Da li tradicija i dalje u 21. stoljeću određuje našu svakodnevnicu?

Piše: Rinat Kevrić

Naša svakodnevnica često utiče na naše raspoloženje i čini nas neraspoloženim ili raspoloženim, ali i umnogome utiče i naš osjećaj pripadnosti društvu. Ono što se vrlo često dešava osobama s invaliditetom u praksi, jeste da zbog postupaka drugih oni osjećaju isključeno i marginalisano, suvišno, te se i onda sami izoliraju od drugih ii z društva, kako ne bi doživaljavali neugodne situacije, odnosno stresne. Zato je jako važno, da bez obzira imali u svojoj porodici člana s invaliditetom, ili ne, promislitimo o svojim postupcima, riječima, ali i posljedicama nedostatka empatije i poštivanja drugog.

U tom kontekstu, život osoba s invaliditetom je prepun svakodnevnih stresova,  nepotrebne i neprikladne stigmatizacije, iako brojni relevantni međunarodni i domaći dokumenti iz ove oblasti tretiraju osobu s invaliditetom kao ravnopravnu osobu. Upravo je UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom krunski dokument iz ove oblasti koji tretira osobu s invaliditetom priznaje joj urođeno dostojanstvo i nalaže jednakost svih članova ljudske porodice, a njen je potpisnik Bosna i Hercegovina. Naša država je prihvatila i obavezala se da će prava iz ovog dokumenta poštovati i primjenjivati u našem zakonodavstvu  i pored te činjenice svjesni smo da od toga nema ništa i da je to prazno obećanje.

Tradicije kroje naša promišljanja i uzgajaju stereotipe

Mi kao izuzetno tradicionalno društvo u (ne)formalnoj konverzaciji ne pazimo šta izgovaramo i tako (ne)svjesno vrijeđamo drugu osobu i gazimo temeljna ljudska prava te iste osobe. S jedne strane tradicionalizam kao takav je u nekim aspektima života opravdan, ali s druge strane sa danjašnjeg aspekta, sa aspekta ljudskih prava on je kamen spoticanja i umnogome determiniše našu svakodnevnicu.

U tom smislu je nedopustivo i neprihvatljivo da tradicionalni obrasci ponašanja imaju uticaj  na današnje generacije, a ono što je posebno zanimljivo sociolozima jeste to da su “nove” generacije daleko radikalnijih shvatanja od njihovih roditelja. Međutim, kad se malo udaljimo od te situacije i sagledamo širu sliku, tada shvatimo da je današnji revizionizam historijskih činjenica, kao i indoktrinacija novih generacija koja sve više uzima maha i ima veliki uticaj na savremenog čovjeka, a posebno na mlade. Potpuno je očekivano da mladi ljudi gaje predrasude (predrasude počivaju na neistinitim činjenicama) o svemu što je različito od njih samih, počevši od nacije, rase, seksualne opredijeljenosti, etniciteta i sl., a u ovom konkretnom slučaju prema osobama s invaliditetom.

Tako predrasude prema ovoj skupini rastu kao gljive poslije kiše i određuju naše društvo kao skupinu ljudi koji ne pridaju značaj osnovnim ljudskim pravima, a takva situacija po automatizmu slična je i u našim porodicama. Nije izolovan slučaj, koji lično poznajem, da osoba s intelektualnim smetnjama u razvoju, koja živi u ruralnoj sredini, nije potpuno ravnopravna sa ostalim članovima te iste porodice. On nije ni osnovno obrazovanje završio i na moje veliko iznenađenje i zaprepaštenje, ima ulogu sluge u vlastitoj kući. Tako kada članove njegove porodice suočite sa zakonskim odredbama iz ove oblasti kao što je Zakon o obaveznom osnovnom obrazovanju (da ne spominjem druge zakonske odredbe), oni amnestiraju svoju odluku time, “da on ne voli da se odvaja od kuće”, a pri tome njega se ne pita ni za šta.

Danas u Bosni i Hercegovini živi 8% osoba s invaliditetom, to su podaci sa posljednjeg popisa stanovništva iz 2013. godine, a kolika je tamna brojka osoba s invaliditetom u našoj državi samo se može nagađati. Broj latentnih lica s invaliditetom koje članovi njihovih porodica čuvaju u kućnom “zatvoru” nikad nećemo saznati. Onda je potpuno za očekivati što građani imaju predrasude o osobama s invaliditetom, kada se one “hrane” u našem tradicionalnom poimanju svijeta oko nas, a vrlo često počivaju i na porodicama koje “kriju” članove svoje porodice od zajednice. Često se članovi takvih porodica očituju da to rade iz stida, odnosno straha odbačenosti od društva, jer imaju takvog člana u svojoj porodici.

Kroz svoj rad sa različitim ranjivim kategorijama, posebno sa osobama s invaliditetom i njihovim porodicama, naišao sam na nekoliko ličnih ispovijedi. Prije nekoliko mjeseci, u jeku pandemije korona virusa, javlja mi se prijatelj iz jednog manjeg mjesta i kaže: “Znaš, umrla mi je komšinica, ne bih ni znao, da nisam vidio smrtovnicu. Što je najgore od svega, nisam je vidio svega dva puta za života, a preko trideset godina živim ovdje. Bila je slijepa i autizam još imala, krili su je u kući njeni, kao da sunca nije vrijedna.”

Ne možemo se a ne zapitati, zašto postajemo društvo, gdje radije krijemo svog člana porodice, nego da uživa potpune slobode, kao i mi sami. Porodica je stub društva, a izgleda da su naši stubovi poprilično klimavi. Iako je neupitna bezuslovna ljubav u porodici, vjerujem da ljudi često ne znaju izraziti adekvatno svoju ljubav i da mišljenje sredine, često prevlada.

Sljedeći primjer se desio u mom prisustvu, gdje mi je poznanik šetao gradom uz pomoć sestre, jer otežano hoda. Moj poznanik teže hoda, a nivo bontona i prolaska po trotoaru kod nas i nije baš na zadovoljavajućem nivou. Dok smo prelazili most, pošto je bila velika gužva, sestra mog poznanika rekla je da se pomjeri u stranu i sačeka da svi ostali prođu jer pravi gužvu. “Skloni se u stranu ulice da ljudi mogu prolazit, da ne smetaš nikome!”, reče sestra mom poznaniku, kojeg je vidno povrijedila svojim nepromišljenim komentarom, ukazajući na činjenicu koliko njen brat nije ravnopravan sa ostalima, samo zato što ne može brže hodati.

Ova njena rečenica i mene je duboko povrijedila, zato što je došla od nekog ko bi trebao da razumije potrebe i osjećanja osoba s invaliditetom. U toku tog dana sam promišljao o ovoj nesvakidašnjoj situaciji i došao do zaključka da je tradicionalni odgoj iz nje progovorio u tom trenutku. Nije da je opravdavam, naravno, trebala je izvagati svoje riječi prije nego je izustila takvo nešto. Pa, i stara narodna poslovica “ispeci, pa reci” ima svoje značenje s razlogom. Ali, taj naš tradicionalizam je kao “uteg oko noge” i u tom kontekstu, stalno nas vuče na dno. Nekad namjerno progovorimo jezikom tradicionalizma, a nekad nismo ni svjesni koliko utiče na naše nesvjesno razmišljanje.

Ova situacija kojoj sam svjedočio puno govori o stigmatizaciji, predrasudama prema osobama s invaliditetom, načinu odgoja današnje omladine i kako neke banalne situacije mogu učiniti da se osobe s invaliditetom osjete bezvrijednim. Ne dozvolimo ni sebi ni svojoj djeci da svojim nepromišljenim postupcima nekoga učine da se osjeti manje vrijednim. Od ranog razvoja djeteta počnimo učiti djecu da je poštivanje drugačijeg i drugoga osnov boljeg društva, a da nečiji nedostatak počnu gledati na njegovu hrabrost da se nosi sa svime što život nosi.

Visoko.co.ba/Global Analitika