Da li je prva domaća HBO serija opravdala sva ta očekivanja?

Postoje dvije izrazito iritantne grupe art fanova kada je odnos prema domaćoj produkciji u pitanju.

Prvu čine oni koji smatraju da treba njene mane skrivati, hvaliti je, u zvijezde je okivati. Jer, eto naš čovjek se potrudio da ovdje, gdje su budžeti za kulturu statističke greške, a i oni se raspodjeljuju i ovako i onako, nešto snimi, postavi, objavi, pa gdje ćeš mu još sreću preživljavanja tolike muke nagaziti lošom kritikom? I kako ćeš očekivati da se on, ona ili neko sasvim treći ponovo zaleti u tu bitku sa vjetrenjačama, ako i ti pušeš u njih iz dubine pluća?

S druge strane, postoje i oni kojima ništa domaće ne valja, unaprijed, još dok se i planira. Jer, kad smo mi znali napraviti triler kao Amerikanac, rif kao Britanac, sliku kao Francuz? Naše najbolje nedostojno je njihovog osrednjeg i, što je najvažnije, uvijek će i biti, zašto to ne prihvatiti i držati se gusala, šargije i folklora?

Iako je drugi vid ponašanja nesporno štetniji od prvog, prije svega sa promotivnog i finansijskog aspekta, ni prvi ne donosi ništa dugoročno dobro. Štaviše, prvi hrani drugi, drugi potom podgrijeva prvi, i tako se vrtimo u istom bubnju veš-mašine u kojem blijedi talenat, ispira se entuzijazam i kidaju dobre ideje.

Jedini konstruktivan pristup je maksimalno se odmaknuti od oba ekstrema i stvari posmatrati očima kojima se gledaju djela nastala na Pirinejskom, Korejskom ili kakvom trećem poluostrvu. I baš tako gledano, serija „Uspjeh“ je upravo to što joj i sam naziv govori.

Prvi regionalni projekat jedne od najvećih svjetskih produkcija u startu je bio mali korak za HBO, ali veliki za balkanski film, da parafraziramo čovjeka za kojeg Gosling (Ryan Gosling), sve su prilike, ipak neće dobiti Oskara. Već zbog toga, očekivanja od Danisa Tanovića bila su velika, time veća što je baš on ranije pomjerao granice domaće kinematografije. Ne mnogo manji pritisak bio je na Marjanu Alčevskom, koji je, kao jedan od pobjednika „First Draft“ konkursa, dobio povlasticu da baš njegov scenario bude prvi između Vardara i Triglava iza kojeg će stati veliki HBO.

Danas, kada je dostupno svih šest epizoda „Uspjeha“, možemo mirne duše reći da su obojica obavili dobar posao.

I sa scenarističke i sa rediteljske strane, serija prioritet stavlja na dinamiku svoje složene, intenzivne, ali ne prekomplikovane priče. To ne znači da nema odličnih replika i pamtljivih dijaloga, jer ih ima, ili da kadrovi nisu stilski uokvireni i scene atraktivno postavljene, jer većinom jesu. Ipak, „Uspjeh“ je koncipiran kao savremeni, napeti, društvenopolitički triler, i on se svoje trake dosljedno drži.

Ako se već izbor Tanovića mogao smatrati sigurnom opkladom jedne strane produkcije, širina glumačke ekipe  bio je rizik koji se u ovakvom scenariju morao prihvatiti. I on se takođe isplatio. Iva Mihalić, Toni Gojanović i Uliks Fehmiu rijetko kada nisu bili na vrlo visokom nivou u oživljavanju troje neznanaca koje spaja jedna nasilna noć, svih spoljašnjih i unutrašnjih lomova koji im potom slijede, te onih koje su već nosili u sebi. Taru Taler (Tara Thaller) treba posebno izdvojiti, jer njena Blanka, iako ponegdje preagresivno šablonski napisana, vjerovatno prelazi najduži i najtrnovitiji razvojni put, na kojem se može opaziti Tarin nedostatak iskustva, ali i njen veliki, vrlo moguće i internacionalni potencijal.

Kada je ostatak postave u pitanju, mora se pomenuti da je Marija Škaričićnekada manje, a nekada više uvjerljiva kao motivisana inspektorka, Goran Bogdan i Tihana Lazović su vjerovatno zaslužili da se njihovim likovima posveti više pažnje i vremena, dok su Leon Lučev i Goran Navojec odigrali vrhunske minijature.

Upravo je nagli nestanak dotad bitnog Navojčevog lika iz bilo kakvih završnih kombinatorika uvod u vjerovatno najveći problem „Uspjeha“, a to je rak-rana skoro svih ex-Yu trilera – završnica. Serija koja prilično pazi na detalje, realizam i suptilno plasiranje odgovora na sva pitanja koja se mogu pojaviti kod gledaoca, svojim sprinterskim tempom utrčava u pomalo aljkav i neozbiljan kraj. To jeste šteta, jer je najmanje poželjno da baš finale naruši do tada sasvim ujednačen nivo, ali je, srećom, „Uspjeh“ serija vožnje, ne destinacije, pa i taj nedovoljno pažljivo isplanirani rasplet nema toliku težinu koliku bi u nekim drugim formatima imao.

Ova serija nema svoj X faktor i ni u jednom segmentu nije najbolje što je na ovim prostorima snimljeno, ali zato u skoro svima ide visoko iznad prosjeka i uspješno odgovara na izazov svjetskih produkcija. Ovo je dobro izrežirani, dobro napisani, dobro odglumljeni i dobro snimljeni triler kakvih našoj regiji nedostaje.

„Uspjeh“ je adrenalinska tura Zagrebom i svakim većim balkanskim gradom koja vas vodi kroz njegova najmračnija mjesta, skrivena iza oronulih kućnih vrata i blistavih staklenih prozora, ne s ciljem da o njima kaže nešto što već ne znate, već da vam približi njihovu tamu, upetlja vas u njihove uličice i navede da ne poželite pobjeći iz njih dok ne vidite kuda tačno vode. Samim time, „Uspjeh“ je lijepa filmska razglednica u HBO svijet sa jasnom porukom da i mi ovdje imamo šta da kažemo i znamo kako da to učinimo.