Da li je pandemija uništila demokratiju i jesu li vlasti imale pravo zabraniti normalan život

Pandemija koronavirus promijenila je cijeli svijet, a nakon bojazni za vlastitim zdravljem i održanjem radnog mjesta, čovjek se nakon nekog vremena zapitao šta se dešava s njegovim pravima koje mu ustav garantuje, a vlast, u ovim vremenima ukida.Čuveni politolog i ekonomista Francis Fukuyama u jeku pandemije je kazao kako iako, većina demokratija posjeduje uslove pod kojima se izvršnoj vlasti daju vanredna ovlaštenja tokom neke nacionalne krize.

Pravi ispit je da li će ti nosioci vlasti vratiti moć kada kriza prođe. Period u kojem smo se našli podsjeća sve da je državna moć i dalje veoma važna, i po svemu sudeći predstavlja posmrtno zvono dobu neoliberalizma koje je započelo sa Reganom i Tačerovom osamdesetih godina prošlog vijeka. Viktor Orban u Mađarskoj već kopira kineski model, time što je u krizi prisvojio diktatorske moći. To je nešto što je on odavno želio da uradi, a kriza mu je jednostavno dala izgovor. I jedna od prvih odluka koje je donio sa tim novim ingerencijama bila je da smanji prava transrodnih osoba – ne može se reći da je to baš bila hitna stvar. Nešto slično dogodilo se i sa Rodrigom Duterteom na Filipinima”, kazao je on.

Dražen Barbarić, politolog sa Sveučilišta u Mostaru, za Klix.ba kaže kako su bile simptomatične reakcije građana na pandemiju koju proživljavamo. Na početku je isplivao autoritarni refleks gdje su se manje demokratski režimi promatrali kao uzor u upravljanju krizom.

“Parlamentarne procedure i redovni demokratski politički život su percipirani kao otegotna okolnost i nepotrebno gubljenje vremena. Kako je vrijeme odmicalo građani su, uslijed gubljenja tolerancije na poduzete mjere, zahtijevali liberatarijanski uklon svođenja mjera na lični oprez bez uplitanja institucija vlasti i ograničenja kakva smo imali u jeku pandemije. Iz toga je moguće zaključiti da ionako krhka demokratska društva nikako ne mogu pogoditi optimalni balans demokratskih procedura i izvanrednih ovlasti kojima bi se efikasno borili s nedaćama izazvanih virusom, a s druge strane očuvali pluralizam interesa i demokratsku transparentnost pri donošenju odluka. Za nadat je se da pandemija nije poslužila kao vježbaonica tehnokratizacije politike”, smatra on.

Zanimljiivo je pitanje koju su brojni postavili – koliko centri moći mogu na ovakav način zloupotrebljavati ustavne ovlasti. Barbarić kaže da nerijetko se radi o “ad hoc” ovlaštenjima koja se temelje samo na segmentima ustavnih ovlasti, dok se u suštini radi o improvizaciji bez jasnoga pravnoga okvira i roka trajanja.

“Takve improvizacije omogućavaju disperziju odgovornosti za proizvedene učinke, kao i vrlo tanku interpretaciju pozitivnih postignuća. Ako nas je išta naučila pandemija, onda je to činjenica da suvremene političke procese i aktere karakterizira hroničan nedostatak hrabrosti i odgovornosti za učinjene poteze. Koliko god se to činilo paradoksalnim za demokratska društva, pokazalo se poštenije u nedostaku hrabrosti ‘orbanovski’ suspendirati zakonodavno tijelo i apsorbirati ustavne nadležnosti. Postignuti rezultati se u tom slučaju neće moći kriti iza ustavnih okvira, pravnih zavrzlama ili podjele vlasti, potpuno je nedemokratski, ali barem nije licemjerno i kukavički”, kaže Barbarić.

U našem slučaju, dodaje, posljedice su apsolutni gubitak povjerenja u institucije vlasti i raskrinkavanje duboko koruptivnoga sistema.

Prosječan građanin u BiH zaista nema osnove vjerovati sistemu koji je pokazao pravo lice u izvanrednoj situaciji. Akteri bez demokratskoga legitimiteta koji su se kitili aurom ‘stručnosti’ i ekspertize pokazali su politički smjer u kojem će se demokracija predstavljati tek kao prepreka za efikasno rješavanje javnih problema, a građanin kao pasivni recipijent gotovih ‘stručnih’ rješenja. Monstruoznost takve politike smo srećom zaobišli jer se koruptivna zloupotreba pozicije ‘upravljača krizom’ nije brojila potencijalnim izgubljenim životima koji su mogli ovisiti o neupotrebljivim respiratorima, već se njezin učinak broji milijunskom štetom za javni budžet”, zaključio je Barbarić.

Pandemiju su u brojnim svjetskim metrolama pratile demostracije onih koji su smatrali da uvođenje mjera za suzbijanje širenja virusa i ukidanje ljudskih prva i sloboda donose štete većih razmjera za druptva u kojima živimo te da nisu opravdane. Kod nas su takve reakcije izostale.

Klix