Čovjek, glumac, legenda: Na današnji dan rođen je Zaim Muzaferija

“Ja nisam nikada imao namjeru ni želju preseliti u Sarajevo, Zagreb, Beograd, a bilo je mogućnosti i ponuda i u Sarajevu i u Zagrebu i u Beogradu. Ja nisam mogao, nemam ja te petlje da napustim nešto gdje sam rođen; ja sam ovako golem po izgledu, a vrlo mehak po nekoj duši, srcu, kako se to zove uopšte što je unutar u insanu. Ne bih mogao preboliti ove moje Ševulje, Ševulje su imanje, voćnjak mojih pradjedova i mog babe rahmetli, to ne bih mogao nikada napustiti. Dakle, ne bih se mogao odlučiti da napustim Visoko bez obzira na ono, što kaže naš narod: ko je na vršaju, njemu će biti i žita. Ja nisam bio na vršaju, nisam bio u Sarajevu, gdje se započinju ideje o filmovima koji će se snimati, ni u Zagrebu, ni u Beogradu, gdje si na očima rediteljima. Trebalo je baš svakom reditelju da se sjeti mene, baš da mu ja trebam za tu i tu ulogu”, rekao je za Dane rahmetli Zaim Muzaferija 2001. godine.

Zaim Muzaferija je rođen u Visokom 9. marta 1923. Filmski, televizijski i teatarski glumac, penziju je stekao kao profesor njemačkog i francuskog jezika. Preminuo je 5. novembra 2003. godine.

Počeci rada u pozorištu sežu još od gimnazijskih dana, od Društva vanjskih đaka “Ekstrenist” u Visokom. Počeo je kao šaptač, a poslije se odlučio da osnuje svoju grupicu u kojoj će da glumi, istovremeno se okrenuo i glumi jer se smatrao nepodobnim za pozornicu. U trideset godina izrežirao je oko osamdeset stranih i mnogo domaćih pozorišnih komada u Amaterskom pozorištu Visoko. Prvu nagradu dobio je na Prvom festivalu amaterskih pozorišta BiH u Travniku i to za režiju predstave Dnevnik Ane Frank. Nakon toga seli se u Travnik gdje je preuzeo tamošnje Amatersko pozorište.

Kada je 1961. godine Bulajić došao u Zenicu da snima film Uzavreli grad, njegov asistent je po amaterskim pozorištima i dramskim trupama tražio amatere , rahmetli Zaim mu je predstavio svoje amatere, ali je on našao ulogu upravo za Zaima. Za ulogu u tom filmu nagrađen je specijalnom nagradom na festivalu u Puli. U svom intervjuu za Dane rekao je kako ga je ta uloga zarazila: “Poslije sam stalno čekao hoće li biti još koji poziv, pa je bilo gladnih godina, a bilo je i bogatih, plodnih. Na sto uloga sam namirio, uzevši i film i televiziju.”

Igrao je uglavnom rustične likove plemenite naravi, a posebno su se isticale nagrađivani filmovi Praznik (1967) Đorđa Kadijevića i Mali vojnici (1968) Bate Čengića. Za ulogu podvornika u filmu Stanica običnih vozova Nenada Dizdarevića dobio je 1990. Zlatnu arenu na Pulskom festivalu

Često je izdvajao uloge u filmovima Žena s krajolikom Ivice Matića i TV-dramu Ovo malo duše Ademira Kenovića kao filmove u kojima je glumio, a koje uvijek može pogledati.

Glumio je i u Kuduzu, Gluvi barut, Otac na službenom putu te Savršeni krug, što mu je ujedno i posljednji film. Nakon 1997. godine ostvario je još dvije uloge na televiziji, u Ratnicima 1999. u produkciji BBC-a i TV drami Lista 2001. godine.

https://www.youtube.com/watch?v=Yj0itcTScRM

Imao je tri glavne uloge na filmskom platnu. Kod Lordana Zafranovića glumio je u filmu Kaja, ubiću te, i naslovnu ulogu u filmu Gosti i radnici. Kod Bate Čengića glavnu ulogu imao je u filmu Jagoš i Uglješa.

Posebno zanimljive glumačke kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri “Hasanaginice” Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u “Dervišu i smrti” Meše Selimovića – u režiji Nijaza Alispahića, te u “Hamdibegu” Harisa Silajdžića i “Šehidu” Zilhada Ključanina.

60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije “1001 bošnjački dan”.

Posebno priznanje ovom velikom glumcu odato je nakon njegove smrti, kroz realizaciju manifestacije Dani Zaima Muzaferije.

Teatarska grupa Total dugogodišnji je predstavnik Visokog kada se govori o umjetnosti na “daskama koje život znače” te svake godine, povodom manifestacije Dani Zaima Muzaferije, priprema određeni pozorišni komad sa kojim, na najbolji mogući način, održava tradiciju visočkog pozorišta i oživljava sjećanje na Zaima Muzaferiju, koji je ostavio neizbrisiv trag, kako u Visokom, tako i u cijeloj BiH i široj regiji.

Visoko.co.ba/Arhiv