“Čitav život sam vrho, sad gledam šta sam izvrho”

Hadži hafiz Zilko ef. Žolja, naš poznati imam, kaligraf i muderris kaligrafije, zaslužene penzionerske dane provodi u Uvorićima kod Visokog. Ukoračio je u desetu deceniju života. Allah mu je podario dobro zdravlje, pamćenje i sluh. Za veliki hatar prihvata razgovor za novine. Iz skromnosti ne želi da se mnogo eksponira. Voli kazati: “Čitav život sam vrho, sad gledam šta sam izvrho!” A ima se čega sjećati.

BAJRO PERVA / stav.ba

Trideset godina bio je imam, hatib i muallim, muderris u Medresi “Osman ef. Redžović” u Čajangradu ponad Visokog, gdje je, uz ostalo, zapalio plamen ljubavi prema kaligrafiji nekolicini danas afirmiranih kaligrafa, muhaffiz za nekoliko mladih hafiza, autor nekoliko stotina levhi i tariha…

Rođen je 1931. godine u Gornjem Paležu kod Kiseljaka. Hifz je završio pred šejhom hadži hafizom Mustafom ef. Mujićem 1951. godine u rodnom Paležu. Nakon završetka imamskog ispita, zapošljava se kao imam u džematu Duhri, gdje ostaje dvije godine. Nakon toga, 14 godina radi u džematu Prokos kod Fojnice, a ostatak radnog vijeka provodi u Uvorićima kod Visokog.

Hafizu Zilki ef. Žolji glavni ovodunjalučki uzor i učitelj bio je šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić. On mu je bio i muhaffiz. Prvu imamsku službu imao je u Duhrama kod Kiseljaka. U tom džematu imamsku misiju obavljao je 1953. i 1954. godine. Hafiz Zilko s dubokim emocijama i sa suzama u očima spominje ime svog Šejha. O nastavku svoje imamske karijere kaže:

“Nakon dvije godine provedene u Duhrama, šejh hadži hafiz Mustafa ef. Mujić mi je rekao da idem u džemat Prokos kod Fojnice. Tamo sam otišao s tugom u srcu jer sam se morao rastati s mojim šejhom. On ostaje u Paležu, a ja moram u Prokos. Dolazio sam svakih petnaest dana ili kad mi je bila potreba za nekom meselom. U Prokosu sam ostao 14 godina. U sklopu džemata bila su četiri sela i tri zaseoka (Turkovići, Barakovići, Bare, Obojak, Merdžanići, Tovarište i Klisura). Prije dvadesetak dana išao sam u posjetu tom džematu. Nažalost, nema pola naroda. Džamiju su uredili da se ne bi zastidjela ni gradske sredine. Iz Prokosa sam otišao 24. jula 1971. godine. Odatle sam prešao u Uvoriće. Imao sam poziva s raznih strana. Prije nego bih se odlučio šta prihvatiti, za savjet sam pitao mog Šejha. Za svaku važnu odluku išao sam na savjet kod Šejha. Zvali su me u Butmir, u Pode kod Travnika. Dok sam bio u Prokosu, neke kolege bi mi u šali govorili: ‘Traži, hafize, drugo mjesto, podivljat ćeš gore.’ Zvali su me i u Šaban Ahmed‑efendijinu, odnosno Čaršijsku džamiju u Fojnici. Odakle god bi poziv došao, ja bih otiđi Šejhu i pitaj ga za savjet. On bi potom mene upitao jesi li šta usnio. Kad je bila riječ o Podama kod Travnika, kod mene je došao mutevelija s Poda i, kad me čuo u mihrabu, onda me pozvao da dođem u njihov džemat. Rekao mi je da ću sigurno biti primljen, a da tražim plaću koliku hoću. Odgovorio sam mu da imam roditelje i svog hodžu i, ako oni budu za to, doći ću, a ako ne budu, neće biti ništa od toga.

Sretnem tako Šejha i kažem mu jedan san. Usnio sam džamiju punu svijeta, nepoznato mjesto, nepoznat svijet. Čujem žene na musandari, čujem dječije glasove, ja sjedim pred minberom, a ezan uči na munari. Pipam se po džepu imam li hutbu. Vidim, nemam hutbe. Sad će ezan završiti. Šta ću sada?! Koji god ajet da počnem, ne mere. Neće ni hadis. On mi tada reče da hutbetu znači govor, nemaš hutbe, nema ni govora. Ostani gdje si da si. Za Fojnicu ga nisam smio ni pitati. Pitao ga je fojnički kadija Gačo: ‘Šejh efendija, hoćeš li dozvoliti hafizu Žolji da siđe nama, u Čaršijsku džamiju?’ On šuti, šuti, pa će: ‘Kadija, i ono su ljudi gore u Prokosu. Treba i njima hodža. Dok oni dobiju jednog, Fojnica može dobiti deset hodža.’ Takav je bio moj Šejh. Idemo mi niz čaršiju, ja sam uvijek išao korak za njim jer nisam htio da idem uporedo, smatrao sam da to ne zaslužujem, on se okrenu i kaže: ‘Ti tu svoju brigu prepusti dragom Bogu. Ima se ko o tebi brinuti.’ Nije prošlo mnogo vremena, tog istog ljeta, dođe poziv iz ovog džemata. Došao sam ponovo Šejhu da mu kažem da sam dobio poziv u džemat Uvoriće. On se osmjehnu i kaže: Da i mene zovu tamo, i ja bih išao.Tako sam ja 24. jula 1971. došao u Uvoriće. Za četiri i po mjeseca meni su ljudi napravili kuću u koju sam uselio. Drvenariju sam ja dovukao odozgo. Ostalo su oni uradili. Jednoć je rahmetli hanuma donijela ručak majstorima, a rahmetli Ademaga Lemeš kaže: ‘Sad si donijela ručak, a ako se ponovo pomoliš, bit ćeš bjena. Imamo mi šta ručati i večerati.’ Tako je i bilo. Ovdje sam aktivno imamio 15 godina i tako namirio na 30 godina staža. Kad sam napunio 29 godina staža, to je trebalo uraditi. Međutim, godinu dana bio sam na obradi penzijskog staža.”

Podvukao je, također, da je u vrijeme njegovih imamskih početaka imamski rad plaćao se u naturi: u pekmezu, bestilju, siru, krompiru, drvima za ogrjev…

Penzioniran je 1984. godine. Po potrebi je mijenjao imame. Čekajući penziju, osam mjeseci učio je djecu u mektebu i predvodio tri dnevna namaska vakta u džematu Uvorići. O tome hafiz Zilko govori: “Tada je Odbor IZ s džematskim odborima bodovao namaze, djecu i kompletan rad imama osim vanrednih usluga. Moji su iz Džematskog odbora nakon mog angažmana u čekanju penzije bodovali sve što sam radio i odlučili da mi isplate honorar po tom pravilniku. Donesoše mi papir da to potpišem. Vratio sam im papir i rekao da to neću. Pitali su me zašto neću. Ja više nisam aktivni imam, sada sam pomoćni imam i hoću da dokažem Džematskom odboru da ja ovdje nisam radio za pare. Ja nikad nisam tražio koliko ću plaću, nego koliko mi se da. Taj novac stavite u ćasu Džematskog odbora i platite aktivnog imama. Zar neko meni može i treba platiti moj sabah?! Njihova je reakcija bila: ‘Eto, da vidimo insana koji neće para.’ Radio sam šest dana u hefti s djecom.”

U razgovoru se dotičemo i njegove velike ljubavi prema kaligrafiji i pisanju tariha. Prisjeća se početaka: “Prije imamskog ispita i stupanja u imamsku misiju nije bilo udžbenika vjerskog sadržaja. Nisi ga mogao kupiti da ga zlatom plaćaš. Ni sufare, ni ilmihala, ni tedžvida, a to je trebalo mektebu. To je rezultiralo potrebu pisanja. Tada me je Šejh polahko uvodio u te stvari. Nekad je naš svijet bio sav pismen. I muškarci i žene. Bila je bosančica, koju su svi znali čitati i pisati. Ljutim se kad vidim na kesicama za hljeb ili bombone ili somune napisanu bismillu. Eno na kalendarima levhe. I kad prođe godina dana šta će biti s tim levhama, gdje li će se uskladištiti ili će se, ne daj Bože, gaziti po njima?! Što će nama levha na kalendaru?! Jest da je ona ukras, ali kad bi se poslije ostavljala na mjesto gdje se neće gaziti. Ja sam počeo pisati levhe da bi iz naših kuća i stanova potisnuo slike kojekakvih pjevača, sportista, glumaca. Neka njih, nek žive, ali što moraju visiti na mom sobnom zidu.”

Magistrica Nermina Vehab-Đulović, danas sjajni umjetnik u kaligrafiji, imala je sreću da joj u Medresi “Osman ef. Redžović kaligrafiju predaje hafiz Zilko ef. Žolja. Kad se prisjeća svojih početaka, kaže:

“On je sebeb da se ozbiljno počnem baviti kaligrafijom. Primijetio je moj talent, ali vi znate da talent nije dovoljan. Uporan rad, savjeti, motivacija i, naravno, samo usvajanje znanja – odlike su koje mi je hafiz Zilko ugrađivao. Sretna sam što sam imala priliku biti učenica ovom vrsnom profesoru i sjajnom pedagogu. Naravno da sam u kaligrafiji od njega uzela korijen, tako da sve što su grane i plodovi iz tog korijena jeste uozbiljenje životnog puta u kaligrafiji, kojoj sam se, kasnije, eto, i životno posvetila.”

Šejh hadži hafiz Zilko ef. Žolja rođen je u siromašnoj porodici. Kao dječak, bio je u najmu kod jednog bogatog seljaka. O tom po njega nesretnom periodu života kaže: “Kao dječak, bio sam najamnik kod bogatih ljudi. Godinu dana bio sam sluga, čuvao ovce i vodao volove prilikom oranja. Bio sam sluga za 100 kg šenice. Taj najam mi je ostao u posebnom sjećanju. Tako jednog dana okopavamo kukuruz, gazda će meni, a bio je korpulentan, k'o div: ‘Da volite i znate raditi, ne biste bili fukare.’ Poslije toga dvije godine sam radio na ciglani u Sarajevu. Dva puta sam bio i brigadir na obnovi zemlje. U prvoj godini mekteba pred Šejhom, a imao sam oko 16‑17 godina, Šejh je primijetio da ja kao nešto bolje razumijem gradivo od druge djece. Tražio je od mog babe da me on uči dalje. Babo je rekao: ‘Hairli ti ga bilo, radi od njega šta hoćeš.’ Poslije završetka hatme počeo sam učiti hifz. Trajalo je to oko tri godine. Bilo je slučajeva da sam morao pobjeći u šumu i učiti Kur'an napamet. Selom su hodale inspekcije. Ako te vidi da si kod kuće, a sposoban za rad, odmah te vode u radne brigade. Hifz sam završio za oko tri godine. Hafiska dova bila je 2. augusta 1951. Na hafiskoj dovi bila je poznata sarajevska ulema.”

O šejhu hadži hafizu Zilki ef. Žolji moglo bi se napisati na stotine stranica. Nek ovaj zapis bude tek početak.