Čaušević Ajla: Nazadluk u BiH – nagrađeno negiranje genocida

Zlo u ljudima

Taman kad pomislimo da ne možemo ići niže, kad pomislimo da smo napokon došli do tačke gdje samo možemo ići naprijed, kad nas je već stid gdje živimo zbog odluka koje donose veliki i moćni i njihovih izjava, gle iznenađenja, dobijemo još jači šamar.

Kako je screenshotom zabilježeno sa Instagram profila studentice u Sarajevu, jedna od dvije studentice je u majici sa likom četničkog vojvode Mitra Maksimovića podigla tri prsta. Studentica je svoju Instagram priču objavila u vidu opcije “Bliski prijatelji” kojom dozvoljava da njena objava bude vidljiva samo određenim ljudima. Druga studentica je objavila fotografiju zločinca Mladića na kojem je ispisan tekst “Osuđen na besmrtnost. Bio si i ostat ćeš naš heroj” Neke njihove kolege sa fakulteta i prijatelji su reagovali na dati sadržaj, a studentica je navodno odgovorila ‘Nek smo vas pobili, odj*bi’.

Neću pisati uopšte o „Radioteleviziji Herceg-Bosne” koja je u svom radio programu, puštala muzičke numere koje nisu u skladu sa Danom žalost, neću spominjati ni koncert samo nekoliko sati nakon dženaze žrtvama genocida, gdje su se Centrom Srebrenice zaorile pjesme “Veseli se srpski rode, do slobode“ i “Ne volim te Alija“. Sve je to pretužno i prestrašno.

Hajde da pričamo o studenticama, sutra akademski obrazovanim građankama koje su nagrađene jer su uradile krivično djelo po zakonu koji je donio bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Inzko, tačnije nagrađene su za veličanje ratnih zločinaca.

Danas smo još jedom iznova pokazali koliko nisko možemo ići i usput slati poruke mlađim generacijama da se nacionalna mržnja, veličane ratnih zločinaca i kršenje zakona cijene, iako bi se to na cijelom svijetu trebalo osuđivati. Čega se čitav kulturan, miroljubiv i razuman svijet stidi, kod nas se time ponosi.

Dakle studentice će školovanje nastaviti na Akademiji za nacionalnu bezbjednost na poziv direktora Bezbjednosno informativne agencije (BIA) Aleksandra Vulina.

Gdje ide naše letargično društvo, ako osobe koje veličaju ratne zločince mogu proći kroz srednje i akademsko obrazovanje i ostati toliko pune mržnje? Kako je moguće da obrazovani ljudi šire nacionalnu mržnju, fašizam i šovinizam? Jesu li to akademski obrazovani građani sa kojima se trebamo ponositi? Eminentni stručnjaci u svojim branšama, puni mržnje.

Gdje idemo?

Bosna i Hercegovina je zapela u devedesetim godinama i vjerovatno smo se nadali da će je mlađe generacije izvući iz tih godina i pokazati da smo spremni raditi na izgradnji boljih odnosa, ali to se nažalost još uvijek nije desilo, čak imam osjećaj da su mlađe generacije puno više zatrovane mržnjom. Mlađe generacije koje se ne sjećaju rata se najviše svađaju oko istog. Tome definitivno ne doprinosi ni subjektivnost i ne baš profesionalno izvještavanje određenih medija koji su pod šakom aktuelne vlasti koja plasira ono što joj odgovara. Za slobodnu riječ i nema baš toliko prostora, a koliko vidim ni pretjeranog interesa. Pa smo imali primjer izvještavanja javnog servisa u Srbiji o genocidu u Srebrenici, preciznije ne baš o genocidu, nego o “srebreničkim dešavanjima”. Zašto sam rekla da možda i nema toliko interesa da govorimo objektivno? Jednostavno, predstavnica opozicione stranke u Skupštini Srbije Jelena Jerinić je izviždana jer je govorila o genocidu u Srebrenici.

Je li mislite da se priznajem genocida umanjuju druge žrtve? Je li se to takmičimo u broju nevinih žrtava? Zar smo izgubili ljudskost? Gdje nam je kičma da kažemo dosta? Bez ikakvog pogovora postajemo marionete sistema koji planski šire nacionalnu mržnje, a mi nasjedamo na to iznova i iznova.

Genocid u Srebrenici, jasenovački genocid, holokaust u Aušvicu, Mauthausenu…

Nema tu nikakvih dešavanja i negiranja, nema tu nikakvog raspravljanja, to su genocidi, holokausti, svjesno ubijani i mučeni ljudi i tu je tačka, svidjelo se to nekome ili ne. Nema tu prostora za veličanje onih koji su ubijali, mučili i silovali. Nema prostora za veličanje zlodjela! Nema prostora za nikakvo negiranja žrtava, tu treba da nastupi sramna šutnja.

Iz dana u dan sa svojom pasivnošću i indiferentnošću pokazujemo da smo ljudi kojima može sve stati pod obraz i ljudi koji mogu svariti nesvarljivo. Šutimo na sve loše što nam zatire rod iz dana u dan, uništavajući ljudskost u nama.

Očekujemo nešto od mlađih generacija? Stvorili ste mlade generacije koje gledaju samo ko je koje vjere, nacije i boje, koje se ponose ratnim zločincima i koje ih javno veličaju. Lako se usađuje klica mržnje u tijelo, ta klica jako brzo doživi potpuni cvat. Djeca su posude u koje odrasli sipaju svoj otrov, a vi ih konstantno trujete mržnjom. Mržnja je stećena osobina, nije se niko rodio sa mržnjom prema drugome i drugačijem.

Dijelite nas na vjeru, naciju i boju. Jeste li vi ponosni u momentu kad se mladi ponose sa ratnim zločincima? Jeste li tad ispunili svoj cilj? Jeste li toliko sretni da ih nagrađujete za krivična djela?

U ratu su se desile strašne stvari, koje se ne smiju više nikada nikome ponoviti, a vi veliki i moćni jeste li ponosni što umjesto da radite na pomirenju i svojim primjerom pokazujete mladim generacijama zdravu empatiju i suradnju, vi uporno netrpeljivost još više produbljujete?

Na svim stranama su ljudi ginuli, ne mogu da shvatim da ljudi o tome pričaju poluprisebno i misle da je ono što oni žele, zapravo istina. Slede mi krv u tijelu prizori šta ljudi preživljavali samo zbog vjere, nacije i boje. Gdje nam je nestala ljudskost?

Zašto djecu učiti mržnji? Zašto ih ohrabrivati na mržnju? Zar ljubav nije puno plemenitija osobina? Nije do religije, ni nacije, ni boje, samo do toga da li je neko čovjek ili nije. Do nas je! Mržnja je snažna emocija koja nas tjera da želimo ili činimo zlo nekome. Mržnji se lako prepustiti i ona nas lako vodi kroz život. Ljubav je ipak emocija jača od svega i vjerujem da je ona samo za hrabre. To je najplemenitija emocija, ali veoma je teško nakon toliko godina mržnje pustiti da ljubav pobijedi, a da predrasude padnu u vodu, teško je pogaziti svu onu mržnju koju smo gradili cijeli život, teško je, ali nije nemoguće.

Oglasile su se studentice i kazale da im nije jasno zbog čega je sporno što spominju svoje vođe. Zbog čega je sporno? Jednostavno je sporno veličati ratne zločince, sporno je ponositi se ljudima koji su radili zlodjela, sporno je jer jednostavno nije humano prema drugim ljudima.

Zar smo doživjeli toliki nazadluk da moramo na razne načine objašnjavati zašto nije normalno da iko širi mržnju?

Da li je ovo sad naša najniža tačka u društvu ili će studentice poslije fakulteta osim školovanja i stipendije biti nagrađene nekim visokim pozicijama u RS-u? Ostaje nam da vidimo.

Svaka vam čast… Koliko još nisko možemo ići?

Sramotan postupak!