Ajla Čaušević: Dobra duša našeg grada

Evo dođe još jedan ramazan, a u meni neka sjeta. Razmišljam o ljudima kojih više nema.

Teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da me napuštaju dragi ljudi i prije ovog ludila, a sad je to posebno teško jer mi dragi ljudi nestaju iz života preko noći.

Razmišljam o jednoj takvoj osobi koja nas je nedavno napustila i otišla nekim boljim putem na mjesto gdje će biti sretna. Tamo će sigurno pisati svoje priče o ljepotama koje su nama nepoznate.

Ovu kolumnu pišem o Sadžidi Dedić.

Obuzme me tuga kad pomislim. Nisam mogla vjerovati i još uvijek ne mogu. Sjećam se prošlog ramazana. Teta Sadžida je bila sretna jer su joj komšije i prijatelji donosili vruć somun pred iftar.

Svaku svoju radost čak i onu najmanju je dijelila sa nama. Čuvala je uspomenu na svakoga.

Svojim perom je ostavila uspomenu na sve ljude koji su činili Visoko boljim gradom. Hvala joj na tome. Osjećam potrebu da i ja sačuvam uspomenu na tu dragu ženu punu života i neke skrivene radosti.

Ja sam za nju bila djevojka obasjana mjesečinom. Nije davno bilo, sredinom januara sam je posjetila onako bez povoda, jednostavno da je obradujem jer je bila tužna. Izgubila je majku, svog najboljeg prijatelja.

Te noći je padao snijeg baš poput onoga koji je padao kad nas je i zauvijek napustila. Poput pahulje koja nam padne na dlan. Nježno i nečujno, tek što postanemo svjesni njene ljepote i savršenstva ona je već nestala.

Sjećam se koliko me molila da uđem u kuću, ali ja sam bila neumoljiva. Nisam htjela da ugrozim njeno zdravlje i obećala sam joj da ću sigurno doći čim prođe ovo ludilo. Eto… Obećanje je ostalo neispunjeno, a za mene je obećanje dug.

Trebale smo nas dvije raditi na objavljivljanju njene knjige. Silno je željela da njena knjiga ugleda svjetlo dana, a ja sam trebala pomoći u ispunjenju želje.

Ode naša draga teta Sadžida, a knjiga ostade neobjavljena. Nisam je uspjela pročitati, ali ne sumnjam da je riznica prelijepih priča, onako kako je samo ona znala obogatiti svoje tekstove.

Iskreno se nadam da će neko završiti započeto i ispuniti njenu želju.

Draga moja teta Sadžida budite spokojni, sve će to narod jednog dana pozlatiti. Evo i danas miriše čaršija onim mirisom somuna kojeg pamtite i odiše ramazanskom mirnoćom.

Nadam se da ste sretni tamo negdje, da nas posmatrate svojim dobrim okom i pazite na nas, dok se smijete grohotom sa svojim najvoljenijim. Uspomena na Vas će biti sačuvana, a ja Vas čuvam u svom srcu… Vaša djevojka obasjana mjesečinom.