Buka u Visokom: Vrijeme je da prestanemo živjeti život koji nam neko nameće i da budućnost zajedno gradimo

U Visokom smo se družili sa velikim brojem čitalaca u Gradskoj kafani, u petak, 11. decembra.

Posjetu smo organizovali u saradnji sa građanima koji su nas duže vrijeme pozivali u ovaj grad, a naš domaćin bio je portal Visoko.co.ba. Tokom razgovora uz kafu, izdvojilo se nekoliko problema na koje su građani Visokog ukazivali.

Građani su željeli saznati na koji način se mogu više aktivirati kada je riječ o građanskom aktivizmu, šta znači biti aktivan član zajednice, sa kojim problemima se takva osoba susreće u našem društvu.

Adnan Jasarspahić, novinar, kaže da je posjeta Buke Visokom, uz „Dane Zaima Muzaferije“,  najznačajniji događaj koji se desio u Visokom ove godine.

“Lično bih volio da je bilo 20 ovakvih događaja, pa da ovaj bude na 19. mjestu, ali trenutne društvene okolnosti su takve. Od same posjete i pune Gradske kafane, dolazak Buke 20 godina nakon prvih parlamentarnih izbora je simboličan, nešto kao kada su u javnost 20 godina nakon Krležine smrti izašle sve te priče o njemu i njegovim djelima”, ističe za BUKU Adnan Jasarspahić i dodaje da su tako i Visočani, u javnom razgovoru sa članovima Buke, razgovarali o svemu onome o čemu se u korporativnim i stranačkim medijima ne može pročitati, gledati, slušati.

“Način na koji ste se odlučili približiti svojim čitateljima i građanima BiH je najbolji mogući način”, pohvalio je Jasarspahić sam koncept “Kafe s Bukom”.

Najveći problemi u Visokom, prema Adnanovim riječima, jesu loša administracija i političari bez ikakve društvene svijesti i osjećaja za javno dobro i javni interes.

„Njihovo sljepilo ličnog interesa kroz politiku dovelo je Visoko na najniže ekonomske grane, a podsjetit ću vas da je Visoko u bivšoj Jugoslaviji bio grad, uz slovenački Maribor, sa najviše automobila po glavi stanovnika. To je dovoljan statistički podatak koji govori o trenutnom Visokom”, ističe on.

MLADI ODLAZE IZ VISOKOG…

Na pitanje kako žive mladi u Visokom, Adnan kaže da on više nije toliko mlad da bi  mogao znati suštinu problema sa kojima se mlađa generacija susreće. Međutim, ističe da je dovoljan pokazatelj da većina njih u potrazi za bilo kakvim oblikom društvenog života odlaze u Kakanj, Kiseljak i Sarajevo. Adnan pamti dane kada su mladi ljudi iz pomenutih gradova dolazili u Visoko u potrazi za istim.

“Rješenje problema se nazire svake dvije godine, bilo da se radi o Lokalnim ili Općim izborima. Rješenje problema je u onih 64% visočkih birača koji izlaze na izbore i glasaju. Rješenje je tako jednostavno, ono se nalazi u onoj olovci kojom zaokružujemo kandidate. Ali taj mazohizam kojim se rukovodimo i svaki put zaokružujemo iste koji su nas doveli u stanje u kojem jesmo je neobjašnjiv”, rekao je naš sagovornik.

Irma Antonia Plavčić, profesorica njemačkog jezika, jedna je od najslužnijih za naš dolazak u Visoko, a kaže da joj je posjeta BUKE bila pravo osvježenje.

“Budući da je Visoko već duže vrijeme kao u nekom dubokom snu, ovo je bila idealna prilika da se građani okupe, trgnu iz tromog stanja u kojem su se udomaćili, saznaju nešto što možda nisu znali o Buki, ali i da otvoreno govore o problemima koji tište naš grad. Najtoplije se nadam da će posjeta Buke biti inicijalni plamen koji će pokrenuti građane Visokog, da će se konačno načeti neke teme koje se tiču svih nas i koje jedino zajedno možemo riješiti”, rekla je Irma.

Ističe da su, kao u većini gradova BiH, i u Visokom najveći problemi nezaposlenost i korupcija.

“Voljela bih da je drugačija situacija, ali ne možemo bježati od činjenice da je nekoliko hiljada mladih na birou za zapošljavanje, kao i da je posao moguće dobiti samo ako pripadaš vladajućoj stranci i već ti je unaprijed ‘sređeno’ radno mjesto na neodređeno. Tako da imamo raspisivanje Javnih konkursa koji su toliko ‘javni’ da se unaprijed zna čijem djetetu je namijenjen. Rastužuje me činjenica da osobe fakultetski obrazovane, sa odrađenim pripravničkim stažom, u nemogućnosti da nađu posao, odlučuju upisati srednju medicinsku školu, vjerovatno u nadi da svoj život nastave van granica ove zemlje”, ističe ona.

VELIKI PROBLEM- APATIJA GRAĐANA

Irma dodaje da je strašno da je u 2015. godini, 20 godina nakon završetka rata, podvig i uspjeh ako se asfaltira par stotina metara puta u nekom zaseoku, a istovremeno druga sela, koja su udaljena od centra grada 5min vožnje, još uvijek nemaju pitke vode. To tek rijetki vide kao problem, dok se većina pomirila sa svojom sudbinom, kaže ona.

“Pored nezaposlenosti kao gorućeg problema, smatram da je apatija možda čak i veći problem. Tužno je vidjeti mlade ljude koji se prepuste kolotečini svakodnevnice. U mnogim slučajevima se ugledaju na svoje bližnje kući, pa jednostavno vremenom postanu i lijeni da nešto poduzmu što bi utjecalo na njih, gradilo ih kao ličnost i možda donijelo dobroga zajednici. Najbolji pokazatelj kako mladi razmišljaju su moji bivši učenici koji su za vrijeme razgovora o upisu srednje škole izrazili želju da upišu zanat, ekonomsku ili medicinsku srednju školu. Na pitanje zašto ne gimnaziju, pošto se u Visokom nalazi jedna od najjačih gimnazija u cijeloj BiH, Franjevačka klasična gimnazija, odgovorili su da gimnazija podrazumijeva i odlazak na studije, a ovako bi odmah nakon srednje škole mogli tražiti zaposlenje i osamostaliti se”, objašnjava Irma.

Na kraju razgovora, Irma konstatuje da njen grad sve više propada.

“On je danas samo blijeda slika nekada uspješnog trgovačkog centra. Koliko god pokušali poslati pozitivnu sliku u svijet, nemoguće je ne osjetiti apatiju građana kada boravite u Visokom. Sve dok ne prestanemo kriviti političare za stanje u kojem se nalazimo, jer neprestano zaboravljamo da su političari na vlasti upravo zahvaljujući našem odabiru, i preuzmemo odlučivanje o našoj budućnosti u naše ruke, stanje se neće bitno promijeniti. Zaboravljamo da nismo jedinke koje žive jedne pored drugih, nego zajednica koja slogom može vratiti sjaj ovome gradu i zajedničkim djelovanjem osigurati bolju budućnost našoj djeci. Vrijeme je da prestanemo živjeti život koji nam neko nameće i da našu budućnost zajedno gradimo”, zaključuje Irma Antonia Plavčić.