Briga o zaustavljanju odlaska stanovništva prepuštena je privrednicima

Zbog bosanskohercegovačkih politika koje gotovo tri decenije kreiraju atmosferu beznađa, stotine hiljada građana odlučilo se na život izvan granica zemlje. Briga o zaustavljanju odlaska radno sposobnog stanovništva prepuštena je privrednicima. Jedan takav primjer traženja načina za ostanak ljudi zabilježili smo u naselju Kaćuni nadomak Busovače.

Iako odlazak radno sposobnog stanovništva nije zaobišao ni ovu sredinu, brojka je manja. Jedan od razloga vjerovatno leži i u činjenici da među više od 130 zaposlenih u firmi Mahira Mujića od njenog osnivanja zajedno radi nekoliko članova iste porodice: „Ovdje imamo čak dvije i tri generacije očeva, sinova, braće koji su zaposleni u našoj firmi. Mi pokušavamo da tu napravimo kao jednu veliku porodicu koja će biti taj kohezion faktor“.

Oslonac na porodicu ,koja je stasavala u ovoj firmi, bio je ključni razlog zbog kojeg 23-godišnji Hazim Pugonja nije ni pomislio otići: „Moji deda i otac su ovdje radili – otac još radi, a deda je iz ove firme otišao u penziju. Oni su već tu izgradili svoj ugled i imaju neke sposobnosti pa sam ja preko njih neke stvari naučio“.

Ne misli otići ni Kasim Lušija, koji kaže da ovdje ima sigurnost: „Imam solidnu plaću, smatram da je firma zdrava, supruga mi radi u firmi tu, otac mi radi u firmi i ja sebe vidim dugoročno ovdje“.

Dijeleći svakodnevne brige sa ovim ljudima, svjesni su da je zbog porasta životnih troškova jedna plaća nedovoljna za život, a malo mjesta za zapošljavanje žena iz seoskih područja koje su stub porodice. Stoga je uprava prije pet godina pokrenula projekt stvaranja preduvjeta za njihovo zapošljavanje. Mujić ističe kako im je želja da se zaposle i supruge ljudi u Kaćunima da bi ojačali te porodice, kako bi oni imali šansu da ostanu.

Novi proizvodni pogoni postali su mjesto u kojem su supruge i majke prvi put postale finansijski nezavisne i svojom plaćom pomažu porodici.

„Već su mi djeca velika, školuju se, odrasli su, ja sam sama kod kuće. Dolazim ovdje, lijepo mi je, volim da radim, da ne zavisim ni ni od koga“, priča Mirnesa Buljina.

„Sa 16 godina sam se udala – i živim prelijep brak, ali sam odgojila djecu. Željela sam jednostavno da i ja radim, da nam je lakše“, govori Nerma Buljina.

„Jako puno mi znači posao, jer imam svoju stabilnost, svoju sigurnost, pomažem mužu, doprinosim. Imamo taj neki kućni budžet koji rasporedimo“, objašnjava Alma Lušija.

Nažalost, potpunu realizaciju planiranog projekta i zapošljavanje većeg broja žena omela je pandemija kovida, rat u Ukrajini, pa finansijska nestabilnost – ali ne odustaju. Kažu, za život i ostanak ljudi u ovoj zemlji treba se boriti.

„Na državu se ne možemo osloniti, ostavljeno je firmama da se bore svaka na svoj način, da pokuša naći modalitet kako da se ostvari nešto što bi bilo dobro i za firmu i za ljude koji su tu“, poručuje Mujić.

Znaju oni da država ili oni koji je predstavljaju imaju većih briga, pa čine onoliko koliko je u njihovoj moći da bi, umjesto odlaska, mladi odabrali ostanak – u vlastitoj zemlji u kojoj mogu živjeti od svoga rada.

Visoko.ba/federalna.ba