Bosansko-hercegovački filmski festival u New Yorku: Lokalni film ima puno toga za ponuditi svjetskoj industriji

U razgovoru sa jednom od selektora Bosansko-hercegovačkog filmskog festivala (BHFF) u New Yorku, otkrivamo detalje ovog jedinstvenog događaja koji promoviše regionalni film na sjevernoameričkom kontinentu.

Bosansko-hercegovački filmski festival (BHFF) u New Yorku, koji se ove godine održava od srijede 25. maja do subote 28. maja, predstavlja izuzetnu privilegiju za našu kinematografiju. Kao mala zemlja, sa neznatnim ulaganjima u filmsku produkciju, Bosna i Hercegovina je dobila ovu nevjerovatnu priliku za promociju filmskog stvaralaštva u kreativnom centru SAD-a isključivo zahvaljujući volonterima, koji su godinama marljivo radili na tome da ovaj festival iz jednostavne revije preraste u instituciju.

Ove godine, u takmičarskom programu BHFF-a koji će biti održan u SVA Theatre, biće prikazano 14 filmova.  Događaj koji će prethoditi zvaničnom programu, BH Film Forum, održaće se u srijedu 25. maja u Anthology Film Archives. Te večeri biće prikazana četiri filma iz netakmičarskog programa, a održaće se i posebna panel prezentacija sa bh. i međunarodnim filmskim stvaraocima i stručnjacima iz oblasti kinematografije.

Dijana Jelača, profesorica filmskih i kulturoloških studija, koja u Americi živi i radi od 2005. godine, sa Bukom razgovara o BHFF festivalu, na kojem je ove godine jedna od selektora, kao i o bh. filmu uopšte.

Ideja o organizovanju Bosansko-hercegovačkog filmskog festivala prvi put se javila 2002. godine među ljubiteljima filma iz bh. dijaspore u San Francisku i New Yorku. Jelaču smo pitali kako je uopšte došlo do toga da BiH dobije svoj filmski festival u New Yorku i čija je to zasluga.

“BHFF je prvi put održan 2003. godine, i od prvog dana ga organizuje predana grupa volontera. Naravno, nemaju sve zemlje (a pogotovo one male) tu privilegiju da postoji u New Yorku festival sa njihovim imenom. S toga je BHFF vrlo poseban događaj, koji u fokus stavlja jednu malu kinematografiju, a to je sve, opet ističem, zasluga predanih volontera i filmskih entuzijasta bosanskog porijekla”.

Govoreći o značaju ovog festivala za filmske autore iz BiH, Jelača kaže da je ovaj festival način da se u gradu u kojem postoji značajan broj bosanske i ex-jugoslovenske dijaspore svake godine prikažu neki od najbitnijih regionalnih filmova. Nerijetko je to prva i jedina prilika da neki filmovi budu prikazani u New Yorku.

“BHFF je često prvo i jedino mjesto gdje se mnogi bh. filmovi mogu vidjeti u New Yorku, ili Sjevernoj Americi. Značaj festivala je i u tome što na njemu BiH i regionalne filmove ima priliku vidjeti ne samo ex-Ju dijaspora, nego i šira njujorška publika, a posebno sinefili koji su zainteresovani za svjetski film. Takođe, festival ima i saradnju sa nekoliko bitnih američkih distributera.”

Ove godine, BHFF će održati njujorške premijere dva vrlo istaknuta regionalna filma: “Ničije dete” Vuka Ršumovića, i “Zvizdan” Dalibora Matanića. Takođe, biće prikazan i BiH kandidat za Oskara, “Naša svakodnevna priča”, redateljice Ines Tanović. Jelača kaže da je naročito ponosna što ovogodišnji festival u takmičarskom dijelu prikazuje filmove čak pet žena režisera, a u netakmičarskom dijelu će se naći filmovi još tri režiserke.

“Ovo ističem jer je prisustvo žena iza kamere u filmskoj industriji širom svijeta i dalje nažalost rijetkost, tako da smo vrlo ponosni na ovu značajnu zastupljenost režiserki na našem festivalu.”

Na pitanje da li filmovi imaju išta zajedničko, nose li nešto autentično bosanskohercegovačko, Jelača kaže da je česta tema rat i sjećanje na njega. U tom smislu, dodaje Jelača, očigledna je uloga filma u prorađivanju kolektivne ratne traume. “Film igra bitnu ulogu u artikulaciji, ali i zaliječenju ratne traume, jer se kroz ovaj medij stvaraju narativi koji često služe kao kolektivno sjećanje”, kaže Jelača, koja je nedavno na engleskom jeziku objavila monografiju o traumi u post-jugoslovenskom filmu, Dislocated Screen Memory (Palgrave , 2016).

S druge strane, kaže ona, velik broj filmskih uradaka se trenutno bavi tranzicijskom svakodnevicom i ekonomskim teškoćama sa kojima se suočava običan čovjek.

“Bh. film u ove dvije dominantne teme vrlo jasno reflektira samo društvo. Drago mi je da će festival ove godine prikazati i nekoliko optimističnih filmova kao što su dokumentarac “Soul Train”, o bosanskohercegovačkoj hip hop sceni i generalno muzici kao izričaju koji negira podjele i granice, te “Ja volim SFK”, o ženskom fudbalskom timu u kojem se mlade djevojke kroz sport bore protiv rodnih stereotipa i etničkih podjela.”

Dijana Jelača

Jelača takođe naglašava da, kad govorimo o bh. filmu,  zapravo moramo govoriti o regionalnom filmu, jer su koprodukcije vrlo učestale, a svaka zasebna ex-Ju industrija nedovoljno je velika da bi ostavila neki veći trag sama za sebe.

“U tom pogledu, mislim da je kategorija nacionalnog filma donekle neodrživa – a na tu temu ćemo pričati tokom festivala u posebnom filmskom panelu sa režiserkom Ines Tanović, članicom žirija Elmom Tataragić, filmskim umjetnikom Amirom Husakom i mojom malenkošću. Mislim da je vrlo indikativno i to što ove godine u glavnom programu prikazujemo filmove koji su izričito regionalni, a donekle i transnacionalni: društveni problemi sa kojima se suočava sarajevska porodica u “Našoj svakodnevnoj priči” nisu samo bosanska svakodnevica, a “Ničije dete” i “Zvizdan”, jedan srpski, a drugi hrvatski film, na vrlo provokativan način se dotiču pitanja etničkih podjela u regionu, što je, nažalost, i dalje vrlo aktualna tema.”

Primjer transnacionalnog pristupa kinematografiji je i film “Tigrovi” istaknutog bh. režisera Danisa Tanovića. Jelača kaže: “To je film o narušavanju ljudskih prava u Pakistanu, od strane jedne multinacionalne kompanije. To je humana priča koja se ne tiče samo Pakistana, nego svih nas u današnjem globalizacijski povezanom svijetu – dakle, to je problematika koja nadilazi nacionalne granice, kao što je uostalom slučaj sa puno tema u današnjem svijetu.”

Na kraju našeg razgovora, Jelača ističe da je jedan od glavnih ciljeva festivala širenje dometa regionalnog filma, a sve u svrhe multikulturalne razmjene i promocije malih kinematografija u jednom od svjetskih centara filmske industrije. “Lokalni film ima puno toga za ponuditi svjetskoj industriji”, dodaje Jelača, “a to je naročito bitno kad su u pitanju mladi filmski stvaraoci, kojima treba dati šansu da iskažu svoje umjetničke potencijale na međunarodnoj sceni.”