Bosanac četnik

„Na žalost, koliko god to nevjerovatno zvučalo, u Visokom ima i onih koji nebuloznim kritikama ne skrivaju da su protivnici izgradnje ovog spomen obilježja, te samim tim i direktni pomagači zločinaca koji i dalje negiraju genocid.“

Ovaj odlomak iznad je djelo osobe, koja sama po sebi nije zanimljiva, koliko je zanimljivo koliko daleko idu njegovi naredbodavci, i poslodavci, odnosno oni koji ga plaćaju da piše i širi propagandu među ljudima. Ovaj odlomak je dio teksta koji je napisan povodom otvorenja Trga žrtava genocida u Srebrenici, u kojem se dotična spodoba osvrće na potrebu takvog trga Visokom, i ujedno se spušta na nivo propagande SANU, koju prepakovanu u propagandu BANU, sa kojom napravi od sebe budalu, nazivajući ljude koji su drugačijeg mišljenja o lokaciji i idejnom rješenju takvog trga ili spomenika, direktnim pomagačima zločinaca koji i dalje negiraju genocid.

Ljudska glupost nema granica, a nikada ne treba potcijeniti predvidivost gluposti. Jednostavno rečeno, mene ništa ne može iznenaditi kada su glupani u pitanju. Posebno hronično oboljeli glupani.

E sad, koliko moraš biti bezobrazan, izmanipuliran, bolestan, iskorišten, neodgojen, da napišeš nešto ovako. Dodatno, koliko je naše društvo postalo beskarakterno, da se ovakvi slučajevi mogu baviti novinarstvom, odnosno izvještavanjem nekih događaja. Umjesto da se držao dostojanstva samog čina, bez obzira na to da li je taj trg adekvatno osmišljen, lociran, i da je u duhu toga svega držao se normalnog izvještavanja sa lica mjesta, taj bolesni um je otišao toliko daleko, da je ljude koji su se borili za ovu državu, koji su preživjeli rat u Visokom, dok je on bio mali balavac i nije imao pojma šta se dešava oko njega, nazvao direktnim pomagačima zločinaca koji i dalje negiraju genocid!

Dakle, toliko je otišla daleko ta bošnjačka bezobraznost, u svim nastojanjima da ostanu na vlasti, u toj paranoji u kojoj se boje nekih davnih komunista, ili novih Sandžaklija, ili Bože sačuvaj normalnim ljudima koji žele normalnu produktivnu transparentnu vlast, da pljuju po svakom ko ima iole drugačiji stav prema nečemu što praktično zajednički podržavaju. Eto koliko daleko to ide, da ljudi koji smatraju da se spomenik genocidu u Srebrenici mogao drugačije osmisliti i locirati u Visokom, i da je u redu da bude u Visokom, nazivaju direktnim pomagačima zločinaca koji i dalje negiraju genocid.

E nećemo tako Dino, što bi rekao Šintor u Sjećaš li se Doli Bel.

Ja se sjećam kada je ova navedena spodoba bila jugonostalgičarski derviš koji je zijaretio Titino turbe i prizivao šejha Balaša, a po gradu je glumio agnostika mahalaša koji se kao nije uklapao u ovu zatucanu za njega sredinu. I onda promjena, koja je samo karakteristična za ljude bez karaktera. Naravno radikalna promjena, ulazi u politiku, i to na lijeva vrata, zapošljava se, i onda sa lijevih vrata, izlazi, i ulazi direktno na desna vrata politike, u svrhu dopisnika za pare. Budžetsko privatna praksa beskičmenjaka sisara.

Od neokomunističkog derviša nostalgičara, pa nikad zaživljenog kadra ljevice u Visokom, do Bošnjaka dopisnika SDA vlastele sa glasom lika iz crtanog filma, je njegov put do uspjeha, i to uspjeha u degradaciji ono malo ljudskog što je imao u sebi, kao dijete nekada u prošlosti. To je sada moderni SDA poltron, koji ostrašćen bljuje bljezgarije na svakom koraku koji poduzme, jer je on „oparen“ od strane onih koji ga iskorištavaju.

Eto toliko o toj spodobi u ovih nekoliko pasusa. Nije ni toliko zaslužio, a zaslužio je da hališe hljaske, jer normalne ljude naziva pomagačima zločinaca, govance jedno smrdljivo neodgojeno.

Ali da se vratim suštinskom problemu.

Suštinski problem leži u isforsiranim političkim potezima nekih ljudi u ovom gradu, a koji zanemaruju stvarne potrebe. Dodatno, težini suštinskog problema pridodaje površnost javnog mijenja. To je već hronični neizlječivi problem, svijest našeg naroda je komprovitovana, i sve dok se u špilu karata na koje vladajuće partije vladaju narodom, u sebi imaju karte zločina, mržnje, kulta ličnosti vođa iz rata, nacionalne jeftine propagande koja skupo košta normalizaciju stanja u društvu, ovdje neće biti bolje. Drugim riječima, ovdje nikada neće u globalu i suštini biti bolje.

Žalosno je da i ono što se svi složimo da ima neku potrebu za realizacijom, oni urade na način koji je daleko od adekvatnog, a sudeći po načinu kojim tako žestoko brane svoj projekat, ni sami nisu zadovoljni, i svjesni su da su napravili fontanu i amfiteatar kao trg žrtava genocida, što nigdje na svijetu nema, i da su uklesali lica ljudi koji su preživjeli genocid i izgubili cijele porodice, na šetalište, što isto nigdje na svijetu nema. Dakle, nije sporno da je razumljivo da svaki grad ima neku vrstu sječanja na genocid u Srebrenici, ali mišljenja sam da takav obim zločina mora imati pažljivo odabrano idejno riješenje i lokaciju. Ponovo podebljavam, svaki grad treba da ima radi svijesti i savjesti, ali na način na koji taj tragični događaj treba da bude projektovan na dostojanstven način.

Ako ovim stavom i dalje ispadam kao direktni pomagač zločinaca koji negiraju genocid, onda su airbrushom urađen cvijet Srebrenice na friško urađenom zidu trošnog objekta, jeftina fontana i amfiteatar idealni oblik podsječanja na genocid u Srebrenici, a ja sam četnik koji je preživio rat u Visokom a da to nisam znao. Onda je tih famoznih 300 000 KM utrošeno na pravi način.

Ne iznenađuje me da vlastelini rade na svoju ruku, jer im je narod koji za njih glasa dao takve moći i slobode, i čak me i ne iznenađuje što bi voljeli da nema nikog ko bi drugačije mislio o istim potrebama. Ništa me više ne iznenađuje, jer je to sudbina ovog naroda, da živi u ovakvom stanju, da njima vladaju ljudi iz njihovog naroda na ovakav način.

To što sam ja neistomišljenik u nekim stvarima, a u onim u kojim sam istomišljenik razmišljam progresivnije od njih, mene čini četnikom. Ja sam Bosanac četnik iz Visokog, patriota koji voli svoju zemlju, ali je četnik za SDA bolesnike u Visokom. Ni to me ne iznenađuje, jer od ljudi koji su oboljeli psihički, ili imaju odgojne ili genetske predispozicije da ulaze u krajnosti u rezonovanju odnosa u društvu, ja ništa drugo ne očekujem, i zato sam siguran da ovaj narod nema svjetlu budućnost u ovakvom društvenom aranžmanu. Ostaje im samo da oni koji su se uhljebili, to čuvaju kao oči u glavi, a oni koji nisu da se uvlače i klimaju glavom, ne bi li i oni se uhljebili na budžetsku pogaču.

Bolesnim i glupim ljudima se mora ponavljati, pa evo ponovo, trg žrtava genocida, ili bilo kakav spomenik genocida žrtava Srebrenice treba da ima svaki grad u ovo 25% Bosne što je ostalo, ali po mom skromnom mišljenu takav jedan zločin i podsjećanje na njega treba da bude pažljivo osmišljen i lociran.

Dodatno, hair česme u spomen je jedna kombinacija jeftine političke igre i pravoslavnih običaja, a česma kao hair česma, kao izvor, je sevap. Sevap se isto može zaraditi ako napravite dječije igralište, kao što su napravili u Kaknju. Sevap je isto da stanete pješacima na pješakom prelazu, kao što rade u Kaknju, sevap je da se transparentno i sa odgovornošću odnosite prema poslu za koji platu dobijate od odbijenog procenta na plate ostalih ljudi koji rade van budžeta.

U Srebrenici je ubijeno preko 8000 ljudi. To je činjenica. To se ne smije zaboraviti, ali se sa tim ne smije farbati katastrofalna sadašnjost.

Poslije rata, u Bosni i Hercegovini je natalitet u konstantnom padu, bijela kuga vlada, nezaposlenost je 50%, penzioneri jedva preživljavaju, sigurnosna situacija na kritičnom nivou, korupcija je u porastu svuda, mladi odlaze, prošle godine je BIH napustio cijelo jedno Visoko jer je 45000 ljudi napustilo BIH, na zadnjem smo mjestu u večini ključnih državnih segmenata u regiji, Visoko je jedno od najmanje perspektivnih mjesta u BIH za zaposlenje i osnivanje obitelji.

Imamo puno aktualnih problema, Srebrenica je prošlost koja se ne smije zaboraviti, ali kritična sadašnjost nam kreira budućnost. Naša budućnost je činjenično loša.