Boris Dežulović: Tebi ti, sebi ja

Zvao me neki dan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, došao Mujo kod doktorice Sebije u koševsku bolnicu, a ova se pravo obradovala kad ga je vidjela. “Đe si, Mujo, nisam te odavno vidjela!”, srdačno će doktorica Sebija, a Mujo će na to, kao da se pravda: “Ma bio sam nešto bolestan.”
Tako otprilike, dakle kao vic, izgleda sarajevsko javno zdravstvo otkako je na njegovo prijestolje zasjela Sebija Izetbegović – po struci diplomirana doktorica, po profesiji diplomirana Gospođa Supruga – što je nekidan, eto, konačno zauzela i kantonalnu Ljekarsku camorru, pardon Ljekarsku komoru, pa sada nesmetano vlada sarajevskim zdravljem. Njemu on, tebi ti, sebi ja – rekla Sebija, jer tko će kome ako neće svoj svome, i kome će tko ako neću sebi ja.

Nema od tada zdravijih ljudi od Sarajlija, rekao bi tako bolesnik namjernik u koševskoj bolnici, gledajući kako se po univerzitetskom Kliničkom centru vrzmaju samo čili i zdravi, sve se veselo s vrata javljajući svojim doktorima i pravdajući kako su bili nešto bolesni, pa ih dugo nije bilo. U univerzitetskom ih Kliničkom centru na Koševu, naime, nema po prilici iz istog razloga iz kojih ih nema ni u ovlaštenom Mercedesovom servisu u Rajlovcu, gdje i za najsitniji popravak moraju donijeti vlastiti Mercedes.

Nedavno su tako cijeli kanton obišle priče nesretnika što živi umiru jer nemaju para za injekcije, lijekove, gaze i jebene zavoje: neki čak i posteljinu nose iz kuće, a neki dižu gotovinske kredite jer prije operacije – prema depeši direktorice Sebije – moraju sami “uplatiti akontativni iznos potrošnog materijala”. Ja, iz malog Piska kraj Omiša, znam barem dvoje sarajevskih nesretnika što jebeni potrošni materijal u koševskoj bolnici nose od kuće, što znači da ih svaki Sarajlija zna barem dvadeset, a već do kraja rečenice petnaest. Hiljadu maraka ispadne samo “potrošni materijal” za operaciju, i jeftinije čovjeku ispadne operirati se negdje vani, pa poslije na Koševo navratiti samo da se javi s vrata: “Ma bio sam nešto bolestan.”

Ima ona stara, odavno potrošena i žalosno tačna dosjetka o Dalmatincima što bi najsretniji bili kad bi strani turisti preskočili cijeli zamorni protokol ljetovanja – s pakiranjem i raspakiranjem, iscrpljujućim putovanjem i gnjavažom na vrućinama – pa jednostavno ostali doma i samo poslali novac. Slična je, kako sam barem ja to shvatio, ambicija nove generalne direktorice sarajevskog kantonalnog zdravlja. Zasad, eto, “potrošni materijal” Sarajlije plaćaju ili nose od kuće, a ideal javnog zdravstva bit će ostvaren kad u skoroj budućnosti preskoče zamorni zdravstveni protokol i počnu se liječiti kod kuće – toplim čajevima, kuhanom rakijom, hodžinim zapisima i kašikama Vidovite Džemile – a Sebiji Izetbegović i njenom Ciničkom klentru, pardon Kliničkom centru, budu samo slali pare.

Tebi ti, sebi ja – čist račun, duga ljubav – duga ljubav, kratak život.
“Pacijenti UKCS-a sada ne čekaju duže od trideset minuta”, pohvalila se tako nekidan doktorica Sebija, “a ranije su sa sobom nosili knjige da ubiju vrijeme čekanja.” Propast će tako bosanskohercegovačko izdavaštvo, ljudi više ne čitaju knjige po bolničkim čekaonicama, i sada ne čekaju duže od trideset minuta, koliko treba da dođu na red i jave se doktoru, kojega odavno nisu vidjeli.
Jer su – to već znate – “bili malo bolesni”.

U takvu je revolucionarnu transformaciju kantonalnog zdravlja krenula gospođa doktorica Sebija Izetbegović, što je – čitam u novinama – ispričala i kako se, citiram, “prerušila u civila”, pa krenula u inspekciju koševske bolnice. Sama je tako, kako kaže, “u civilnoj odjeći probala u Klinički centar ući na sporedni ulaz, ali su je”, avaj, “prepoznali”.

Što je gospođa doktorica Sebija Izetbegović tačno htjela, a što tačno dokazala ovom samoubilačkom diverzantskom akcijom, prerušena u civila upavši u samo grotlo sarajevskog javnog zdravstva? “Otkrila sam”, veli, “da su neki po privilegiji u Klinički centar ulazili na sporedne ulaze.” Kako je dakle doktorica Sebija otkrila da su “neki u Klinički centar ulazili na sporedne ulaze”? Tako što je i sama “u civilnoj odjeći probala u Klinički centar ući na sporedni ulaz”.
Kako je, međutim, gospođa supruga Bakira Izetbegovića dokazala da su neki u Klinički centar ulazili “po privilegiji”?

Pa tako što je, shvatili ste, i sama “prerušena u civila” u Klinički centar ušla po privilegiji.
Elem, došao Bakir kod doktorice Sebije u koševsku bolnicu, pa se pravo obradovao kad je vidio. “Đe si, Sebija, nisam te odavno vidio!”, srdačno će ovaj, a doktorica Sebija će na to, kao da se pravda: “Ma bila sam se prerušila u civila.”