Prije točno godinu dana, luksuzni Sarajevo Resort u Tarčinu sa stotinu i šezdeset vila oko umjetnog jezera svečano je otvoren: sasvim prikladno, vrpcu je presjekao Babin sin Bakir
Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, studirao sin nekog emira iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u Sarajevu…
pa nakon mjesec dana odlučio da se pismom javi svome babi u Dubai. “Bosna je prekrasna zemlja, puna šuma i rijeka, Sarajevo sjajan, veseo i bučan grad, a ljudi predivni, otvoreni i neobično ljubazni”, pisao oduševljeni emirov sin. “Toliko mi je zapravo lijepo da bih mogao ostati da živim ovdje. Samo mi je, eto, ponekad malo neugodno kad dođem na fakultet u svom zlatnom Bentleyu, a netko od mojih profesora taman izlazi iz tramvaja.” Nije prošla ni hefta, a studentu stigne pošiljka od babe, s platinastom VIP-Amex karticom i porukom: “Dragi sine, nemoj da nas sramotiš, kupi i ti sebi jedan tramvaj.”
Vic o emirovu sinu na sarajevskom fakultetu mogao bi početi prije dvadeset dvije godine, u decembru 1994., taman nekako onih dana kad se student iz zlatnog Bentleya rodio, a Babo letio u Split. Ne mislim, naravno, na babu emira iz Dubaija, nego na drugog jednog Babu, onoga s velikim B: Alija Izetbegović toga je dana, kao i mnogo puta do tada, iz Sarajeva stigao na helidrom u bazi DžIV divizije Armije BiH u Tarčinu, odakle bi helikopterom letio u Split, pa dalje po svijetu: ovoga puta, recimo, u Maroko, na samit Organizacije islamskih zemalja u Casablanci, gdje će pred muslimanskom braćom iz cijelog svijeta tražiti pomoć, svjedočeći o zločinima u Bosni i Hercegovini.
Toga Babinog kratkog, usputnog boravka u Tarčinu, na proputovanju u Casablancu, ne sjeća se valjda više nitko – ni Haris Silajdžić, koji je bio s njim u helikopteru, ni sin Bakir, koji je u to vrijeme Babin lični sekretar i, zgodno je to za ovaj vic, direktor Zavoda za izgradnju grada Sarajeva – osim ljudi što su ga i toga dana, kao i mnogo puta do tad, na let helikopterom ispraćali pogledom iz žicom ograđene i jedva tridesetak metara udaljene velike, ružne zgrade preko puta, što je prije rata služila kao skladište za lagerovanje žita, a tada, 1994., kao logor za Srbe iz okolice Tarčina, zloglasni Silos.
U Silosu je od ljeta 1992. do januara 1996. bilo zatočeno više od šest stotina Srba iz etnički očišćene okolice, od kojih se njih dvadesetak nije vratilo živo. Suđenje za zločine u logoru Silos počelo je 2012., istih onih dana kad su vijećnici općine Hadžići usvojili parcelarni plan za Osenik-Tarčin, omogućivši tvrtki Gulf Real Estate iz Kuvajta da na stotinu šezdeset duluma tako temeljito očišćene zemlje sagradi rezidencijalno naselje za bogatu arapsku klijentelu, s vilama, bazenima, hotelima, sportskim terenima i pravim pravcatim umjetnim jezerom s pravim pravcatim umjetnim otočićima.
U ambicioznom projektu nedostajao je valjda još samo onaj privatni tramvaj, recimo od aerodroma do Osenika.
Konačno, prije točno godinu dana, luksuzni Sarajevo Resort u Tarčinu sa stotinu i šezdeset vila oko umjetnog jezera svečano je otvoren: sasvim prikladno, vrpcu je presjekao Babin sin Bakir, govoreći o Bosni, “prekrasnoj zemlji punoj šuma i rijeka”, i njenom golemom turističkom potencijalu za prijatelje s istoka. Simbolički je tako dovršen Babin “dobar posao u Maroku”, na koji je onomad ispraćen krikovima iz Silosa. Emirov mali, ukratko, u zlatnom Bentleyu došao u Sarajevo.
Godinu dana kasnije – dok na Sudu Bosne i Hercegovine žrtve Silosa svjedoče o užasima i mučenjima u starom skladištu žita u Tarčinu, ali i čestim “posjetima” Alije Izetbegovića i njegove svite – bosanskohercegovački mediji sređuju inventuru prve turističke sezone u Sarajevo Resortu u Tarčinu, pa užasnuti zaključuju kako je to bogataško naselje zatvoreno za posjete “običnim građanima”, ograđeno žicom, pokriveno kamerama i pod naoružanom zaštitom, lamentirajući nad rasprodajom zemlje bogatim šeicima, što malo po malo pretvaraju Bosnu u osmi ujedinjeni arapski emirat. “Vlasnici kuća su Arapi i oni se ne žele miješati s lokalnim stanovništvom: oni imaju svoje običaje kada je riječ o oblačenju, ponašanju i obavljanju molitvi, i ne žele da ih u tome itko ometa i čudno promatra”, objašnjava anonimni zaposlenik resorta novinaru portala BiznisInfo, na opće zgražanje kokuza s druge strane žice.
Dosta je to postalo moderno, užasavati se naime nad Arapima, njihovim ženama u nikabima i natpisima na arapskom: da su, međutim, dulume oko Sarajeva otkupili bogati Rusi ili Amerikanci – da je u ugovoru s općinom Hadžići, recimo, samo jedno slovo drugačije, pa da ga je umjesto kuvajtske tvrtke Gulf Real Estate potpisala američka kompanija Golf Real Estate, uredivši zatvorene golf-terene s umjetnim jezerima i kockarnicama za svoje bogate fićfiriće – nikome na um ne bi palo da se buni što se Sarajevo pretvara u Las Vegas: eno MacDonald došao u Sarajevo prije Arapa na Ilidžu, pa se nitko ne buni što je u restoranu sve na engleskom.
Samo bi jedna stvar bila jednaka i da su na Ilidžu ili Osenik došli Amerikanci ili Rusi, kao što su došli Arapi – jednako bi im bosanski urođenici bili sluge, konobari, vozači i nosači, sobarice, frizerke, maserke i kurve. I to je cijeli smisao “operacije Maroko”: bogati, razmaženi Arapi tu su samo strateški partner s najboljom ponudom u zadanim historijskim uvjetima.
A urođenička fukara, koja se žali na mlade arapske “studente” u zlatnim Bentleyima i njihove bogate roditelje što se ograđuju žicom, jer se “ne žele miješati s lokalnim stanovništvom”? Ne znam što bih na to rekao. Prije dvadeset i dvije godine, u vrijeme kad je Babo po takve letio u Casablancu, jednako su im, već stoljećima, na istoj toj zemlji u Tarčinu živjeli susjedi “koji imaju svoje običaje kada je riječ o oblačenju, ponašanju i obavljanju molitvi”. I jednako su ih tada općinske glavešine držali u Tarčinu u izolaciji, ograđene žicom s naoružanim stražama.
Sva je sreća na kraju ispala da ovim novim susjedima “običaji, oblačenje, ponašanje i obavljanje molitvi” nisu budistički ili hinduistički.
U islamu, naime – hvala dobrom Allahu dž. š. – nema instituta karme.
(visoko.ba/buka.ba)
