„Bog je čovjeka stvorio da bude demokrata“

Izvor fotografije: EPA

Otkako su stekli neovisnost od kolonijalne moći, intelektualci Magreba bore se za slobodu života i mišljenja nasuprot vjerskim zahtjevima

„Bog je čovjeka stvorio da bude demokrata“, naviješta tuniski stručnjak ustavnog prava Yadh Ben Achour. Renomirani borac za ljudska prava i njegove kolege izborili su se za ustav koji garantira slobodu mišljenja, pravnu državu i kontrolu moći. Ben Achour: „Demokratsko društvo omogućava ljudskom biću da razvije sve svoje potencijale, energije i kreativnosti. Svaka zapreka slobode mišljenja, djelovanja i govora označava patnju čovjeka, ona je umanjivanje ljudske prirode.“

U Alžiru i Maroku pak i dalje Bog navodno „mirnog, tolerantnog“ državnog islama napada ljude koji bi pokušali živjeti po „demokratskoj normi“ kako je propovijeda Ben Achour. Dvosmisleni paragrafi kao što su „povreda religioznih propisa“, „uvreda islama“, „prisiljavanje muslimana da odustane od svoje religije“, „blasfemije“, „profaniranja Kurana“ služe i dalje represiji. U Alžiru trenutno na te paragrafe vrše pritisak angažirane pristalice Hiraka, masovnog pokreta iz 2019, koji je na zastavu izvezao slogan muslimanske demokracije. Uz sve došao je i Covid-19. Novi početak Hiraka se pokušava spriječiti i uz pomoć vjerskih zakona. Sloboda mišljenja ne postoji niti u Alžiru niti u Maroku.

Naučiti reći ne

U muslimanskim zemljama javno kritizirati islam je isto kao da je netko za vrijeme DDR-a u vrijeme sovjetske državne posjete mahao američkom zastavicom. Islam u tim zemljama pripada „konstantama nacije“. Tamošnja kritika islama se nikada ne usmjerava na samu vjeru i religioznost, nego na islamom inspiriranu „cjelokupnost zakona koji oduzima slobodu, koji je homofoban, ženomrzački i patrijarhalan“ kako je još 2012. kritizirao marokanski psihoterapeut Ibtissam Betty Lahgar. Zajedno sa drugim Marokancima i Marokankama „rekao je ne“. Ne „islamu kao najvišoj referentnoj točki“ politike i kulture, „svakodnevnom ludilu“ zabrane seksualnih veza izvan braka, „socio-religioznoj inkviziciji“ ramazana, ne zakonu „koji nekoga čini muslimanom rođenjem“, ne „zabrani vjenčanja sa nemuslimanom“.

„One i oni koji su govorili ne“ govorili su to u marokanskim dnevnim novinama „Tel Quel“ -glavnom bastionu laicizma u Maroku. „Sveto ne postoji za društvo. Ono je isključivo osobna stvar. Moramo prihvatiti da naše sakralno od drugih bude desakralizirano“ pisao je negdašnji glavni urednik „Tel Quel-a“ Diriss Ksikes. Vlada ga je zbog članka „Kako se Marokanci smiju religiji, seksu i politici“ tako brutalno napala da je napustio svoj posao. Danas se marokanski borci za ljudska prava bore za ukidanje islamskih „tradicionalnih“ paragrafa od 483. do 497. koji propisuju kazne zatvora za homoseksualnost, slobodnu ljubav i preljub.

Taj konkretni angažman protiv navedenih paragrafa, koji poput Damoklovog mača visi nad svakodnevnim (tajnim „šizofrenim“) životom milijuna muslimana, je djelotvorniji od također važne literarne i religijsko znanstvene kritike islama putem muslimanskog prosvjetiteljstva na sjeveru Afrike. Podsjetimo se samo na analizu Fatime Mernissi o islamskoj mizogoniji („islam se ne bori protiv seksualnosti, nego protiv žena“), na prokazivanje fundamentalizma kao „bolesti islama“ (Abdelwahab Meddeb), na apel Boualema Sansalsa „da se islam oslobodi islamizma“, ili na zahtjev Abdellaha Tourabisa da se napokon uzme u obzir „tamna strana islama“.

Burna debata

Kada djevojka i dečko na internetu objave sliku poljupca i zbog toga budu dovedeni pred sud, a zatim kao znak solidarnosti pred parlamentom u Rabatu bude organiziran „kiss-in“ događaj, kada se pisac Abdellah Taia out-uje kao homoseksualac i da pri tom jedan univerzitetski dekan koji dopusti predavanje o njegovim djelima bude umalo linčovan od strane fanatičnih vjernika, kada novinarka Zineb El Rhazoui i pet njezinih kolega odluči javno prekinuti post u mjesecu ramazanu tako što organiziraju piknik na javnom prostoru i kada se malo zatim u Alžiru dogodi isto, kada muslimanke protestiraju protiv „pošasti seksualnih napada“ i islamske zabrane izvanbračnih seksualnih odnosa, te kada za to smatraju odgovornim „religiozne tekstove koji omalovažavaju žene“, svaki puta nastaju žustre rasprave o „zapovijedima islama“.

„Islam je danas zastario, jer suvremene univerzalne vrijednosti su najbolje što je čovječanstvo dosegnulo“, pisao je marokanski intelektualac Admed Assid još 2013. godine. No već je 1962. jedna povijesno važna muslimanska ličnost Sjeverne Afrike pozvala na ostvarenje („zapadnih“) ljudskih prava: Mohamed Boudiaf, glavni organizator alžirskog ustanka protiv ondašnje svjetske i kolonijalne sile Francuske. Temelji slobodnog Alžira moraju biti sloboda mišljenja, sloboda štampe, kontrola policije i vojske te „konzultacija alžirskog naroda o stvarnim demokratskim reformama“. „Deklaracija 1. studenog 1954.“ kojom je započeo ustanak zahtijevala je „poštivanje svim temeljnih sloboda bez obzira na rasu i vjeru“. Boudiaf je nasilno eliminiran šezdesetih godina od strane Boumediennea, marionete Ben Bella, čime se probila partija ujedinjenja te je islam učinjen „državnom religijom“, što je alžirsko državljanstvo vezalo uz islam.

U Maroku se Hasan II. zarad osiguravanja moći proglasio „vođom vjernika“. To je značilo da se u državi o islamu nikada nije demokratski raspravljalo, te je umjesto toga na stanovništvo nasilno nakalemljen „arapsko-islamski“ identitet. Bila je to prva politizacija islama u svrhu kontrole koruptivnog i nesocijalnog režima, a on je pripremao put drugoj politizaciji – islamizmu – koji je kao „pravi islam“ obećavao pravednost.

Sve to tematiziraju u Alžiru novine kao što je „El Watan“. Omar Belhouchet je već trideset godina njihov izdavač i uživa veliki ugled i daleko izvan Magreba. Unatoč brojnim islamističkim atentatima na njega, beskrajnim procesima i pokušajima ekonomskog uništenja od strane režima, on uspijeva pružiti nužni prostor kritičarima. Tako su do riječi mogli doći islamski učenjak Said Djabelkhir („tradicionalni religijski diskurs uistinu opravdava nasilje“) i spisatelj Kamel Daoud („ako i dalje budemo uzmicali od rasvjetljavanja naše slike Boga, nećemo moći obnoviti ni našu sliku čovjeka“).

Rastanak od „velikih rješenja“

U međuvremenu se državni islam kao i islamizam na sjeveru Afrike istrošio, kao socijalizam i arabizam nekoć. Suvremeni prosvjedi su rekli doviđenja svim „velikim“ ideologijama. Niti jedan poziv na „državni islam“ nije se čuo tijekom „pokreta 20. veljače“ 2011. godine u Maroku, niti za vrijeme alžirskog Hiraka. Zahtjevi većinom mladih muslimanki i muslimana koji idu ulicama noseći plakate s natpisima kao što je „Nema demokracije bez jednakopravnosti!“ – teže pravnoj državi i slobodnoj diskusiji o politici, kulturi i religiji. Pri tom se islam kao vjera uopće ne dovodi u pitanje, nego politizacija islama protiv individualnih sloboda. Na vidjelo izlaze rascjepi u „arapsko-islamskoj osobnosti“ koja je autoritarno srasla i nastala nakon osamostaljenja.

Mlada generacija koja je jako urbanizirana, bolje obrazovana i uključena u globalizaciju radi jaku kampanju u Sjevernoj Africi za univerzalne vrijednosti. Pojedinačne Hirak grupacije zahtijevaju eksplicitno „laicističku državu“, kraj „političke instrumentalizacije religije“, pri čemu je u prvom fokusu pokreta nestanak vojnog režima zarad „civilne, nemilitarne države“. „Civilna“ bi u prvom redu značila i slobodnu raspravu o ulozi islama u državi.

U Maroku je kralj „vođa vjernika“. Koliko god djelovao liberalno, kao kad je 2004. među ostalim mjerama poboljšao poziciju žena, Muhamed VI i dalje ostaje „nedodirljivi“ gospodar vjere. Kritika islama je iz tog vizira kritika kralja i tako prekoračuje dvije od tri „crvene linije“ Maroka: Bog, kralj, otadžbina. Protiv osloboditeljske devize tuniskog stručnjaka za ustavno pravo Ben Achoura da je „Bog stvorio čovjeka da bi bio demokrata“ bore se državni islam, ortodoksija i islamizam. U Sjevernoj Africi pak muslimanski prosvjetitelji koji žele islam prilagoditi ljudskim pravima „demokratske norme“ riskiraju zbog toga drakonske kazne.


Autor: Samuel Schirmbeck, nzz.ch

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba