Godine 1518. stotine muškaraca i žena u Strasbourgu plesalo je danima bez prekida, a mnogi su se na kraju srušili od iscrpljenosti. Ove “plesne pošasti” događale su se tokom cijelog srednjeg vijeka.
Jednog julskog dana 1518. godine žena po imenu Frau Troffea počela je plesati na ulicama Strasbourga, dijela Svetog Rimskog Carstva u današnjoj Francuskoj.
U srednjovjekovnom Strasbourgu baš i nije bilo puno mjesta za zabavu, pa je ova iznimka naišla na oduševljenje prolaznika. Frau Troffea se vrtjela, uvijala i skakala, sve bez glazbe. Bilo je zabavno gledati, dok nije prestalo.
Šest dana kasnije, Frau Troffea je još uvijek bila na putu. Nije spavala ni jela. Dan ili noć, kiša ili sunce, Frau Troffea nije mogla prestati plesati. Samo bi to bio razlog za uzbunu, ali iznenada su joj se ljudi počeli pridruživati u njenu nemilosrdnom plesu. U početku je bilo 34 ljudi, a krajem mjeseca 400. Ljudi su počeli padati kao muhe, shrvani iscrpljenošću. Sretnici su samo gubili svijest, trgnuvši se iz svoje neobične nevolje. Oni manje sretni umrli su od srčanog udara.
U nadi da će izmoriti plesače, gradsko vijeće Strasbourga odlučilo je izgraditi pozornicu i angažirati glazbenike. Njihova je teorija bila da su plesači imali groznicu, “vruću krv” koja se mogla izliječiti samo plesanjem.
Ovo je očito bila užasna ideja: izvedba je samo potaknula više građana da se pridruže ludim plesačima. Na vrhuncu, neki izvori tvrde da je ples ubijao i do 15 ljudi dnevno, i činilo se da će trajati zauvijek. Bilo je zastrašujuće – dok nije prestalo biti. Jednog su dana najteže pogođene plesačice odvedene u svetište, gdje su na kraju prestale plesati. Bez njih polako su stali i preostali plesači.
Da se “plesna kuga” 1518. dogodila je sigurno. Brojni historijski dokumenti iz različitih izvora potvrđuju da su doista stotine građana Strasboruga počele nekontrolisano plesati, doktorske bilješke, crkvene propovijedi, bilješke gradskog vijeća i drugi tekstovi potvrđuju slične detalje.
Ono što nije jasno je što je uzrokovalo ovo. Trovanje ergotom je jedan od osumnjičenih: ova gljiva raste na raži i, kada se ispeče u kruh i konzumira, proizvodi učinke slične LSD-u, iako smrtonosnije. Iako trovanje ergotom proizvodi psihoaktivne učinke, mnogo je vjerojatnije da će ubiti svoje žrtve nego im dati izdržljivost da plešu cijeli mjesec.
Umjesto da plesnu pošast pripišu jednom lako razumljivom krivcu, drugi naučnici tvrde da ona pripada klasi slabo razumljivih psiholoških fenomena koji se nazivaju masovne psihogene bolesti, poznatije kao masovne histerije.
Smatra se da masovne psihogene bolesti nastaju kao grupni odgovor na stres, a Strasbourg je 1518. sigurno imao mnogo stvari oko kojih je trebalo naglašavati. John Waller objasnio je u članku za The Lancet:
“Ljudi Strasbourga i njegove okolice […] proživljavali su akutne nevolje 1518., nakon niza užasnih žetvi, najviših cijena žitarica tokom jedne generacije, pojave sifilisa i ponovnog pojavljivanja tako starih ubica kao što su guba i kuga. Čak i prema iscrpljujućim standardima srednjeg vijeka, bile su to gorko teške godine za ljude u Alzasu”, napisao je Waller.
Druge vrste masovnih psihogenih bolesti
Iako je plesna kuga iz 1518. bila upečatljiva po svom karakteru, to nije bila jedina plesna kuga, niti jedini primjer masovne psihogene bolesti. Baš poput primjera same rasplesane pošasti, niz rasplesanih pošasti kao da je započeo bez razloga i završio bez razloga. Između 13. i 17. stoljeća srednjovjekovne zajednice bile su opetovano prisiljene na ples.
Godine 1374. hiljade seljaka duž rijeke Rajne zapalo je u maniju plesa, vrišteći od agonije dok su išli. Godine 1237. skupina djece iz njemačkog grada Erfurta skakala je i plesala 20 kilometara do susjednog grada Arnstadta prije nego što su se srušili od iscrpljenosti.
Masovne psihogene bolesti su tokom godina poprimile mnoge oblike. Između 15. i 19. stoljeća, časne sestre iz različitih ženskih samostana penjale bi se na drveće i mijaukale poput mačaka, lajale poput pasa, oponašale razvratno seksualno ponašanje i općenito se ponašale kao da su opsjednute. Čak su i u Salemu mlade djevojke padale u čudne “napade” koji su potaknuli suđenja vješticama, što su neki protumačili kao masovnu psihogenu bolest.
Iako se činilo da su plesne pošasti prestale krajem srednjeg vijeka, druge masovne psihogene bolesti javljale su se kroz povijest. Godine 1962. oko 1000 Tanzanijaca počelo se nekontrolirano smijati, ponekad i po 16 dana. Epidemija je završila tek 18 mjeseci kasnije. Godine 1983. blizu 1000 Palestinaca počelo je padati u nesvijest i osjećati vrtoglavicu. Okrivili su neku vrstu izraelskog kemijskog ratovanja, ali priroda nevolje i njeno širenje u stanovništvu natjerali su istražitelje da zaključe da je emijski napad mogao uzrokovati samo oko 20 posto prijavljenih slučajeva, da se dogodio.
Problem s masovnim psihogenim bolestima je taj što se javljaju prerijetko da bi se mogle promatrati na terenu i ne postoji način da se predvidi kada će se dogoditi. Što ih uzrokuje i zbog čega nestaju, ostaju misterije. U najmanju ruku, oni naglašavaju koliko je naše razumijevanje ljudske psihologije duboko nepotpuno, piše Bigthink.com.
Visoko.co.ba/klix.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.