Fadil Novaliću je ponovo, po ko zna koji put u nepune dvije godina, morao pojašnjavati da “ne postoje nikakvi, ni javni ni tajni planovi privatizacije BH Telecoma niti je to ikada bio uslov MMF-a”. Novalić je, za razliku od prethodnika, prvi premijer koji je priznao da vrijednost Telecoma na berzi pada i da upravo zbog toga nije vrijeme za njegovu privatizaciju, dajući tako naslutiti da je za to pravo vrijeme bilo u mandatima prije njega.
Stoga je zanimljivo pogledati hronologiju “prodaje” BH Telecoma.
Nedžad Branković je u više navrata bio optuživan za prodaju BH Teleocoma. Mediji su tada pisali kako Branković zajedno sa Bakirom Izetbegovićem ima namjeru hitno prodati BH Telecom i to u cijelosti, a “stručna” javnost upozoravala je kako treba čekati bolje vrijeme i veću cijenu.
Evo jednog medijskog citata iz Brankovićeve ere: U prilog tome ide i javna tajna da su Izetbegović i Branković glavni zagovornici što hitnije prodaje BH Telekoma i to u cjelosti. List “San” nezvanično saznaje da su oni spremni prodati većinski paket ove najprofitabilnije kompanije za oko 500 miliona eura, a da su zauzvrat spremni prepustiti Stranci za BiH nadzor nad kompletnim energetskim sektorom. Ekonomski eksperti su zbog toga začuđeni i još više sumnjičavi – oni kažu da je potpuno nelogično sada bilo šta prodavati s obzirom na činjenicu da na svjetskom tržištu nema novca i da treba sačekati bolje vrijeme utoliko više što BH Telekom i dalje puni federalnu kasu.
Mustafa Mujezinović je na mjestu premijera naslijedio Brankovića i pitanje hoće li se ići u prodaju BH Telecoma. Njegova je vlada bila pod optužbom da je kroz usvajanje dokumenta – Strategija razvoja Federacije BiH od 2010. do 2020., planirala privatizaciju, među ostalim i BH Telecoma. Mujezinović se tada pridružio mišljenju “eksperata”, i poručio kako od prodaje BH Telecoma nema ništa.
Evo jednog njegovog citata iz tog perioda: “Prodaja BH Telecoma je pogrešan put u ovom trenutku. Kada stanje na tržištu bude povoljnije, onda se on može prodati. Tada bi se, možda, za njega mogao uzeti i veći novac”.
Nermin Nikšić funkciju premijera je preuzeo u martu 2011. godine. Optužbe iste. Tada se pisalo da SDP kuje planove za prodaju BH Telecoma i u BIH dovodi strane kompanije čiji je cilj obaranje vrijednosti tri najjače telekom kompanije te olakšati njihovu prodaju.
Evo jednog medijskog navoda iz Nikšićeve ere: “Domaće vlasti ozbiljno računaju sa prodajom državnog kapitala u BH Telecomu u 2012. godini. Kako se navodi u dokumentu “Ekonomski i fiskalni program 2011-2013”, prihod od privatizacije u 2012. godini trebao bi iznositi 216 miliona maraka, ali “ako se privatizacija BH Telekoma provede u 2012. godini ukupan iznos bi bio od 1‐2 milijarde KM”.
Nikšić je tada odgovorio: Te priče služe samo da bi se pažnja javnosti skrenula s nekih drugih pitanja, što sam jasno rekao i Misiji MMF-a prilikom razgovora o produženju aranžmana za devet mjeseci. Sve dok BH Telecom ostvaruje rezultate kakve ostvaruje, nema nikakvog razloga ići u privatizaciju.
Koliko su eksperti od ere Brankovića, preko ere Mujezinovića do one Nikšića bili u pravu pokazuju podaci da je 2007.godine tržišna vrijednost BH Telecoma iznosila 3, 4 milijardi KM, a da je danas njegova tržišna vrijednost koju je zatekao premijer Novalić tek oko i vrlo upitnih 1,4 milijardi KM.
S obzirom na današnji Novalićev stav da od privatizacije BH Telecoma nema ništa, sasvim je jasno da će ovo biti jedno od prvih pitanja s kojim će se susresti i njegov nasljednik. No jednog dana će i oni koji tvrde da Vlada FBIH prodaje Telecom vjerovatno biti u pravu, kao u onoj izreci: Ako svaki dan govoriš da ćeš sutra umrijeti, jednog dana ćeš biti u pravu.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.