Biti umjetnik u Bosni i Hercegovini: Oni su naši prosvjetitelji

“Ars longa vita brevis“, kaže Hipokrat. “Umjetnost je trajna, a život kratak!“. Vrijedna umjetnička djela ne samo da nadžive svoje autore, nego i publiku, ali i one koji su o pomoći tim umjetnicima odlučivali za svoga i njihova života.

Umjetnici Nesim Tahirović i Ana Kovač, u poznim godinama života i nakon blistave umjetničke karijere suočavaju se s egzistencijalnim problemima. Gospođa Kovač u potrazi je za mjestom na kojem bi mogla stanovati nakon deložacije iz stana u kojem živi gotovo 60 godina, a gospodin Tahirović u potrazi za mjestom u kojem bi ubuduće mogla „stanovati“ njegova djela, nakon deložacije iz dosadašnjeg ateljea.

Like na mreži

Ove dvije vijesti sa margina naših medija, koje nisu izazavale veliku pažnju javnosti otvaraju nam pitanje: Šta su nama naši umjetnici danas? A ta šutnja javnosti, te nereagovanje institucija sistema na egzistencijalne krize naših umjetnika, djelimično daju odgovor na to pitanje. U vremenu kada našim ekranima i našim svjetonazorima caruju starlete, prosječni i ispodprosječni “stvaraoci“ , a “vrijednost“ djela se mjeri brojem likeova na društvenim mrežama teško je govoriti uopće o postojanju nekog pozitivnog odnosa prema umjetnosti i o strategiji podrške umjetnicima.

One iz mlađe generacije, zapravo, primijetimo tek kada ostvare neki internacionalni uspjeh, uglavnom individualnim entuzijazmom i naporima, dok one etablirane hvalimo i vrednujemo uglavnom posthumno i komemorativno. U međuvremenu, uslijed općeg nastajanja novih elita praćenih snobizmom, djela tih umjetnika umjesto zidove etabliranih galerija često krase domove onih koji im sem komercijalne nikakvu drugu vrijednost ne znaju.

Umjetnost je oduvijek bila ne samo način oplemenjivanja duha, nego i način re/prezentacije nekog društva i zajednice. Na unutrašnjem planu, ona doprinosi građenju specifičnog kulturnog identiteta, a na međunarodnom predstavlja taj identitet drugima i gradi reputaciju. Upravo iz tog razloga umjetnost i kultura moraju biti visoko na ljestvici prioriteta svakog društva, a država mora imati jasnu viziju i strategiju razvoja kulturne politike i za nju obezbijeđena finansijska sredstva.

Također, ekonomska sfera, odnosno profitabilne kompanije mogle bi kroz korporativno sponzorstvo pomagati umjetnička i kulturna zbivanja (mnoge od njih to i čine). Umjetnici su oduvijek imali podršku mecena, odnosno onih koji su imali finansijska sredstva da podrže umjetničke projekte, ali u današnje vrijeme ta vrsta podrške i sponzorstva prisutnija je u nekim drugim oblastima, poput sporta, naprimjer, jer one izazivaju više pažnje i korporativna poruka tako dolazi do većeg broja ljudi.

Upravo zbog činjenice da elitna kultura i umjetnost, za razliku od masovne, nije sveprisutna i sverazumljiva, ona ne nailazi na veću podršku i tu je uloga države presudna. Bez obzira na korporativna sponzorstva, bez snažnije podrške države umjetnost i kultura nisu održivi.

Međutim, intervencija države nije samo finansijska, niti je dobro svoditi je samo na davanje materijalnih sredstava za umjetničke projekte. Ona se, prije svega, mora odnositi na građenje svijesti o važnosti kulture i umjetnosti za zajednicu, za društvo, među građanima. Razvijanje afiniteta prema umjetničkim djelima i kulturnim događajima od najranije dobi, dakle među djecom i mladima, mora biti strateški cilj obrazovnih i odgojnih politika, a prepoznavanje sklonosti za umjetnički izričaj i podrška mladim talentima dio napora da se mladi umjetnici zadrže u Bosni i Hercegovini.

Razvijanje osjećaja za lijepo i razlikovanje prave umjetnosti od dominantno prisutnog kiča i šunda način su na koji se odgaja buduća publika i gradi kulturno osviještena zajednica. U tom je kontekstu nužna snažnija saradnja između obrazovnih institucija i kulturnih ustanova. Ima, naime, veliki broj djece koji prvi put u životu uđu u pozorište, umjetničku galeriju, pogledaju baletnu predstavu ili operu samo i jedino ako im to organizira škola koju pohađaju. Takvoj djeci dužni smo pružiti tu priliku želimo li da odrastu u buduću publiku kulturnih sadržaja, a ne u gledatelje reality programa i sapunica.

Nadalje, izlaganje umjetničkih djela autora iz zemlje i inostranstva uz podršku državnih institucija i pokroviteljstvo nad kulturnim događajima moraju biti jedan od načina na koje se umjetnost i kultura približavaju građanima. Pri tom je izuzetno važno da se akcenat ne stavlja samo na one kulturne manifestacije i umjetničke događaje koji mogu izazvati veliku pažnju i za koje gotovo unaprijed postoje garancije masovnog odziva publike. Naime, još je važnije podržavati male umjetničke pothvate i ne tako masovno prihvaćene umjetničke forme. Raznolikost sadržaja i otvorenost prostora za različitosti suština su pristupa u umjetnosti ikulturi i kao takve trebaju biti prepoznate i podržane i od strane zvaničnih institucija i od strane publike.

Nema čekanja

I naposlijetku, podrška umjetnicima u smislu rješavanja njihovih egzistencijalnih pitanja, od zdravstvenog osiguranja do prostora za izlaganje njihovih djela dio je strategije očuvanja kulturne baštine također. I tu podršku treba umjetnicima pružati tokom njihovog stvaralačkog puta i umjetničkog života, ne čekajući da ih izgubimo na bilo koji način (odlaskom iz ove zemlje ili sa ovog svijeta), kako bismo poslije glorificirali njihova umjetnička postignuća i izražavali žal za njima.

“Ars longa vita brevis“, kaže Hipokrat. „Umjetnost je trajna, a život kratak!“. Vrijedna umjetnička djela ne samo da nadžive svoje autore, nego i publiku, ali i one koji su o pomoći tim umjetnicima odlučivali za svoga i njihova života. Zato bi odgovor na pitanje: Šta su nama naši umjetnici? trebao da glasi: Oni su naši prosvjetitelji, a mi smo njihova podrška.