Biciklom od Tadžikistana do Japana

Dado Delić je stigao u Tadžikistan, početnu tačku 13.500 kilometara dugog putovanja prema Japanu na koje se odvažio biciklom.

Kao što to jedna ruska poslovica lijepo reče “jedno danas vrijedi, više nego dva sutra”, odlučio sam da ostanem još jedan dan u Dušanbeu i vidim kakvi su mi izgledi u dvoboju sa sudbinom. Iako sam u momentu dok ovo pišem, već trebao voziti negdje u pravcu Pamira, znao sam da su iznenađenja moguća u zadnjem momentu, a izgledi u ovakvim situacijama, većinom na mojoj strani.

Na kraju se ona ruska s početka teksta ispostavila tačnom. Dobio sam poziv od lokalaca, Džemile i njenog cimera, da prespavam kod njih. Uz to, pakujući se u Green House hostelu gdje se skuplja vascijeli tuđinski svijet, upoznao sam profesora Nijemca, koji sa grupom srednjoškolaca iz Kirgistana istu večer ima predstavu na univerzitetu. Uz poziv da dođem na predstavu, dobio sam i poziv da kada dođem u Biškek, glavni grad Kirgistana, budem njegov gost.

Treći je dan od mog dolaska u Tadžikistan, i plan se već promijenio. To je u suštini cilj svega ovoga. Ovo putovanje me vraća meni samom. Dopušta mi da se ponovo oslonim na sebe, na instinkte, da aktivno posmatram stvari oko sebe i budem ih svjestan.

Kroz razgovor i živu riječ, da otvaram sebi vrata kroz daleke i te meni nepoznate svjetove, ponovo bivam iskonski i nešto kao pradavni osjećaj u nama koji se osjeti prilikom zurenja u vatru i slušanja pucketanja suhih grana u mrtvilu noćne tišine. Upravo taj osjećaj da držim konce u svojim rukama, vladam sobom i svojom sudbinom, a opet ustvari ne vladam ničim, me plaši, ali i ujedno čini živim.

A priroda! Ona je tu i radi u moju korist. Ja je konzumiram neposredno, grabim njenu vodu, prepuštam brzacima da me nose i uživam u njenim tvorevinama. Ja odjednom pričam ruski, borim se, hvatam se u koštac sa riječima koje nose potpuno drugo značenje, a opet isto zvuče.

Sagovornik, škiljav, osvrćući se i u žurbi, polako gubi strpljenje prema strančevom natucanju jezika i glupog pitanja “da li je voda pitka”. Kako to ja mislim da li je voda pitka? Pa on je još živ, zar ne!

Kao šamar me sve ovo dočekalo, nakon sve one frke po Sarajevu, birokratije i zvonjave telefona. Pola godine čitanja, surfanja po internetu, ganjanja vakcina i viza po Evropi, sve je gotovo. Došlo je vrijeme da ispijam čajeve po hladu Dušanbeovskih parkova i upijam običaje naroda ovdje u gradu, dok se ne obreknem u planine, gdje se kršenje kulturoloških razlika, navika i običaja teže prašta.

Salva rukovanja

Tek sam par dana ovdje, ali je očigledno da su Tadžici ponosan i dostajanstven narod. Po slijetanju na aerodrom, ispred istog, oko mene se za tili čas skupila grupa znatiželjnika. Moj odgovor da idem u Pamir izazvao je salvu rukovanja, naklona i poštovanja prema mom naumu. Iz iskustva, dobro mi je je poznato da slika glavnog grada nije isto što i slika ostatka zemlje, pa tako i Dušanbe, kao i ostali gradovi centralne Azije, grad je sa tradicionalno ogromnim centralnim trgom, nekoliko glavnih avenija oivičenih visokim platanima i cvijetnim parkovima, te razvijenim biznisom u pomenutim mjestima.

Rezidencijalni dijelovi još zahtijevaju određenu dozu akrobatike prilikom preskakanja odvodnih kanala koji su posvuda i presijecaju ceste na logičnim, ali i na ne tako logičnim mjestima. Kao i cijeli istok, taksi-praksa je “dijeljeni” taksi, u kojima se za 70 feninga i dodatnih četvero ljudi u taksiju možete odvesti do skoro najudaljenijih dijelova grada, a ukoliko zahtijevate komfor, on će vas i koštati vožnjom u oficijelnim taksijima.

Mnogo su srdačniji od Uzbekistanaca i znatiželjniji. Pričam sa ljudima o svemu i svačemu. Ono što je meni zanimljivo jeste taj običaj, da kada se naveče izađe u bar, pije se alkohol dobrih sat – dva, a nakon toga se naručuje čaj. Usred zabave. Nakon čaja, ide sljedeća runda alkohola i tako unedogled.

Interesuje ih odakle sam i većina je čula za BiH. Naši “ambasadori” [Edin] Džeko i [Miralem] Pjanić, imaju najviše zasluga za to i pokoji diplomata koji zaluta na ulice u pauzama prilikom bavljenja za Bosnu i Hercegovinu, naravno, krucijalnim stvarima.

Nakon Dušanbea, dolazi Pamir i ne tako laka dostupnost interneta. Ipak  kažem, čujemo se uskoro. Sada odoh da popijem svoju dozu rođendanskog čaja. Do slušanja, neka umre smrt!