“Građani najviše vjeruju medijima”, naslov je koji je više redakcija izabralo za predstavljanje istraživanja o slobodi medija u Bosni i Hercegovini u 2016. godini.
Statistike optimistične za medije svakako, ali novinarski rad među ljudima, na terenu često slika i drugačiju sliku.
Nedavno je jedna kolegica ustvrdila da je sve teže uraditi anketu – nenajavljen razgovor sa nepoznatim ljudima. Mnogi ljudi kojima priđete neće razgovarati s vama, neki će biti i neuljudni ili drski. Ne vjeruju nam.
Predstavljanje kvari do tada ostvarenu vezu i komunikaciju sa osobom. Ljudi se zatvaraju iz različitih razloga. Neko nešto krije, neko se krije. Iako najčešće, imaju konkretno mišljenje o temi, često nam ga ne žele reći. Jer nam ne vjeruju. I to, mislim, s razlogom. U stvari, više njih.
Vide, siguran sam, naši sagovornici i sagovornice koliko vladamo temom kojom se bavimo. Vide vrlo jasno. Vide i one među nama koji dolaze nepripremljeni, bez osnovnog znanja o temi. Vide to ljudi, i logično je da na osnovu toga slikaju sliku o novinarskoj zajednici. Kolegicama i kolegama polazi za rukom prevariti urednike koji ne vide njihov vanjski rad, ali zaboravljaju na sagovornike, svjedoke njihovog (ne)profesionalizma.
Vide s druge strane i urednici kakav kadar im dolazi sa fakulteta novinarstva. Pogrešno je generalizirati, ali čini se da većina diplomiranih žurnalista po završetku studija ne vlada vještinama potrebnim za samostalni rad u redakciji. I onda dolaskom u redakciju, umjesto pravila profesije, najveći broj njih nauči samo pravila kuće u kojoj radi, a koja se ne moraju neminovno podudarati sa pravilima profesije. Etika, koju su netom položili često postaje prva žrtva borbe za egzistenciju.
Novinarske kompetencije kao da više nisu potrebne za taj posao. Novinarom se može proglasiti svako, bez obzira na obrazovanje, znanje, vještine. Dovoljno je na primjer, osnovati YouTube kanal, profil na socijalnoj mreži ili blog platformu, koja se onda pretenciozno samo-proglasi medijem.
Novinarstvo se oglašava kao “Želiš, da putuješ? Da upoznaješ nove ljude? Prijavi se i postani novinar\ka!”.
(auto)cenzura
Imaju ljudi oči i uši, vide i cenzuru i autocenzuru. Vide i čije se ime u pojedinom mediju smije ili ne smije objaviti. O cenzuri, posebno u privatnim medijima govore kolegice i kolege, ispod glasa. Pravdajući to pravom vlasništva. Čak ni oni, kolegama novinarima, baš kao i građani, to neće javno povjeriti. Jer naprosto kolege ne vjeruju kolegama. Podijeljeni su po više osnova, uključujući i entitetsko-etničke.
Vide ljudi jasno, da je nekog novinara moguće i kupiti. Da je moguće kupiti promotivni članak, TV prilog, nekog urednika, nekog direktora. Nije rijetka pojava da novinar na terenu od izvora dobije odgovor da će on\a to riješiti sa “njegovim urednikom\direktorom”.
Nije rijetkost da novinar na terenu priliku koju mu je dalo novinarstvo iskoristi za skupljanje efikasnih kontakata za preseljenje u neku PR službu neke javne institucije.
Znam za slučaj gdje je redakcija dokumentovala rad ministra, pozvala ga da dobije mišljenje druge strane, a on onda posjetio direktora medija, razgovarali iza zatvorenih vrata, i napustio zgradu ne odgovorivši na sakupljene dokaze.
Nije rijetka pojava da različite grupacije plate prostor ili TV vrijeme, a onda novinarska ekipa postaje samo “izvođač marketinških radova”, na terenu dobija upute od ljudi koji se bave marketingom, čime potpuno gubi svoju novinarsku funkciju.
Jednom davno, jedan tajkun u blizini Sarajeva otvorio je novi pogon svoje fabrike. Po dolasku novinarskih ekipa, tajkun stajao na ulazu i novinarsko-kamermanske ekipe “kitio” sa po 50 KM. Većina novinara tada nije smatrala da je pogrešno prihvatiti taj novac.
Jedne godine BH Telecom je novinarima “koji prate njihov rad” podijelio tablete na poklon. Ne tablete kao pilule, nego tablete, informatičku opremu. Novinari nisu vidjeli problem u tome da prihvate poklone.
Mišljenje o novinarskoj profesiji i pojedincima koji je čine stiče se i na godišnjim press konferencijama institucija i organizacija kada nastane jagma za besplatnim reklamnim materijalom poput rokovnika, planera i drugog reklamnog materijala.
O novinarstvu se saznaje i kroz posmatranje kolegica i kolega u kontaktima sa političarima i biznismenima. I kroz manire oblačenja i ponašanja na događajima s kojih izvještavaju.
Mišljenje o urednicima i novinarstvu, građani stiču i kroz presretnute ili tajno snimljene razgovore u kojima je zabilježena intimizacija novinara i izvora. Intimizacija koja pokazuje da novinari i političari\biznismeni imaju dogovore koje ne žele da javnost čuje i zna. I na tome se temelji mišljenje o novinarima i medijima.
Medijski kla(u)novi
Vide ljudi i način na koji mediji i novinari vladaju informacijama. Znaju i u kojem mediju će osoba biti negativna iako je u drugom oslikana pozitivno. Smatraju da su članak, naslovnica, prilog, u stvari roba. Znaju da je mogu dobiti na ovaj ili onaj način.
Vidjeli smo i mi kao i svi ljudi, na više primjera, ko i kako vlada medijima kada nastanu krizne situacije. Vidjeli smo političare koji kroz javne medije, građane koji ih plaćaju zovu huliganima. Vidjeli smo i neodgovorne medije koji nisu smatrali da je potrebno ljude hitno obavijestiti o poplavama koje će ih poharati u narednim satima.
Vide i čuju ljudi medijske obračune i hajke različitih grupacija bliskih vlasnicima ili urednicima medija na njihove protivnike u politici ili biznisu. I prema tome ljudi stvaraju svoje mišljenje o medijima i novinarima.
Vide ljudi i uspone nesposobnih urednika iza kojih su ostajale polomljene i poharane redakcije i medijski projekti. Vide i neobrazovane i neosposobljene novinare. Vide, a normalno je kad već vide, da više vjeruju svojim očima nego novinarima.
Zato mi je drago da su statistike pokazale drugačije. Da ljudi ipak najviše vjeruju medijima. S druge strane, ako je suditi po onoj “dabogda crko rock and roll kad ga svako svira” ni novinarstvu se ne sluti dobro.
Da ne bude samo crno
Da na bude samo crno, čine malobrojni profesionalci i profesionalke koji ne liče na gore opisano. Grupice pojedinaca i pojedinki koje uspješno odolijevaju svemu tome i novinarstvu danas i ovdje mislim da daju neki smisao. Grupica je ipak, kako vrijeme prolazi, sve manja.
Da ne bude samo crno, moguće je uraditi i nešto konkretno. Poboljšati izučavanje etike i praktičnih vještina za novinare i novinarke, napraviti složnu i jaku medijsku zajednicu sposobnu da zaštiti i podrži svakoga ko se drži pravila profesije i osudi one koji to ne rade. Uraditi registar i licenciranje novinara, zaštititi njihova radna prava…
Ali to su, valjda, već neke druge, viđene ili neviđene priče.
visoko.ba/media.ba (Aldin Arnautović)
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.