Bertrand Rasel o besmrtnosti, religiji i „dobrom životu“

Objavljena je 1925. godine i predstavlja svojevrstan katalog nada – kontrastanovište Raselovom „Ikaru“, katalogu strahova, objavljenom godinu dana ranije. Knjiga istražuje čovjekovo mjesto u univerzumu i naše „mogućnosti u dostizanju dobrog života“.

Rasel je napisao u predgovoru:

U ljudskom djelovanju postoje sile koje odlučuju o sreći, i one koje odlučuju o nesreći. Ne znamo koja će nadjačati, ali da bismo postupali mudro, moramo biti svjesni da obje postoje.

Jedna od centralnih tačaka Raselovog istraživanja tiče se civilizacijskog odbijanja da prihvati neizvjesnosti, koju pokušavamo da ublažimo načinima koji ne idu u prilog ljudskom duhu. Skoro sto godina prije veličanstvenog manifesta astrofizičara Marsela Glejsera „Ostrvo znanja“, prije nego što je wireless počeo da znači ono što znači danas, Rasel je napravio sljedeću metaforu:

Teško je zamisliti bilo šta manje interesantno od strastvenog uzbuđenja nepotpunog otkrića. To je kao da se penjete na visoku planinu i ne pronalazite ništa više od restorana u kome prodaju pivo od đumbira, okruženog maglom, ali opremljenog wirelessom.

Mnogo prije nego što je moderna neuronauka uopšte postojala, a kamoli znala sve ono što danas zna o tome kako mislimo, Rasel je govorio o fizičkom porijeklu onoga što često shvatamo kao metafizičku realnost:

Ono što nazivamo našim „mislima“ zavisi od organizacije putanja u mozgu, na isti način na koji naše putovanje zavisi od puteva i željeznica. Energija koju trošimo pri razmišljanju ima hemijsko porijeklo, na primjer nedostatak joda će od pametnog čoveka načiniti idiota. Mentalni fenomeni su izgleda povezani materijalnom strukturom.

Naše uobrazilje nigdje ne stoje više u kontrastu sa fizičkom realnošću nego u religioznoj mitologiji – u našoj čežnji za besmrtnošću, uprkos univerzumu koji samu našu prirodu suprotstavlja takvoj mogućnosti, sve religije nam pružaju svoju verziju obećanja večnog života. Uz svoju prepoznatljivu kombinaciju hladne lucidnosti i saosjećajnosti prema ljudskom životu, Rasel piše:

Bog i besmrtnost neće naći nikakvu podršku u nauci. Nema sumnje da će ljudi nastavljati da se zabavljaju ovakvim ubjeđenjima, jer su prijatna, baš kao što je prijatno misliti da smo mi čestiti, a naši neprijatelji zli. Ali što se mene tiče, ne vidim nikakvu osnovu ni za jedno ni za drugo.

Pa ipak, uz napomenu da postojanje Boga ne može biti dokazano, isto koliko i njegovo nepostojanje, jer dokazi za to leže „izvan dometa vjerovatnog znanja“, on razmatra poseban slučaj lične besmrtnosti baziran na nešto drugačijoj pretpostavci koju je moguće dokazati.

Ljudi su dio svakodnevice kojom se nauka bavi, a uslovi koji određuju njihovo postojanje se mogu utvrditi. Kap vode nije besmrtna: može se razdvojiti na kiseonik i vodonik. Skeptičan sam kada je riječ o tvrdnjama poput onih da kap vode može da bude besmrtna, odnosno da može preživjeti svoj raspad. Na sličan način znamo da naš mozak nije besmrtan.  Životna energija ističe iz tijela u trenutku smrti, stoga i mozak postaje demobilisan za bilo kakvu kolektivnu akciju.  Sve ono što smatramo našim mentalnim životom povezano je sa strukturom mozga i organizacijom tjelesne energije. Stoga je racionalno pretpostaviti da i mentalni život prestaje u momentu kada prestane tjelesni. Ovaj argument je samo jedna od pretpostavki, ali ima istu snagu kao i bilo koja druga naučna pretpostavka.

Dokazi, međutim, imaju malo veze sa onim u šta mi zapravo vjerujemo. Rasel konstantuje da mi jednostavno želimo da vjerujemo u besmrtnost:

Oni koji vjeruju u besmrtnost odbacuju fiziološke argumente koji tome protivrječe, na osnovu toga što su tijelo i duša potpuno različiti, jer je duša nešto potpuno drugo od empirijske manifestacije naših tjelesnih organa. Mislim da je ovo metaforičko sujevjerje. Um i materija su zgodni termini u pojedinim slučajevima, ali ipak nisu povezani sa realnošću. Elektroni i protoni, kao i duša, su logičke uobrazilje; svaki od njih je istorija, niz događaja, a ne jedinstveni trajni entitet. Kada je u pitanju duša, ovo je očigledno kada se imaju u vidu činjenice rasta. Ko god ima u vidu začeće, trudnoću i djetinjstvo ne može ozbiljno vjerovati u to da je duša nešto nedjeljivo, savršeno i cjelovito tokom ovih procesa. Evidentno je da raste zajedno sa tijelom i da potiče podjednako od spermatozoida i jajne ćelije, tako da ne može da bude nedjeljiva.

Mnogo prije nego što će terminom „redukcionizam“ početi da se opovrgavaju materijalni odgovori na spiritualna pitanja, Rasel je ponudio elegantno neslaganje:

Ovo nije materijalizam: ovo je jednostavno spoznaja da je sve zanimljivo stvar organizacije, a ne prvobitne supstance.

Naša opsesija besmrtnošću, tvrdi Rasel, ukorijenjena je u našem strahu od smrti – strah koji je, kao je Alan Vats elokventno primjetio, bespredmetan ukoliko istinski prihvatimo našu participaciju u kosmosu. Rasel kaže:

Strah je osnova vjerske dogme, kao i mnogih drugih ljudskih djelatnosti. Strah od drugih ljudi dominira našim socijalnim životom, ali strah od prirode je doveo do religije. Antiteza uma i materije je više ili manje iluzorna, ali postoji još jedna važnija antiteza – o stvarima koje mogu biti pogođene našim željama i onima koje ne mogu. Granica između ova dva činioca je sve odredljivija, pogotovo zbog sve više stvari koje postaju dio ljudske kontrole. Ipak, još dosta toga ljudsko iskustvo i otkrića ne mogu da objasne. Zato takve stvari kalupimo u okvire onoga što nam je poznato. Čak i na zemlji naše djelovanje je ograničeno, tu je smrt koju ne možemo da zaustavimo. Religija je jedan od pokušaja da se prevaziđe ova antiteza. Ako Bog kontroliše svijet, mi molitvom možemo da „dopremo“ do njegovih odluka. Vjerovanjem u Boga humanizujemo prirodu, te smo bliži vjerovanju da su nam prirodne sile saveznici. Na sličan način vjerovanje u besmrtnost uklanja strah od smrti, ljudi koji vjeruju u vječno blaženstvo nakon smrti nemaju razloga da se boje užasa i nepoznatog koje donosi smrt. Korijeni religije su u strahu, te ga ona još dodatno gaji u ljudskom duhu, a strah je velika štetočina za čovječanstvo.

Nauka pruža otpor ovakvom teroru religije, tvrdi Rasel i pravi zanimljivo poređenje:

Čak i ako zbog širom otvorenih prozora nauke zadrhtimo, pošto smo se do tada bili u toploj unutrašnjosti tradicionalnih mitova, na kraju svjež vazduh donosi novu snagu, a velika prostranstva su veličanstvena na svoj način.

Ali Raselova najsnažnija teza vezana je za vjerovanje da je svemir povezan sa čovjekom:

Optimizam i pesimizam kao dvije kosmičke filozofije pokazuju isti naivni humanizam: veliki svijet nije ni dobar ni loš, niti je zainteresovan da nas učini sretnima ili nesretnima. Sve ovakve filozofije izviru iz samoživosti uz dodatak malo astronomskih podataka.

On upozorava na razliku između „filozofije prirode“ u kojoj je neutralnost očekivana i „filozofije vrijednosti“ koja nas tjera da stvari vrednujemo ljudskim mjerilima:

Priroda je samo dio onoga što zamišljamo. Sve stvarno ili izmišljeno sami ocjenjujemo, ne postoje spoljašnji standardi koji pokazuju da li smo u pravu. Mi smo sami sebi krajnji i neoborivi arbitri vrijednosti, a u svijetu vrline, priroda je samo jedan njegov dio. Priroda je sama po sebi neutralna, nije ni loša ni dobra, ne treba je ni hvaliti ni osuđivati. Mi sami stvaramo vrijednost, odnosno naše želje stvaraju vrijednost. Mi sami biramo šta je dobar život, to ne čini priroda, čak ni kada je personifikacija Boga.

Raselova definicija „dobrog života“ jedna je od najljepših i najjednostavnijih:

Dobar život je onaj inspirisan ljubavlju, a vođen znanjem.

I znanje i ljubav su neiscrpni, ni ljubav bez znanja, kao ni znanje bez ljubavi ne mogu da proizvedu dobar život.

Knjiga „U šta verujem“ nagrađuje onoga koji je čita. Rasel je ovdje probao da istraži prirodu dobrog života i šta spasenje znači u svjetovnom smislu, a također i odnos nauke i sreće i još mnogo toga.