Banalni i glupi

Budimo realni, živimo u vremnu društveno afirmisanih, i na odgovorne društvene pozicije instaliranih, priglupih mediokriteta koji vlastitom nesposobnošću i tupošću devastiraju svaki segment društvene zajednice. Društvo ih prezire, smatra ih zlim i pokvarenim, a ustvari radi se o poslušnim budalama sa izraženom podaničkom sviješću. Neki ih nazivaju “korisnim idiotima” jer iskazujući poslušnost hijerarhijskom ustrojstvu, zakonskim okvirima, matrici legaliteta koji je na snazi – nikada neće relativizirat postojeće stanje koliko god društvene prilike bile dehumanizirane.
Takvi su previše glupi da bi imali samosvjest, sopstveno mišljenje i sopstvenu volju – oni se odriču svake sopstvene autonomije za “više ciljeve”. Oni su ALAT u rukama svojih UZORA – nalogodavaca te ih je teško smatrati odgovornima za sopstvena djela.

Banalnost ovakvog sagledavanja stanja je u činjenici da bi velika većina građana koja danas prezire takve, na njihovoj poziciji bili isti, a to bi opravdavali “snalžljivošću”.

Pravi problem čovječanstva nikad nije bilo zlo nego glupost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Protiv nje se nemoguće boriti, nemoguće ju je raskrinkati, iz jednostavnog razloga što glupost (baš kao i glupan) nije svjesna sebe.
Svojstvo je gluposti da nije svjesna sebe, i zato se ne može dovesti u pitanje. Glupost je autistična.

Carlo M. Cipolla ( Carlo Maria Cipolla) je u svojoj knjizi The Basic Laws of Human Stupidity (hrv. Osnovni zakoni ljudske gluposti) napisao kako smatra da ljudska glupost negativno djeluje na naše društvo, da moćni glupi ljudi čine više štete od drugih, da su opasniji od razbojnika jer razumni ljudi mogu shvatiti razbojnike, ali ne i one glupe ljude i da su razumni ljudi ranjivi u odnosu na one glupe jer ne očekuju napad i jer se ne znaju obraniti od iracionalnog napada.

Cipolla je napisao i zakone ljudske gluposti:

1. Neizbježno je to da podcjenjujemo broj glupih ljudi jer nam je teško vjerovati da se netko tko djeluje racionalno i inteligentno odjednom može početi ponašati beskonačno glupo.

2. Vjerojatnost da je neka osoba glupa neovisna je o drugim karakteristikama te osobe koja često djeluje bezopasno i naivno pa ćemo zbog toga u društvu te osobe spustiti gard.

3. Glupa osoba je osoba koja šteti drugom pojedincu ili grupama ljudi dok istovremeno od toga nema nikakve koristi, a možda pri tome i šteti samoj sebi.

4. Pametni ljudi uvijek podcjenjuju štetu koju mogu nanijeti glupi ljudi te će povezivanje s njima biti pogreška koju će skupo platiti.

5. Glupi ljudi su najopasniji ljudi koji postoje jer su pametni ljudi, ma koliko nasilni bili, predvidljivi, a glupi ljudi su nepredvidljivi.

Cipolla je umro 2000. godine, godinu dana nakon što su Dunning i Kruger, dva psihologa iz SAD-a, provela istraživanje o tome kako poteškoće da shvatimo koliko smo zapravo nestručni dovode do pretjerano napuhane slike o sebi. Iako u svom istraživanju nisu koristili pojmove „glupi“ ili „razbojnici“, istraživanje potvrđuje Cipolline zakone ljudske gluposti.

Svi smo nekompetentni u određenom području, a Dunning i Kruger su pronašli znanstveni dokaz da je nekompetencija blaženstvo, barem za nekompetentne osobe. Rezultati su pokazali da su nekompetentne osobe sporije od kompetentnih, da ne prepoznaju manjak kompetencije i ne prepoznaju kompetenciju drugih ljudi.

Dunning je pojasnio zašto je proveo ovakvo istraživanje:

„Zanima me zašto ljudi imaju pristran i subjektivan pogled na vlastite sposobnosti, talente i moral. Primjerice, 94% profesora na fakultetu smatra da obavljaju „natprosječan“ posao iako je statistički nemoguće da gotovo svi budu natprosječni.“

Cipolla polazi od teze da on i njegovi čitatelji ne pate od ljudske gluposti i da je glupa osoba uvijek netko drugi. No, čini se da smo svi u određenoj mjeri glupi,a razumijevanje vlastite gluposti prvi je korak u pokušaju razumijevanja tuđe gluposti te kako tu glupost prevenirati ili barem ublažiti njezine posljedice.

‘Glupi intelektualci’

Psihoanalitičar Otto Fenichel tvrdio je da ljudi postaju glupi zbog nečega, kada nešto ne žele razumjeti, jer bi razumijevanje prouzročilo tjeskobu ili osjećaj krivnje. Govorio je i kako je veliki postotak gluposti zapravo samo pseudo oslabljenost uzrokovana vlastitim inhibicijama jer svaki intelekt pokazuje slabosti kada protiv njega stoje afektivni motivi. Spisateljica Doris Lessing govorila je pak kako nema ‘glupana poput intelektualca, koji je kao pametno glup, odgojen da misli samo na jedan način i posjeduje znanje koje nikako nije utemeljeno na iskustvu’.

Kako je to objasnio Albert Einstein?

– Glupost je stalno raditi istu stvar ispočetka i očekivati drugačiji rezultat – rekao je Albert Einstein i zapravo vrlo zorno objasnio glupost i njezinu besmisao.

No iako mnogi misle kako je Albert Einstein prvi izrekao tu definiciju, to nije točno, ona je zbog njega samo postala vrlo popularna. Slične definicije mogu se pronaći u literaturi u nekim djelima iz 19. stoljeća, a mnogi misle i kako je ta izreka puno starija.

Možda čak i poznatija Einsteinova izjava o gluposti pak pokazuje koliko ga je ta ljudska osobina ljutila.

– Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost, ali nisam siguran za ovo prvo – izjavio je, a mnogi su se s njim i složili.

Pripremio: M.H. – magazinplus.eu

Izvori: zarooljica.com / laudato.hr / 24sata.hr

Literatura:

Abrahams, M. (2004). e David Brent syndrome.

Abrahams, M. (2012). Improbable Research: the laws of human stupidity.

Livraghi,G. (2011). Cipolla’s Laws in English