Za osobe s invaliditetom asistivna pomagala nisu dodatak zdravstvenoj njezi, već preduvjet za kretanje, komunikaciju, obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život.

Ne povećavaju komfor, već omogućavaju osnovnu funkcionalnost. Ipak, u praksi u Bosni i Hercegovini ne postoji stabilan, predvidiv i održiv mehanizam njihove dostupnosti, a prava su fragmentirana i vezana za projektne i donatorske cikluse.

Iako je BiH ratificirala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, koja dostupnost asistivne tehnologije jasno povezuje s pravom na neovisan život i slobodno kretanje, domaći institucionalni okvir ih i dalje primarno veže za sistem zdravstvene zaštite. Posljedica su ograničene liste pomagala, neujednačena praksa među entitetima i kantonima te izostanak individualne procjene stvarnih potreba korisnika.

Kad kolica nisu terapija, nego sloboda

Za osobe koje koriste invalidska kolica sistem u pravilu nudi jedno, standardizirano rješenje (mehanička kolica) bez obzira na stil života, radne obaveze ili obiteljske okolnosti. Ne uzima se u obzir ni činjenica da ih osobe s mišićnom distrofijom često ne mogu koristiti niti da su mehanička kolica izrazito nepraktična, pa i neupotrebljiva u svakodnevnom okruženju.

– Električni skuter nije samo moje pomagalo. To je moja sloboda, ističe Almir Šahmanija, direktor Udruženja distrofičara Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom FBiH, koji koristi električni skuter.

– Bez toga ne mogu otići na posao, izaći iz kuće ili ravnopravno sudjelovati u društvu. Električni skuter ovog tipa u BiH ne možete kupiti, do toga dolazite kroz projekte, donacije ili vlastitim sredstvima, ako ih uopće imate – kazao je.

Ovakav model jasno pokazuje da se asistivna pomagala i dalje promatraju kao jednokratna socijalna intervencija, ne kao dugoročno ulaganje u samostalnost, zapošljivost i aktivno sudjelovanje građana u društvenim i ekonomskim tokovima.

Pomagala koja ne postoje na tržištu

Situacija je dodatno alarmantna kad je riječ o slijepim i slabovidnim osobama. Bijeli štap, jedno od najosnovnijih pomagala za samostalno kretanje, u BiH praktično ne postoji na tržištu.

– Zvuči nevjerojatno, ali bijeli štap kao nijedno drugo pomagalo ne možete kupiti. Dobijete ih ako imate sreće, kroz udruženje ili projekt iz inostranstva. Bez štapa ne gubite samo orijentaciju, već i sigurnost, samopouzdanje i pravo na samostalno kretanje, kaže Fikret Zuko, direktor Udruženja slijepih Kantona Sarajevo i predsjednik Vijeća za osobe s invaliditetom u BiH.

Suvremene asistivne tehnologije kao što su aplikacije za navigaciju, čitači teksta, prilagođeni pametni telefoni u mnogim zemljama predstavljaju standard. Isto važi i za napredna tehnička rješenja poput specijalnih odijela koja omogućavaju stabilizaciju trupa, podršku oslabljenim mišićnim grupama, smanjenje umora i produženje funkcionalne samostalnosti osoba s neuromišićnim oboljenjima.

U BiH su takva rješenja često nedostupna zbog visoke cijene, PDV-a i carina, ali i zbog potpunog izostanka sistemske podrške i strateškog planiranja u toj oblasti.

Od projekata ka sistemu

U funkcionalnim sistemima asistivna pomagala se dodjeljuju po osobi, a ne „po projektu“. Procjena se vrši individualno, u skladu s potrebama, životnim okruženjem i navikama korisnika, a pomagala se redovno obnavljaju i usklađuju s tehnološkim razvojem. Dostupna su na tržištu i oslobođena dodatnih financijskih opterećenja jer se promatraju kao investicija u aktivno sudjelovanje građana, a ne kao budžetski trošak. U BiH, nasuprot tome, pravo na pomagalo je često privremeno i uvjetovano trajanjem projekta ili dostupnošću donatora. Na taj način odgovornost države se sistemski prebacuje na humanitarni sektor dok se osnovna ljudska prava pretvaraju u pitanje sreće, upornosti i administrativne izdržljivosti.

Na te strukturne slabosti ukazuje i Kampanja ‘Asistivna tehnologija za samostalan život’, koja se provodi u okviru Projekta DISC. Cilj kampanje je strateško pomjeranje fokusa sa sažaljenja i ad hoc rješenja na jasnu institucionalnu odgovornost. Kampanju provodi Caritas BiH u suradnji s Udrugom Vedri osmijeh, Udruženjem slijepih Kantona Sarajevo, Savezom slijepih Republike Srpske i Unijom organizacija osoba s invaliditetom u BiH, uz finansijsku potporu Evropske unije, Federalnog ministarstva rada i socijalne politike i Caritasa Slovenije.

– Osobe s invaliditetom ne traže sažaljenje. Traže sustav koji razumije da samostalnost košta manje od isključenosti – poručuje Zlatko Malić, voditelj Projekta u Caritasu BiH.

U okviru te kampanje upućen je i jasan apel parlamentarcima na svim razinama vlasti da se uklone administrativne i financijske barijere, uvede obvezna individualna procjena potreba te ukinu PDV i carine na asistivna pomagala.

– Asistivna pomagala nisu luksuz. Temelj su ravnopravnosti i jasan pokazatelj zrelosti društva koje dosljedno poštuje prava svih svojih građana, naglašava  Malić.

Fena/Visoko.co.ba