Armin Muzaferija: Morao sam se snaći u ulozi oca

Dvadesetosmogodišnji Armin Muzaferija potiče iz muzičke porodice i iza sebe ima dva albuma. Na bh. estradnom nebu je dugo, a ono što ga je uvijek izdvajalo od njegovih vršnjaka, kolega muzičara i estradnih tokova je izgradnja životne i muzičke staze, koja je od samih početaka isprepletena velikim muzičkim imenima i saradnjom sa Harijem Varešanovićem, Eldinom Huseinbegovićem, Miroslavom Rusom i drugim kvalitetnim muzičarima širom Bosne i Hercegovine sa kojim je sarađivao i dalje sarađuje.

Zašto mu je porodica uvijek bila na prvom mjestu, zašto se razlikuje od ostalih, kako gleda na životne tokove te da li je odrastao prerano za razliku od svojih vršnjaka, kako se snašao u ulozi oca Muzaferija odgovara sasvim iskreno u ovom broju Express magazina.

Šta si naslijedio od roditelja i koliko je podrška porodice bitna u poslu kojim se baviš?

– Od roditelja sam naslijedio to što sam radoholičar. Hvala dragom Bogu uspijem se organizirati u svemu tako da ne ispaštaju bitni ljudi i bitne stvari. Posebna stvar je podrška roditelja, odnosno kompletne porodice. Moja porodica meni služi kao baza za prikupljanje pozitivne energije. Svaki uspjeh dijelim sa članovima svoje porodice i svaki moj uspjeh zato ima i dodatnu slast. Ukoliko vas ne daj Bože zadesi neka tuga, puno je lakše kada je podijelite sa roditeljima, braćom i sestrama koji su vam često u životu jedini i najbolji prijatelji.

Mnogo si vezan za mlađu sestru i brata, kao i oni za tebe. Je li tako oduvijek?

– Za brata i sestru sam mnogo vezan jer sam ja bio malo veće dijete 1997. godine kada su se oni rodili. Također, imao sam značajnog udjela u njihovom odgoju jer sam već bio momčić u periodu njihovog odrastanja, pa sam mogao da im ukažem na neke stvari. Zajedno smo i odrastali što mi je kasnije i pomoglo da i ja mogu pozitivno uticati na svoju porodicu. Prije nego sam se oženio, živio sam sam, ranije sam i naučio kuhati, jer roditelji su bili na poslu, a ja sam čuvao sestru i brata. U nekim momentima  sam morao odrasti zaista brzo. 

Dobro kuhaš?

– Ekspert sam u pravljenju jela koja sadrže meso, tako da s druge strane volim i da uživam u hrani i često danas kada hoću da iznenadim suprugu, napravim neko dobro jelo. Inače, to je karakterističnu za ljude iz Visokog. I moj otac dobro kuha, a u pripremanju jela s roštilja sam najbolji.

Posljednji album si preprao nekoliko godina. Zbog čega?

– Kada je u pitanju nečija muzika, ne samo moja, to je stvar stila i sve zavisi od raspoloženja onoga ko sluša. Bez obzira što su na mom albumu radili najkvalitetniji muzičari u regiji, to nije garant da će se moj album svidjeti većini ljudi. Nekome moje pjevanje može odgovarati, nekome ne, aranžmani isto tako, ali u svakom slučaju emocija je nešto što mi niko ne može osporiti i smatram to najbitnijom stvari na mom albumu „Na srcu potpisan“.

Znači li to da su emocije u potpunosti presudne za nastajanje tvojih pjesama?

– U vrijeme nastanka tog albuma dešavalo se zaista da pravimo česte pauze i album je zaista dugo nastajao. Zašto? Pa jednostavno nekada, kako su prolazili dani, ekipa koja je radila na albumu nekada i nije bila dovoljno kreativna i emotivna i onda bismo zaustavljali rad. Zato kažem da je zaista mnogo emocija uloženo u album. 

U tome je osnovna razlika tebe i drugih izvođača slične muzike kao što je tvoja?

– Posmatrajući muzičku scenu u zadnjih 50 godina, dolazim do zaključka da su sve pjesme koje su nastajale iz srca i duše sa emocijama i ostale i postale evergrini. Tu lekciju sam naučio radeći na svom prvom albumu, gdje je također većina pjesamam bila iz srca. Također, bilo je nekoliko pjesama, koje nisu prošle kod publike dovoljno dobro kao što su recimo prošli „Vulkani“, koji su nastali spontano iz Eldinovog i mog prijateljstva. To su ljudi primijetili.

Znači, tvoje pjesme nastaju dugo, ali trudiš se da one ostanu za sva vremena i da ljudi prepoznaju emociju?

– To me ponekad i košta u poslovnom smislu, ali u smislu duhovonog bogatstva to mi itekako prija. Opet kažem mislim da te pjesme traju. Mnogo je značajniji osjećaj i puno ljepša stvar kad vam neko priđe i kaže da hoće pjesmu kao što je recimo „Sa tvojih usana“ ili „Putujem“ ili naprimjer da pjesma „Na srcu potpisan“ bude pjesma za prvi ples na nečijem vjenčanju. To je ono što me ispunjava jer se ljudi emotivno vežu za moje pjesme.

I tekstovi u tvojim pjesmam imaju smisla. Bježiš od monotonije i pjesmica koje će biti zaboravljene „preko noći“?

To je jedan od najvećih motiva za rad. Vidim da je u neku ruku moja misija uspjela. Čovjek kada se bavi ovim poslom ima veliku odovornost, kakvu će zapravo poruku poslati, jer Bog ti je dao prostor da te čuju stotine hiljada ljudi i sad ti to iskoristiš u loše svrhe. Ne ide to, ne treba pjevati o nečemu što nije dobro, što će možda negativno uticati na neku mladu osobu. Meni je puno srce kada pošaljem pozitivnu poruku.

Kažu da umiješ sevdalinku otpjevati iz srca. Šta ti kažeš na to?

– O sevdahu bi mogli pričati zaista mnogo i dugo. Sevdah je više od pjesme, sevdah je sastavni dio života svakog Bosanca i Hercegovca, ali ono što često kažem i zagovaram je da se sevdah uči pjevati cijeli život. Moje lično mišljenje je da bi čovjek trebao imati više od pola sijede glave da bi rekao da izvodi sevdah. Mene često ljudi nazovu i izvođačem sevdaha, ali ja još uvijek učiim da izvodim sevdalinke i pokušavam da to radim što izvornije. Sevdah je visoka umjetnost i to trebamo i moramo cijeniti. Očuvanje sevdaha i kulturne baštine je stvar obaveze.

Starije kolege također kažu da si odrastao prije vremena. Je li zaista tako?

– Čovjek u Bosni i Hercegovini mora odrasti prije vremena. Definitivno po principu „što vas ne ubije, to vas ojača“. Koliko čovjek ima zdrave temelje, a zdravi temelji su zdrava porodica, zdravi prijatelji, zdravi vjerski principi, onda u svakom slučaju svaku svaku oluju koja vas zadesi možete okrenuti u svoju korist. Kad uporedim svakog Bosanca ili Hercegovca sa njegovim vršnjakom u Evropi ili Americi itekako svi prije vremena odrastamo i to trebamo iskoristiti. Mislim da se mlada generacija ljudi treba izboriti za dobro u svojoj zemlji, državi, a ne to očekivati od ljudi koji su u kasnom stadiju života a koji su još uvijek u foteljama.

Pretpostavljam da svo slobodno vrijeme posvećuješ sinu.

– To je tačno. To je nešto što zaista ne može nikada dosaditi i čega se čovjek ne može zasititi. Trudim se da iskoristim svo vrijeme u jednom danu, da se maksimalno posvetim porodici, pogotovo sinu da ne osjeti da mu otac nedostaje uprkos životu koji je dvije stotine na sat. 

Kako si se snašao u ulozi oca? Uskoro ćeš po drugi put dobiti dijete.

– Pa morao sam se snaći. To ti je ono kao kad te bace u vodu i ti se moraš snaći. I ako nisi znao plivati, naučiš. Sve zavisi od okruženja. Porodica i sa suprugine i sa moje strane itekako nam olakšava. Dijete ne odgajaju samo otac i majka. Nekada treba i silom namjestiti neko drugo okruženje da bi čovjek odrastao kako treba, bez ikakvih predrasuda i kompleksa. To je jedna jako velika obaveza. Čovjek treba puno raditi na sebi da bi dijete odgojio kako treba.

Jesi li sretna osoba?

– Definitivno! Pogotovo, kada čovjek živi svoj život, posveti se svojoj porodici i nadogradnji nekh principa i sebe kao osobe. Kada se bavite sobom, onda postignete i određeni stepen duhovnosti i budete sretni.
Okušao si se i u glumačkim vodama, no nisi nastavio. Izgleda da je muzika prioritet?

-To je bilo jedno zaista interesantno iskustvo od prije nekoliko godina iako gluma nije strana mom prezimenu, ali  priroritet u mom životu ipak imaju muzičke vode. Imao sam specifičnu ulogu u dokumentarnom filmu koji govori o vrijednostima Bosne i Sarajeva u proteklih pet stotina godina. Tu sam interpretirao sevdalinku. Zaista jedno lijepo iskustvo. I sada imam ponuda za neke filmove, ali ja ipak više volim muziku. Mislim da ne bih bio dobar glumac.

Ima li Armin neostvarenih želja?

– Puno! Ja sam osoba koja svaki dan sam sa sobom svodi račune i za neke stvari se i pokajem. Prvenstveno u onim momentima i stvarima za koje smatram da sam mogao bolje uraditi. Imam velike ambicije.

 

Expressmag.ba