Ante Tomić: Zašto ljudi toliko vole jesti kebab? Kad već gledaju i slušaju smeće, zašto ne bi i jeli smeće

Svi u tišini začarano zure u kebab kako se vrti uz usijanu pećicu, požudno gutaju slinu kao da se kakva sisata trbušna plesačica zagrnuta velovima uvija pred njima. Oni što se vraćaju s koncerta, još zaglušeni razglasom u narodnjačkom klubu, naručuju hranu vičući. Pospani su i umorni i postanu nervozni i svadljivi ako se tkogod pokuša progurati preko reda, a uvijek se netko pokuša progurati, ispričavajući se da je auto vani ostavio na četiri žmigavca uz rub kolnika.

Zatekao sam se u cijelome svome životu možda deset puta negdje na kebabu, uvijek iza ponoći, kad nikakva druga hrana više nije bila dostupna, i uvijek je bilo jednako, u Splitu, Beogradu, Münchenu, Amsterdamu ili Parizu. Mladići sjajnih, geliranih frizura, u strukiranim košuljama, i njihove pratilje koje su potezale niz bedra rubove haljinica iz Zare i umjetnim noktima nespretno hvatale komadiće kiselog krastavca. Težak užegli miris i hrana masna i zasitna. Kebab iza ponoći pravi je turbo folk obrok, pretjerano začinjen, jeftin, predstavlja se mlađim nego što jest.

Teško mi je shvatiti zašto su vrpce tanko narezane pečene junetine i puretine široko omiljena brza hrana. Ako sendvič i nije neukusan, zbog notorno loših higijenskih uvjeta u zalogajnicama teško je opušteno uživati u njemu.

Nabijeni konus mesa s kojega se cijede potočići masti ne čini se ni domaće ni svježe, a ovaj dojam nedavno je potvrđen i nalazima inspekcija koje su otkrile da su se čitave tone zaraženog kebaba iz Poljske posljednjih mjeseci požderale u nas nakon gostovanja Ferebahčea i Andelechta i koncerata Dare Bubamare i taj se užas još uvijek na mnogo mjesta nudi.

Ipak, zbog te vijesti u subotu iza ponoći nije opustio fast food u mojoj ulici. I dalje se jede u autima na parkiralištu, dok iz stereo uređaja pjevač nariče za voljenom.

Ljudi valjda vole pustolovinu, uživaju u riziku možda i više nego u mesu s prilozima, napeto im je hoće li od kebaba dobiti visoku temperaturu i sraćku.

Ili je to možda način života, oni naprosto ne znaju drugačije, kad već slušaju muzičko smeće, gledaju televizijsko smeće, glasaju za političko smeće, i hrana koju jedu mora biti smeće. I uvijek jednako smeće, u Splitu kao i u Amsterdamu, gdje god dođete jednak okus kebaba, nepromjenjiv kao McDonaldsov cheeseburger.

Dok su naši preci još samo prije nekoliko desetljeća jeli gotovo isključivo životinje koje su živjele u njihovom dvorištu, doslovno odrastali sa svojim obrocima, bacali im kukuruz, vodili ih na ispašu, prostirali im ležajeve od suhe i čiste slame i, naposljetku, gledali ih kako prerezanog grla krvare u prašini, ono što mi danas jedemo obično je zagonetnog podrijetla, nitko nema pojma otkud dolazi, savršeno je anonimno i otuđeno od nas.

U teoriji bi, istina, trebali znati podrijetlo živine, propisi su tako strogi da bi se svaka svinja, tele, ovca i pile trebali moći pratiti od farme do tanjura, no znate kakvi su veterinarski inspektori, kao i bilo koji drugi inspektori, traljavi.

U stvarnosti, u jednoj su maloj zalogajnici na kolodvoru u Sisku katkad beskrajna prostranstva, u jednom konusu kebaba tvrdo je nabijeno na desetke zemalja i nacija.

Plećke nekih goveda ubijenih tko zna kad u predgrađu Minska u Bjelorusiji pomiješali su se lojem nekih goveda zaklanih u klaonici u Azerbejdžanu, s piletinom iz Kambodže i puretinom iz Egipta.

Sve je to smrznuto putovalo po svijetu, kamionima i vlakovima i brodovima, istovaralo se i pretovaralo.

I, zamislite kako se to izmiješalo, dok vi nakon koncerta u narodnjačkom klubu kasno večerate vrpce tanko narezanog mesa od plećke, komad od vrata iste bjeloruske junice netko upravo pirja s balancanama i tikvicama za ručak u Teheranu.

I on i vi možda ćete se istovremeno zaraziti jednakom bakterijom i imat ćete na drugome kraju planete nepoznatog pobratima po sraćki.

Vidite kako je to uzbudljivo, cijeli se svijet danas može sresti između dva komada lepinje u vašem sendviču.

Preuzeto sa Slobodna Dalmacija