ANKETA: Kako se stanovnici Visokog sjećaju RK Vema?

Kako smo već pisali, stanovnici Visokog se nekako uvijek sa sjetom prisjećaju Robne kuće Vema i vremena u kojem je ona radila u punom kapacitetu. Vema je bila simbol jednog vremena, za većinu mnogo bezbrižnijeg od ovog sada i vremena kada su svi stanovnici Visokog bili ponosni što u svom gradu imaju jedan takav centar. To se uostalom može vidjeti i u velikoj anketi koju smo uradili povodom godišnjice otvorenja Veme, 10. septembra 1982. godine. U nastavku možete pročitati kako se stanovnici Visokog prisjećaju Robne kuće Vema.

HAZIM PREŽIĆ: “Kako se ne bih sjetio Veme, višespratnica moga djetinstva. Od igle do lokomotive, svega, ništa nije falilo. U tom periodu malo koji grad se mogao pohvaliti Veleprometovom izdanju. Kad sam krenuo za Njemačku, u septembru 1988. godine, kupio sam vekericu koja me je služila 20 godina! Izbor, kvalitet, usluga, sve na jednom mjestu. Ulaz kao u “pećinu”, u prizemlju minimarket sa ribarnicom, u to vrijeme i kafić, pokretne stepenice, na prvom spratu odjeća muška i ženska. Na drugom mirisi, satovi, pokloni, na trećem sportska oprema, na četvrtom kuhinje i namještaj, a peti kancelarije. Parking oko cijele Veme sa baštom koja je gledala na Karin kafić.”

MEDIHA MEDI IMAMOVIĆ: “Počašćena pozivom da budem dio ove priče, povodom godišnjice otvorenja RK “Vema”, kao i inače, u životu, i ovim povodom, rado ću se u mislima vratiti u ta lijepa vremena. Najljepše doba – doba mladosti, moje prvo radno iskustvo. Pored mnogo raje iz srednje škole, postajali smo bogatiji i novim poznanstvima, što bi preraslo u dobra prijateljstva. Radilo se, družilo se, rađale se i ljubavi, sklapali se brakovi. Na posao sam odlazila rado i savjesno ga obavljala, što mogu potvrditi svi koji me poznaju, od radnih kolega/kolegica, blagajnika, šefova odjeljenja za koja sam radila, etažera, do direktora. Većinom mladi, bez radnog iskustva, a mahom savjesni i predani poslu, sposobni. Znači, voljeli smo posao koji radimo. Voljeli smo Vemu. Rotacija osoblja svako tri godine nam je obično teško padala. Srodiš se sa rajom, a onda ideš na neku drugu etažu, na novo odjeljenje, gdje možda ne znaš nikoga. No, ubrzo bi se to pokazalo pravim potezom, sklapana su nova prijateljstva, upoznavanje i sa drugom vrstom robe, sve je to činilo jedan veliki plus. Ubrzo po otvorenju Veme postali smo prepoznatljivi po kvalitetnoj robi, kao i ljubaznom osoblju. Nadaleko nismo imali konkurenciju, što su najbolje potvrđivale subote, kad su naši kupci većinom dolazili iz drugih gradova. I, kao što naš sugrađanin Dr. Zo u pjesmi kaže “Lijepo je gledati stranca kako nam laska”, da, bješe lijepo, obično ljeti, kad bi tokom godišnjih odmora svratili i u naš grad, i u Vemu. Bogat asortiman, kvalitet robe, ljubazno osoblje, sve su to odlike naše Veme, našeg rukovodstva, nas. Neko je smislio doskočicu “Robna kuća Vema, u njoj ništa nema, osim dobrih žena”. Ne vidim zlobu u tim riječima, nego kompliment nama Vemašicama. Ne mogu reći da smo imali od igle do lokomotive, ali mogu ovako formulisati – imali smo od igle do čamaca. Pozdrav svim Vemašima! Živi i zdravi bili, ma gdje da ste!”

MIRELA MATEŠA BUKVA: “Iskreno, sjećam se otvorenja kao da je bilo jučer. Baš mi se urezalo, jer mi je Vema bila blizu, pa smo moja Dada i ja išle da vidimo Vemu i Mitketa kako ‘vodi otvorenje’, činilo nam se važno. Uglavnom nismo vidjele voditelja i binu jer smo bile niske, a svijeta mnogo, blokirana cesta sve do travnjaka i nismo mogle odmah ni ući, jer nas je svijet ponio kao stampedo pa smo se prepale i izašle iz gužve.”

ALEN JAZIĆ: “Ne znam šta bih rekao a da ne bude (pre)patetično. Ali, zaista je Vema bila prostor u kojem smo se snabdijevali, igrali i zabavljali. Tamo smo gasili žeđ za radoznalošću, onim dječijim i tinejdžerskim divljenjem. Vema je imala sve. Ili sve što je djeci trebalo.”

SPOMENKA SIMIĆ: “Vema je uvijek bila naš izlazak. Središ se i u obilazak. Naravno moj je uvijek bio drugi sprat gdje je bila garderoba. Uvijek sam se voljela ponoviti nekom lijepom stvari. Nekad je to bio odijevni predmet, ponekad neka ešarpa. Kad smo kod ešarpi, dobro se sjećam kada su došle indijske ešarpe, svih boja i nijansi. I naravno nisam mogla odoljeti i sve boje sam kupila. Vjerovali ili ne i danas ih imam. Zatim slijedi kafica na terasi. Bilo je to prelijepo vrijeme, sa sjetom i sada prošetam kroz to vrijeme.”

DŽENAN HANDŽIĆ: “U Vemi sam prvi put stao na pokretne stepenice. Tu mi je otac kupio pištolj plašljivac i štap za pecanje sa pravom mašinicom. Tu su mi kupljene prve gojzerice. Vema je sjećanje na sretno djetinjstvo.”

AMIR KARAČIĆ: “Moja sjećanja za Robnu kuću Vema su članovi Zabranjenog Pušenja i Nadrealista na stepenicama ispred kako jedu paštetu i kifle. Moja sjećanja na Vemu su supermarket, komšija i igrač Bosne Vejsil Ašlama. Moja sjećanja na Vemu je slatki kutak i Karić Dada, moje sjećanje je i sportski odjel, kupovina skija i štimanje vezova od strane Islama Nurudinovića. Moje sjećanje na Vemu je vatra koja guta taj objekat. To su moja sjećanja na Vemu. Ima još likova koje vežem za Vemu tipa Omer iz supermarketa ili Brankić…”

SENAD GORALIJA: “Uvijek u vremenu i prostoru postoji poneki poseban objekat. Objekat koji zavrjeđuje posebnu pažnju i divljenje… Danas su to arhitektonska čuda od vitkih i visokih zgrada, možda i poneki veliki trgovački centar, ali… u Visokom svojevremeno, otvaranjem RK Vema mnogi su instiktivno poželjeli da je posjete. Bio je to u regionu najveći trgovački centar koji je i priličio Visokom, poznatom gradu po trgovini i proizvodnji. Društveno odgovoran privredni subjekat Velepromet Visoko ponovo je podigao ljestvicu kvaliteta ponude i povećao stepen ugodnijeg življenja u toj sredini. Te 1986/87. godine imao sam priliku da radim praktičnu nastavu u Vemi, bilo je jako zanimljivo i opće korisno upoznati funkcionisanje tog objekta iznutra. Na kraju školske godine, u vidu nadoknade za naš rad, Vema nam plaća odlazak na dvodnevni izlet u Dubrovnik sa dogovorenom posjetom fabrici keksa i vafla ‘Lasta’ u Čapljini… Evo danas, gledajući taj objekat RK Vema i po nezvaničnim saznanjima šta se planira u njemu, ponovo imam osjećaj da se budimo iz neke letargije i idemo ka boljem sutra, za dobrobit svih nas.”

KEMAL KARAVDIĆ: “Dolazili smo iz škole ‘Ahmet Fetahagić’ na svakom odmoru, gledali pokretne stepenice koje smo, većina, vidjeli prvi put. U samoposlugu, koja je bila veća od svih prodavnica u Visokom, ulazili smo i kupovali užine. U holu su gostovali glumci, umjetnici, Josip Pejaković i ‘On meni nema Bosne’. Građani su u redu čekali autograme. O ponudi robne kuće, namještaju, tehnici, opremi za sport, lov i mnoge druge sadržaje nemoguće je objasniti sadašnjim generacijama. Naše prve susrete sa takvom ponudom, parkiranim automobilima iz cijele bivše SFRJ, kupcima koji su tu nalazili od igle do lokomotive, što bi se reklo… Sa pravom se može reći da je Visoko bio centar zbivanja.”

FATA BEGANOVIĆ: “Za Vemu me uglavnom vežu divne uspomene i to je nešto što nam fali. Zaista bih bila sretna da u našem gradu ponovno bude nešto slično njoj. E da možemo vratiti i vrijeme…”

SENAD SKOPLJAK: “Prve prodavnice na sprat izazvale su veliku pažnju, bilo je to središte interesa okruga, Sarajeva i Zenice. Sarajevo je imalo već robnu kuću, ali ovdje je bilo više spratova i da i ovo kažem, uvijek je bio veći interes za snack bar u suterenu nego za sadržaj spratova.”

ZDENKO ANTOVIĆ: “Novi poslovni Veleprometov objekat se dovršavao i valjalo mu je dati ime. U opciji je bilo mnogo prijedloga, kao npr. RK Visoko, Visočica, Visočanka… Ali, preovladao je onaj od “zagrebačkih studenata”. Tamo u Zagrebu bila je poznata Robna kuća NAMA (NA=narodni, MA=magazin). Po tom uzoru rodilo se ime: VEMA (VE=Veleprometov, MA=magazin)…”

AMILA ČENGIĆ-HODŽIĆ: “Simbol mog djetinstva… Pored kupovine, između ostalog, super smo se zabavljali vozeći se na pokretnim stepenicama do 5. sprata, ali pješke stepenicama nazad. Septembar je bio rezervisan za kupovinu školskog pribora na prizemlju kod Zvonke, Željke i ostalih trgovaca, pa onda po spratovima kupovina nove odjeće. U to vrijeme, i u bivšoj državi, Vema je bila jedna od najreprezentativnijih robnih kuća.”

SADETA JAMAKOVIĆ: “Zaista teško riječima opisati šta je nama značila Robna kuća Vema. Koliki smo ponos mi osjećali zato što imamo jedan takav objeket u svom gradu. To nije bio obični objekat, nego višespratno uživanje za sve. Ponuda je bila vrhunska, posjete ogromne, jednostavno svi su dolazili u Visoko i posjećivali Vemu. A da ne govorim o kvaliteti robe. Vjerujte mi na riječ, ja sam u Vemi kupila ljubičasti kristal, čaše, pepeljare i slično, i to imam i dan danas. I što je najbitnije, i dalje je kvalitetno. Slično je i sa suknjom koju sam također kupila u našoj Vemi. A do prošle godine sam imala i končanu storu i sve to dokazuje da se u Vemi prodavao čisti kvalitet. Žao mi je što više nema tog objekta, ali ostaje sjećanje na Vemu i ta lijepa vremena.”

MIRZA RAJKIĆ: “Kada je bila otvorena to je bilo vaaauuu… U regiji nije bilo takvog objekta, e sad’ nekih pikanterija nemam da kažem, a sada što se tiče asortimana to je bilo kao da si u Italiji. Wrangler farmer, monterica jakna, ploče koje i sada imam, ma to za onaj vakat je Space Shuttle…”

MENSUR IHTIJAREVIĆ: “Vrhunac uspjeha Veleprometa Visoko bila je gradnja savremene Robne kuće Vema. Prvi moderan način trgovine. Svi veliki jugoslovenski proizvođači su bili prisutni na odjelima. Supermarket, bilo je milina kupovati. Nosim divno sjećanje na RK Vema. Grad Visoko je počeo ličiti na pravu gradsku sredinu. Pokretne stepenice, snack bar, terasa ispred. Iz svih susjednih gradova dolazili su kupovati namještaj, bijelu tehniku, konfekciju, sportsku opremu itd. Divna su to vremena bila. Nadam se da će u dogledno vrijeme Visoko opet dobiti imidž trgovačkog grada koji je nažalost izgubio.”

Visoko.co.ba/Neven Krajišnik