Amela Jusufović: Čajangrad se postepeno diže iz pepela

Stoljećima je bio uspavan, prepušten historijskim i vremenskim izazovima i utonjen u divlju čajangradsku prirodu. Ostaci njegovih zidina su nas prkosno podsjećali na njegovu historijsku i ambijentalnu vrijednost- vrijednost neprocijenjivog visočkog srednjovjekovnog svjedoka.

I da, i Čajangrad je datiran u tu bogatu riznicu visočkog Srednjovjekovlja. Sam način gradnje, arhitektonski sklop, pronađeni artefakti  i historijske činjenice koje nalazimo u pisanim izvorima ukazuju na to. I uvijek se pitamo koliko još neotkrivenih arheoloških dragulja vjerno čuva i skriva bogata visočka kotlina? A ljubiteljima historije i arheologije je poznato da je još mnogo lokaliteta nedovoljno istraženo i otkriveno, što nas i pisani tragovi upućuju na to.

A možda bi i Čajangrad još uvijek spavao i čeznuo za revitalizacijom da nije bilo onih koji su prepoznali nužnost njegove obnove i  oživljavanja njegove historijske vrijednosti. Čajangradskoj utvrdi se konačno vraća život posljednjih nekoliko godina. Zahvaljujući osoblju Zavičajnog muzeja “ Visoko “ i Medresi “ Osman ef. Redžović “, te finansijskoj pomoći lokalne samouprave i nadležnog kantonalnog Ministarstva, ovaj gračanički biser se lagano diže iz pepela. Iz onog pepela i gareži u koju je pretvoren, i to od strane domicilnog stanovništva, koje je tu obitavalo. Od 2016. godine, kada su i započeta značajnija probna arheološka istraživanja, ova utvrda je postala dio svijetle visočke arheologije i taj kontinuitet je nastavljen i ove godine. Otkrivajući dio po dio, kamen po kamen vrijedni tim predvođen stručnim osobljem otvara nam vidike, te na osnovu otkrivenih sondi i pronađenih fragmenata lagano slažemo arheološku slagalicu ovog lokaliteta. I ovo nisu klasična arheološka iskopavanja, u kojima sudjeluju samo stručna lica, ovdje s ponosom sudjeluje i grupa učenikaMedrese, u okviru koje djeluje Fondacija “ Osman ef. Redžović “. Ponosno volontiraju sa kacigama na glavama i čizmama na nogama, ponekad izloženi visokim temperaturama, vjetru, hladnijim periodima ili kiši, ali ne odustaju, uvijek su tu prisutni i uporni da budu sudionici u kreiranju visočke arheološke razglednice.

U vremenu kada većina njihovih vršnjaka, slobodno vrijeme koriste zaokupirani društvenim mrežama, oni su odlučni da te  dane provedu na jedan poseban i koristan način, pod otvorenim nebom, u kontaktu sa zemljom, družeći se i upijajući znanje od stručnih lica , zanemarujući umor i određene poteškoće. I hvala im na tome, hvala njihovom profesoru, koji ih je animirao da budu dio pozitivne visočke priče, dio inspirativne i korisne saradnje dvije ustanove, koje zajedničkim djelovanjem imaju jasan cilj da Čajangrad postave na turističku mapu našeg grada. Historijska građa o ovoj srednjovjekovnoj utvrdi je oskudna, lokalitet je spomenut u nekoliko historijskih izvora, koji nam predstavljaju neku osnovu za dalja arheološka saznanja. Čajangradska utvrda je relativno malih dimenzija, te je imala prevashodno zaštitničku funkciju. Taj “ zaštitnički faktor “ proizilazi i iz samog naziva utvrde, koji potječe od staroslavenske riječi čajan, čajati, što bi u konačnici značilo čuvati, štititi, a geografski položaj definira vizuelnu vezu na relaciji Visoko- Bobovac. Specifičnost se ogleda i u tome da je Čajangrad spaljen od strane domicilnog stanovništva, što nas na ove događaje upoznaju određeni pisani dokumenti, ali i pronađeni tragovi pepela i gareži prilikom arheoloških iskopavanja. Dakle, pretvoren je u zgarište prije ulaska osvajačkih snaga u to doba, odnosno Osmanlija 1463. godine. Na osnovu dosadašnjih otkrivenih pokretnih fragmenata, zaključujemo da je utvrda živjela, funkcionalno i fizički opstajala, ne samo zahvaljujući vojnim trupama, nego i domaćem stanovništvu, koje je u okviru lokaliteta u određenoj mjeri živjelo i privređivalo. Širi okvir oko utvrde i njegovo podnožje ukazuju na to da je ovo mjesto imalo viši stupanj u društvenom poretku, te bilo značajnosredište društvenih dešavanja ovog područja. Toponimi poput Crkveništa, Luke, Kraljevog dola, Kraljevog guvna, srednjovjekovno greblje sa stećcima, te pronalazak nadgrobne ploče kaznaca Nespine, u podnožju Čajangrada, jasno ukazuju na historijski značaj ovog lokaliteta.

Lokaliteta koji bi u budućnosti mogao postati atraktivna tačka na turističkoj razglednici Visokog. I ne samo to, ne trebamo zanemariti ni prirodni potencijal čajangradske šume, koja u sebi skriva prirodno blago, stanište je različitih biljnih i životinjskih vrsta, još uvijek nedovoljno istraženih, ali s dovoljno potencijala da postane zaštićena prirodna cjelina. U širem smislu čajangradsko područje bi se moglo posmatrati kao jedinstvena prirodno- historijska cjelina na visočkom tlu, koju bismo trebali institucionalno i zakonski zaštititi. Čajangrad je dugo čekao, došlo je vrijeme njegove potpune revitalizacije, a godine ispred nas će nam biti najbolji putokaz koliko smo spremni i odlučni da ovaj srednjovjekovni visočki dragulj valorizujemo u turističke i naučne svrhe i naravno čuvamo ga za nas i generacije koje dolaze.