Almir Bašović: Volio bih da imamo političare koji su zainteresirani za pozorište

Jedan od najznačajnijih savremenih bh. dramskih pisaca Almir Bašović je ove godine objavio svoju zbirku drama jednostavnog naziva “Četiri i po drame”. U knjizi se nalazi pet tekstova: “Priviđenja iz srebrenog vijeka”, “RE: Pinocchio”, “Kreketanje”, “Sarajevo Feeling” i “Lica”, a izdavanje knjige potpisuje sarajevska izdavačka kuća Connectum.

Za interesantan naslov zbirke zaslužna su “Lica”, dramski monolog ratnog zločinca s kraja knjige koji zapravo predstavlja “pola drame”. Osim “Lica”, ratna tematika je prisutna i u inicijalnoj drami “Priviđenja iz srebrenog vijeka”.

“Knjiga ‘Četiri i po drame’ je nastajala 15 godina. Drama ‘Priviđenja iz srebrenog vijeka’ prvi put je izvedena u novembru već sada davne 2003. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u režiji Elmira Jukića. Ona je izvođena i u Austriji i Češkoj Republici, a prevedena je na italijanski, francuski i makedonski jezik. Moj drugi komad ‘RE: Pinocchio’ je pisan za jedno malo pozorište u Skoplju, a svoje praizvođenje u režiji Tanje Miletić-Oručević doživio je 2006. godine i to na albanskom jeziku. Knjiga završava monologom ubice ‘Lica’, koji je u okviru predstave ‘Balkanski rekvijem’ na njemačkom, a zatim i na srpskom jeziku režirao Stevan Bodroža. Tu su još i dvije potpuno nove drame: ‘Kreketanje’ i ‘Sarajevo Feeling'”, kazao je Almir Bašović o novoj knjizi.

Rat je uvijek aktuelna tema

S obzirom na to da knjigu “Četiri i po drame” otvaraju i zatvaraju tekstovi u čijem je centru rat, najprije smo Bašovića pitali je li moguće i ima li uopće potrebe bježati od ove teme.

“U jednom trenutku sam pokušao potpuno pobjeći od ratne tematike. ‘Kreketanja’ sam pokušao pisati po uzoru na Aristofanove ‘Žabe’, tj. nastojao sam napraviti komediju o pozorištu, ali ni tu nisam uspio u potpunosti pobjeći od rata. Noviju historiju su obilježila ubijanja, silovanja, nasilne migracije, pa je ova tema stalno prisutna u osjećanju svijeta i nju je nemoguće eliminirati. Ja, kao čovjek koji je također bio svjedok ratnih užasa, nisam ju uspio zaobići. Generalno u umjetnosti tema je samo jedan aspekt. Uvijek je važnije kako neko obradi temu, nego tema sama po sebi. Drama ‘Sarajevo Feeling’ događa se prije rata, ali je rat u njoj najprisutniji”, govori Bašović.

On je također istakao kako je naracija o ratu sveprisutna u svakodnevnici te je stoga, na neki način, konstantno aktuelna još od okončanja ratnih sukoba na ovim prostorima.

“Dramski tekstovi i uopćeno pozorišna umjetnost se zasnivaju na dijalogu. Naslijeđe ratova i sveprisutna tema rata, koja se još uvijek vuče na elementarnom nivou organiziranja svakodnevnog života, kod nas suštinski predstavlja nastavak sukoba. Kod nas se svako malo podgrijava atmosfera i imate osjećaj kao da će sutra izbiti rat. Ili još gore, imate osjećaj kao da rat nikad nije ni stao. I ovo su neki od razloga zašto je tema rata još uvijek aktuelna”, dodao je on.

Sve manji broj domaćih predstava

“Nažalost, u bh. pozorištima igra se nedovoljno domaćih dramskih komada, a smatram da je najveći krivac za takvo stanje loša kulturna politika. Bojim se da uopće nismo svjesni važnosti dramske književnosti za kulturu jedne društvene zajednice. Naša pozorišta imaju zakonski postavljenu kvotu dramskih tekstova koji trebaju biti postavljeni na scenu u toku jedne godine, ali imam osjećaj da se i to izbjegava. U nekim slučajevima o repertoaru odlučuju ljudi koji više vole sebe u pozorištu nego pozorište i koji smatraju kako je izbor komada pitanje moći, a ne pitanje pozorišne kulture. Postoje oni koji će na scenu radije postaviti lošu estonsku, nego dobru bosansku dramu”, kategoričan je Bašović.

Da ne bi sve bilo sivo, Almir Bašović naglašava kako postoje i oni pozorišni radnici, među kojima ističe Aleša Kurta, koji režiraju drame domaćih autora, kao što su one Almira Imširevića, Dževada Karahasana, Derviša Sušića i drugih.

“Ja bih iskreno volio da mi imamo političare koji su zainteresirani za pozorište, da makar na taj način ponekad dođu na predstavu. Mi o pozorištima u BiH, nažalost, ne možemo govoriti kao o uređenim sistemima. Kod nas trećina pozorišta u prosjeku napravi jednu premijeru godišnje, što je izuzetno loša statistika. Kada bi političari suštinski bili zainteresirani za pozorište, to bi povlačilo i izvjesne odgovornosti s njihove strane. No, da budemo pošteni, rad pozorišta je oduvijek diktirao onaj ko ga finansira. Stari Grci su finansirali pozorište kako bi mogli gledati tragediju, građanska klasa u 19. stoljeću je na sceni željela vidjeti idealnu sliku sebe u vodvilju i sl. Problem su epohe u kojima ljudi koji izdvajaju novac za pozorište ne žele gledati ništa”, govori Bašović.

Mladim umjetnicima nedostaje inicijativa

“Glumci su ljudi koji umiju opipati puls društva zbog toga što im je komunikacija s publikom u opisu posla. Jednostavno, pozorište je samo po sebi društveni fenomen. Strašno je što su kod nas neki političari prestali čak i glumiti da rade za opće dobro. Stari Grci koji su se školovali za političare su u nastavnom procesu imali predmet koji se doslovno odnosio na usavršavanje scenskog ponašanja i govora. Možda je sve navedeno jedan od razloga zašto smo na rukovodećim političkim pozicijama imali više glumaca u odnosu na druge umjetnike. Kada je riječ o rezultatima njihovog rada, tu je najbolje stvari konkretizirati, generaliziranje je uvijek nezahvalno. Sve u svemu, smatram kako se pozorišni radnici nisu pokazali ništa lošijim u politici u odnosu na političare koji dolaze iz drugih branši”, odgovara Bašović na pitanje zašto je u politici više pozorišnih i filmskih radnika u odnosu na druge umjetnike.

Ovaj ugledni bh. dramski pisac, univerzitetski profesor i urednik književnog časopisa “Život” objašnjava kako je kroz historiju pozorište moglo bez svega osim dvije stvari: glumaca i publike. Ističe kako omladina s malo volje i želje može postići fenomenalne rezultate.

“Iako imamo dobre mlade dramske djelatnike, smatram kako mladim ljudima nedostaje inicijative. Za pozorište trebate imati nekoliko daski, nekoliko talentiranih glumaca i pristojan dramski tekst. U ne tako davnoj prošlosti je Slovenija bila poznata po nezavisnim teatarskim trupama koje su svojim kvalitetom postale konkurentne profesionalnim pozorištima. Ako čovjek ima strast prema onome što radi, ništa ga neće spriječiti da napravi predstavu, napiše knjigu, snimi ploču i slično. Međutim, ovo ne znači da mladi ljudi ne trebaju imati podršku institucija, ovo govorim isključivo u kontekstu kako mladi ljudi ne trebaju odustajati od svojih ciljeva”, govori Bašović.

Almir Bašović je na samom kraju naglasio važnost razbijanja predrasude da je teatar elitistička umjetnost. On kaže da svako ima mogućnost prepoznati dobro odigranu predstavu zbog toga što je teatar sam po sebi neposredan odnos glumaca i publike, a posebno ističe kako je nerazumljiva predstava u svojoj biti loša predstava.

klix.ba/visoko.ba