Tri decenije od promjene društveno-političkog sistema u BiH i tek nešto manje od starta privatizacije, kao osnove koja će osigurati tranzicione procese, činjenice govore da Bosna i Hercegovina nije daleko odmakla od prošlog sistema. Barem kada je u pitanju značaj države i njenih centara moći, oličenih u liderima i političkim partijama.
Misija Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) u BiH objavila je radni dokument na temu “Preduzeća u državnom vlasništvu u BiH: Procjena performansi i nadzora” i u njemu navela podatak da u ovoj zemlji postoji još 550 javnih preduzeća. Dodajmo tome i dionička društva sa većinskim državnim kapitalom.
Ta preduzeća posjeduju 40 posto ukupne poslovne imovine i prave deset posto ukupnog prometa.
„Državna preduzeća zapošljavaju oko 11 posto ukupnog broja zaposlenih, ali proizvode samo 10 posto dodatne vrijednosti, što sugerira da zaposleni u državnim preduzećima u BiH proizvode manju dodatnu vrijednost u odnosu na ostale zemlje u regiji. Ukupni dugovi državnih preduzeća iznose otprilike 26 posto BDP-a. Uprkos nižoj produktivnosti, prosječne plaće su 40% veće nego u privatnim firmama“, između ostalog se navodi u dokumentu MMF-a.
FIA: Od 10 kompanija s najviše zaposlenika, osam državnih
Financijsko-informatička agencija Federacije Bosne i Hercegovine (FIA) i Agencija za posredničke, informatičke i financijske usluge Banja Luka su plasirali podatke o deset kompanija s najvećim brojem zaposlenika u državi. Od njih je čak osam u (većinskom) vlasništvu države.
„U BiH, paralelno sa poduzetničkim kapitalizmom, utemeljenom na privatnom kapitalu, inovacijama i tržišnoj konkurentnosti figurira politički kapitalizam oslonjen na distribuciju resursa i dohodaka putem političkih odluka, a ne posredstvom tržišnog mehanizma. Državne institucije su više u funkciji političkog, nego poduzetničkog kapitalizma, uključujući obilne subvencije za podupiranje funkcioniranja neefikasnih poduzeća, umjesto da podržavaju restrukturiranje i podizanje njihove efikasnosti. Osnova političkog kapitalizma je sistem privilegija za političku klasu, koje prate korupcija i organizirani kriminal (privatizacija, dodjela javnih resursa, ugovori o javnim nabavkama). To stvara inertnu, stagnantnu ekonomiju koja ne nudi ekonomski rast, stvara nezaposlenost, siromaštvo i rastuće migracije koje dovode u pitanje ekonomsku održivost zemlje“, smatra Anto Domazet, profesor emeritus sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.
Smatra da odlaganje privatizacije ima smisla ako je vrijeme iskorišteno za restrukturiranje državnih poduzeća i podizanje njihove konkurentnosti. Pozitivan primjer su poduzeća namjenske industrije, JP Aerodrom Sarajevo…
„Nema smisla odlaganje privatizacije, ako je proteklo vrijeme izgubljeno u tavorenju državnih kompanija na zastarjelim poslovnim konceptima, bez tehnoloških i tržišnih inovacija. Takvi primjeri su Aluminij Mostar, Vitezit Vitez i djelomično BH Telekom, koji je primjer degradacije svih ekonomskih parametara kao rezultat konzervativne poslovne politike (neuspješna odbrana domaćeg tržišta, bez ikakvih namjera internacionaliziranja, tehnološko i tržišno zaostajanje) . Uostalom, kompanija čiji se profit usmjerava u izgradnju autocesta i ne može imati drugu perspektivu. Između ovih ekstremnih primjera čitav je niz kompanija koje su pometene sa tržišta zbog odlaganja ili loše izvedene privatizacije“, precizira Domazet.
Vašingtonski konsenzus
Na početku tranzicijskih reformi definisanih kao Vašingtonski konsenzus, većina zemalja je pristupila programu privatizacije i u ekonomskim krugovima je to tretirano kao šok terapija, jer je uz liberalizaciju vanjske trgovine i financijskih tokova, trebalo polovicu BDP generisati u privatnom sektoru i u tom okviru zaposliti dvije trećine radne snage.
Za realizaciju je bilo neophodno transformisati sve lokalne ili regionalne fenomene u globalne i tako stvoriti pretpostavke za činjenje radikalnih promjena u vođenju ekonomske politike za većinu privreda.
Tokom posljednje decenije 20. vijeka pojavio se i drugi koncept, poznat kao gradualistički, kojim je inicirana izgradnja institucija i uspostavljena ravnoteža između zahtjeva zemlje i tržišta.
„Potrebno se svakako osvrnuti na privatizaciju kao jednu od važnih preporuka Vašingtonskog konsenzusa, koja još u Bosni i Hercegovini nije dovršena, tako da preduzeća u kojima država posjeduje vlasničke udjele dominiraju u strukturi najvećih preduzeća. S druge strane, na tragu iskazanih eurointegracijskih namjera Bosne i Hercegovine, uputno je konsultirati odrednice politike konkurencije u kojima su jasno iskazane odredbe koje se odnose na kompanije, od kojih se u ovoj prilici mogu istaknuti one koje su vezane za državu, kao što su dodjeljivanje državne pomoći i i pravila koja se tiču javnih preduzeća, preduzeća sa posebnim pravima, djelatnostima od općeg interesa i fiskalnim monopolima“, napominje Namik Čolaković sa travničkog univerziteta koji se u svojim istraživanjima bavi funkcionisanjem javnog sektora i problemima kroz koje prolaze države u tranzicionom periodu.
Državna pomoć i monopol
Naročita pažnja se stavlja na konkurentske pozicije koje državna i javna preduzeća i sada korste, a to se ne slaže sa proklamovanim ciljevima društva u integracijama savremenog svijeta.
Pogotovo činjenica da su neka preduzeća prodata ili se najavljuje prodaja drugoj državi (telekom, gasni i elektroenergetski sektor).
„Možda najzanimljivije pitanje u politici konkurencije jeste državna pomoć, zato što se država, koristeći svoj monopol prinude prikuplja poreze od privrednih subjekata, a onda dio tih sredstava redistribuira dijelu tih subjekata, utječući na taj način na konkurenciju na zajedničkom tržištu i održavajući u životu kompanije koja bi bez te pomoći propale. To se posebno odnosi na javna preduzeća gdje država u potpunosti ili djelomično vlasnički participira i duži niz godina iskazuju poslovni gubitak, ali i dalje egzistiraju. Evidentno je da u BiH postoji niz ovakvih primjera, što znači da se ne uvažavaju i krše principi politike konkurencije EU“, zaključuje Čolaković.
Kako se konkretni primjeri ne navode, ali javnost dovoljno zna o njima, dodajemo primjere iz neprofitnog sektora javnih ustanova, prosvjete, državnih instutucija i agencija.
Kroz medije se najčešće publikuju zahtjevi sindikata za podizanje satnica, koeficijenata, poštivanja kolektivnih ugovora u kojima glavnu ulogu imaju sindikati zdravstva, policije, prosvjete, državne i javne službe.
Partije i političari ključne poluge
Za mišljenje smo upitali predstavnike Sindikata tekstila, kože, obuće i gume Federacije BiH, koji svojom dodatnom vrijednosti prvima trebaju obezbjediti povećanje.
„Sindikati iz realnog sektora itekako osjećaju razliku u moći između realnog sektora i sektora koji je na budžetskim jaslama. I sad imamo na djelu, nazvao bih je nepravdom. Njima će se kad-tad udovoljiti, jer imaju mehanizam kako da dođu do svojih prava. Djeca neće u školu, građani se neće liječiti, treći će okretat glavu onima koji krše zakon. I narod ima senzibilitet. Realni sektor to nema. Ima mehanizme da traži svoja prava, ali su to dugi i iscrpljujući pregovori, a mnoge oblasti nisu još uređene poput zakona o štrajku“, žali se Zlatibor Kojčić, predsjednik pomenutog granskog sindikata.
Pod navedenim okolnostima stranke i političari i dalje imaju ključne poluge u sistemu koji se prije tri decenije odrekao socijalističkog načina dogovorne ekonomije.
Al Jazeera / Visoko.co.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti i postaviti link našeg portala kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.