Kada je odslužio kaznu, Momčilo Krajišnik je avionom Vlade RS krenuo kući preko Banjaluke.
Na aerodromu, na koji rijetko šta slijeće, a još rjeđe polijeće, startovao ga je revnosni novinar entitetskog javnog servisa, koji je ovaj događaj pratio uživo.
Da uhvati muštuluk, novinar ga je upoznao sa činjenicom da mu je organizovan svečani doček.
Naizgled zbunjeni Krajišnik ga je kao neki mudri starac priupitao: „A znate li vi da sam ja ratni zločinac, kakav doček?“
Kad je prilagodljivi Momčilo vidio da mu nema druge nego da se opet prilagodi, umjesto da ode u penziju i posveti se porodičnim biznisom – trgovinom i prodajom nafte, s čim ima iskustva još i iz rata – prvi Predsjednik Skupštine Republike Srpske odao se savjetovanju.
Najviše je trošio vrijeme javno podržavajući Dodika, ne mareći što ga je isti taj Dodik, čim ga je Biljana Plavšić postavila za premijera, istjerao iz Banjaluke i nije ga gledao, niti slušao godinama.
Što se do Krajišnikovog odlaska u Hag i presude nije promijenilo.
Neposredno nakon rata, nakon što je sarajevskim Srbima sugerisao da napuste grad i unište svoju imovinu, u jednom TV intervjuu Momčilo Krajišnik je izjavio da često nema novaca da svojoj djeci da pet maraka za džeparac. Dan poslije te izjave, legendarna redakcija banjalučkog Preloma organizovala je štand u centru Banjaluke za prikupljanje džeparca za Krajišnikovu djecu. To veče, redakcija im je demolirana, počinioci nikad nisu pronađeni. Za razliku od većine svojih vršnjaka, koji su godinama bez posla, djeca Momčila Krajišnika danas imaju benzinsku pumpu i više im ne treba džeparac od oca….ali, jebo sad pet maraka.
Jer, Krajišnik je juče, na svečanoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske dobio povelju za doprinos radu ove institucije. I to, kako kažu, kao jedan od najzaslužnijih. Pored njega, povelju su dobili i Radovan Karadžić i Biljana Plavšić.
Sve troje su pred Međunarodnim sudom u Hagu osuđeni za genocid i zločine nad nesrpskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini tokom rata u BiH 1992. do 1995. godine.
Karadžić nepravosnažno na 40 godina zatvora. Krajišnik na 20 godina, od kojih je odslužio dvije trećine. Biljana Plavšić osuđena je na 11 godina zatvora, nakon što je priznala krivicu.
Ona je jedini visoko rangirani političar na Balkanu koji je priznao odgovornost za zločine. Tada je, kao bivša predsjednica Republike Srpske, za taj gest imala punu podršku aktuelnog Predsjednika Milorada Dodika.
U završnoj riječi pred haškim Tribunalom, tada je rekla:
“… postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtjevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi – da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je – na kraju – samouništavajuća…Ova odgovornost je moja – i samo moja..”
Dodala je na kraju:
” …Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina – da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za svoja djela. Ali, ja verujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću – ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svijetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter – nemamo se čega bojati…”
Moglo bi se sada pisati naširoko, porediti i govoriti „a šta bi bilo da je neko drugi uradio ovakav čin, dodijelio povelje ljudima osuđenim za zločine“. Ili reći da je Milorad Dodik uništio i privatizovao najveći dio društveno-pravnog sistema u Republici Srpskoj, zarad dominacije i zloupotrebe vlasti u privatne svrhe. Ili dodati da niti jedan od hiljade univerzitetskih profesora, a da to nije Miodrag Živanović, o ovome nije rekao rekao ni riječi.
Moglo bi se, kažem, ali nema potrebe.
Jer Biljana Plavšić je to dobro objasnila tog popodneva u Hagu.
Odlučili smo se da živimo u pećini.
I trebamo se bojati.
(visoko.ba/buka.ba)
