Aleksandar Trifunović: Da li će sloboda umjeti da pjeva kako su novinari ćutali o njoj

U mnoštvu seminara o novinarstvu, manje ili više inteligentno organizovanih kod nas, od strane predstavnika međunarodne zajednice, neobrazovanost novinara pominje se kao krucijalni problem perspektive ove oblasti. “Novinari su danas u većini priučeni”- komentarišu učeni novinari.  

Ko su to učeni novinari? 

Da bih pojasnio, vratićemo se par koraka nazad. 

“Učeni” novinari su prije rata obučavani na fakultetima žurnalistike. Prolaznost je bila velika, a prosjek ocjena uvijek za nijansu veći nego što je to bio slučaj na drugim visokoobrazovnim institucijama. Prostorije su najčešće bile uz fakultete političkih nauka, te je na taj način tadašnja jednopartijska država u samom startu obrazovanja određivala ulogu novinara u očuvanju države. Velika većina svršenih i obrazovanih, “učenih” novinara je blizinu iz studentskog života sa budućim političarima shvatila kao životni kredo i gledala je da ostvarenu blizinu i prisnost očuva u kompletnom radnom vijeku.  

Povjerene novinarske stupce punili su stereotipno temama o uspjehu revolucije, sramnim disidentima, efikasnosti brigadira, o reformama, unutrašnjim neprijateljima, nacionalizmu, velikom pokretu nesvrstanih uz obavezne hvalospjeve jedinom vođi, drugu Titu, i za života i posthumno. Naročita bliskost naročito je i nagrađivana.

Jugoslavija se raspala i “učeni” novinari svojim perima krče put novim vođama, jagmeći se. Dojučerašnji bogohulnici briljantno inkorporiraju svoje znanje sa iskustvima iz religije i započinju nacionalističku hajku unoseći u svakodnevni opus termine – “balije, ustaše, četnici, komunjare” i sl. Veličaju Boga i svojim znanjem, komentarima i učenošću, često zastide i same vjerske službenike do tada naviknute isključivo na prazne bogomolje. Istoriju uzimaju zavisno od potrebe, veličajući pogibiju kao vrhunsku vještinu.  

Nove vođe predstavljaju kao budilnike koji su nas probudili iz dugogodišnjeg sna i tame. Budilnike koji nam, eto, ni dan danas ne daju da bezbrižno zaspimo i prepustimo ulogu čuvara svijeta nekom drugom. 

Rat je završen i demokratija je dobila na cijeni. Zašiljivši olovke ponovo, “učeni” novinari ostaju na visini zadatka. Put u Evropu, do tada uglavnom shvaćen i svođen na skromno vojno zauzimanje Beča od strane naše moćne srpske vojske, sada je jedini put opstanka nebeskog naroda.” Učenim” novinarima problem je samo kako sad održati blizinu sa vođama jer ih je mnogo i uglavnom ih čuvaju tjelohranitelji. Neki, opet, govore samo strani jezik, što je novi problem, ali se oni ne daju i kameleonski se prilagođavaju čekajući nove zadatke.  

Pa zar nije veliki fotograf Robert Kapa, reći ćete, svoje izuzetne ratne fotografije komentarisao jednostavno sa – “potrebno je samo biti dovoljno blizu’. 

Tačno, međutim, u većini, naši “učeni” novinari su tu bliskost shvatili čudno i perverzno, smatravši valjda da je dovoljno biti blizu samo pojedinim dijelovima tijela vlastodržaca, namjenjenim isključivo za izbacivanje organizmu nepotrebnog i nastrane užitke.  

I dok “priučeni” novinari otkrivaju afere, prozivaju kriminalce, istražuju istinu, dok im se prijeti i kiti uvredljivim titulama, “učeni” čekaju nove zadatke, nove vođe i nove pozicije nadobudno uživajući u već ostvarenim. Istinu tretiraju kao raritetni ekskluzivitet, a laž kao glavnu alatku. Grimasama vječitih kulera i mudrih mediokriteta nadoknađuju nedostatak originalnosti. Sebično čuvajući poziciju i samo vlastitu glavu ostali su zauvijek bez obraza.

Danas je svjetski dan slobode medija. Dobro je da se ovaj dan, iako je slovo slobode spalo na tek par imena, još uvijek ima kome čestitati. Nažalost, najveći broj novinara u BiH bio bi najsrećniji da ovaj dan ne postoji, za njih ovo je samo još jedan tužni podsjetnik na ono što nisu. Pišem ovo iz Bostona, grada časnih novina Boston Globe, novinara koji su rizikovali svoje živote i karijere istrajni da objave priču o sveštenicima zlostavljačima djece. Jer to im je posao.