Aldous Huxley: Propaganda u demokratskom društvu

Društvo, u kojem većina članova provodi velik dio svog vremena u nestvarnim drugim svjetovima sporta i sapunice, mitologije i metafizičke fantazije, teško će se oduprijeti presezanjima onih koji bi njime htjeli upravljati i manipulirati

„Prema evropskim doktrinama“, pisao je Jefferson, „ljude je u njihovim brojnim udruženjima nemoguće držati u granicama zakona i reda, osim silama moralnim i fizičkim koje im nameće vlast neovisna o njihovoj volji… Mi (osnivačni nove američke demokracije) držimo da je čovjek razumna životinja, koju je priroda podarila pravima i prirođenim osjećajem za pravednost, te ga se može odvratiti od kriva, a zaštiti u pravu – umjerenim silama, povjerenim osobama po njegovu izboru, a koje su uz svoje dužnosti vezane upravo ovisnošću o njegovoj volji.“ Za post-freudovske uši, ovakav je jezik dirljivo staromodan i naivan. Ljudska su bića daleko iracionalnija i po prirodi nepravednija no što su to pretpostavljali optimisti osamnaestoga stoljeća. S druge strane, nisu baš ni toliko moralno slijepa i beznadno nerazumna kako nas pokušavaju uvjeriti pesimisti dvadesetog. Uprkos Id-u i Nesvjesnom, bez obzira na endemiju neurote i učestalnost niskog IQ-a, većina muškaraca i žena vjerovatno je dovoljno pristojna i razumna da im se može povjeriti upravljanje vlastitom sudbinom.

Demokratski su instituti sredstva kojima se društveni poredak izmiruje s osobnom slobodom i inicijativnom, a neposredna vlast vladara podvrgava vrhovnoj vlasti onih kojima se vlada. Činjenica da su se ta sredstva u zapadnoj Evropi i Americi, unatoč svemu, dosad pokazala razmjerno djelotvornim ukazuje na to da optimisti osamnaestoga stoljeća i nisu bili sasvim u krivu. Ali, pretpostavljam, mora im se dati prilika; jer to je neophodan preduvjet. Za narod koji je naprečac prešao iz stanja podložnosti despotskoj vlasti u sasvim novo i neprirodno stanje političke neovisnosti, ne može se reći da je imao priliku za ostvarenje demokratske samouprave. Liberalizam cvjeta u ozračju prosperiteta, a slabi kako pad prosperiteta iziskuje sve češće i drastičnije intervencije vlasti u stvari onih kojima se vlada. Prevelika napučenost i pretjerana organiziranost oklolnosti su koje… umanjuju djelotvornost demokratskih institucija. Vidimo, dakle, da postoje izvjesne povijesne, ekonomske, demografske i tehnološke okolnosti koje Jeffersonovoj „razumnoj životinji“, koju je priroda podarila neotuđivim pravima i prirođenim osjećajem za pravednost, mogu izuzetno otežati potrebu razuma, ostvarivanje prava i pravedno postupanje u okviru demokratski uređenog društva. Mi na Zapadu imali smo veliku sreću što nam se pružila prilika za naš veliki eksperiment samoupravljanja. Danas, nažalost, izgleda da nam se, uslijed izmijenjenih okolnosti, ta neizmjerno dragocjena prilika malo po malo oduzima. A to, naravno, nije sve. Te slijepe, bezlične sile nisu i jedini neprijatelj slobode pojedinca i demokratskih institucija. Postoje i sile drugačijeg, manje apstraktnog karaktera, sile koje pojedinci željni moći mogu svjesno iskoristiti za uspostavljanje djelomične, pa i totalne kontrole nad društvom. Prije pedeset godina, kada sam bio dječak, činilo se sasvim očitim da je s teškim vremenima svršeno, da su torture i masakri, ropstvo i progoni heretika stvar prošlosti. Gospodi pod cilindrima, koja su putovala vlakovima, pazila na higijenu i pobožno išla u crkvu takve strahote bile su jednostavno nezamislive. Napokon, živjeli smo u dvadesetom stoljeću. Ali, nije prošlo dugo i ista ta gospoda pod cilindrima, mirišljava i pobožna, počinjala su zvjerstva kakva zatočeni Afrikanci i Azijati nisu mogli ni sanjati. Kroz prizmu savremene povijesti, bilo bi donekle naivno vjerovati da se ovakvo nešto više ne može ponoviti. Ne samo da može nego nesumnjivo i hoće. No u neposrednoj će budućnosti, imamo razloga vjerovati, kaznene mjere 1984. Ustupiti mjesto uvjetovanju i manipulacijama Vrlog novog svijeta.

S obzirom na propagandu rani zagovornici opće pismenosti i slobode tiska predvidjeli su samo dvije mogućnosti – propaganda može biti istinita, ili može biti lažna. Ono što se, prije svega u našim zapadnim kapitalističkim demokracijama, zaista i dogodilo, nisu uspjeli predvidjeti: razvoj nepregledne industrije masovnih komunikacija zaokupljene uglavnom ni istinitim ni lažnim, već nestvarnim, manje-više potpuno irelevantnim. Riječju, propustili su uzeti u obzir gotovo neutaživu ljudsku glad za distrakcijama.


Postoje dvije vrste propagande: racionalna, u prilog djelovanju koje je u skladu s provjećenim interesima i samih protagonista i onih kojima je upućena; te ne-racionalna, koja nije ni u čijem prosvijećenom interesu već nastaje iz strasti te se i poziva na njih u djelovanju. U djelima pojedinca ima i motiva uzvišenijih od prosvijećenog osobnog interesa, ali za kolektivnu akciju u sferi ekonomije i politike prosvijećeni je interes vjerovatno najprikladniji motiv. Kada bi političari i njihovi birači stalno radili na promicanju osobnih ili državnih dugoročnih interesa, ovaj bi svijet bio zemaljski raj. Ovako, uglavnom rade protivno vlastitim interesima, tek u svrhu zadovoljovenja nekih sumnjivih strasti; svijet je, posljednično, mjesto jada i bijede. Propaganda koje je izraz prosvijećenih interesa poziva se na razum, logičkim argumentima utemeljenim na najuvjerljivijim dostupnim dokazima, koji se iznose iskreno i u cijelosti. Propaganda koja nastaje iz pobuda koje su ispod takvog interesa nudi uglavnom lažne, iskrivljene i necjelovite dokaze, izbjegava logičku argumentaciju i nastoji utjecati na žrtve pukim ponavljanjem fraza, žestokim obrušavanjem na stranu ili domaću žrtvenu jagnjad, te lukavo asocirajući najniže nagone s najvišim idealima, pa ispada da se zvjerstva počinjavaju u božje ime a najciničniji vid realpolitike [1] tretira se kao stvar religioznog iskustva i dužnosti prema domovini.

Riječima Johna Deweya, „obnova vjere u samu ljudsku prirodu, njezine vrijednosti općenito, a osobito u njenu moć da odgovara na istinu i razum, sigurniji je bedem protiv totalitarizma negoli bilo kakva demonstracija materijalnog uspjeha ili gotovo religiozno obožavanje pojedinih pravnih i političkih formi“. Moć da odgovaramo na istinu i razum leži u svima nama. Zajedno, nažalost, s tendencijom povođenja za bezumljem i licemjerjem – osobito u slučajevima gdje laž budi neki ugodan osjećaj, a pozivanje na bezumlje udari u odgovarajuću žicu u primitivnim, neljudskim dubinama našega bića. U određenim područjima svojih djelatnosti ljudi odgovaraju na istinu i razum poprilično dosljedno. Autori znanstvenih radova, na primjer, ne pozivaju se na strasti kolega znanstvenika i tehnologa – oni razlažu ono što je, prema njihovim saznanjima, istina za neki određeni vid stvarnosti, razumno objašnjavaju činjenice do kojih su došli, a svoje stajalište podupiru argumentima koji se pozivaju na razum drugih. Sve je to razmjerno jednostavno u području znanosti i tehnologije. Daleko je međutim kompliciranije u sferi politike, religije i etike, gdje nam relevantne činjenice često izmiču. A što se tiče značenja činjenica; ono, naravno, ovisi o određenom idejnom sustavu u svjetlu kojeg ih želite interpretirati. No, to nisu i jedine poteškoće s kojima se suočava racionalan tražitelj istine. I u javnom i u privatnom životu, često se dogodi da jednostavno nemamo vremana za prikupljanje relevantnih činjenica i njihovo pobliže proučavanje. Prisiljeni smo raditi s manjkavim dokazima i pod svjetlom slabijim od onog kojeg pruža logika. Niti u najboljoj volji ne možemo uvijek biti posve iskreni i racionalni koliko nam to okolnosti dopuštaju, te ragirati najbolje što možemo na nepotpune istine i nesavršena mišljenja koji nam se daju na razmatranje.

„Narod koji očekuje da će biti neuk i slobodan“, izjavio je Jefferson, „očekuje ono što nikada nije bilo i nikada neće biti… bez informacija nema ni sigurnosti. Gdje je tisak slobodan, a svaki čovjek pismen, tu nema straha.“ S druge strane Atlantika, još jedan gorljivi zagovornik razuma razmišljao je otprilike u isto vrijeme gotovo na jednak način. Evo što je J. S. Mill napisao o svom ocu, utilitarnom filozofu Jamesu Millu: „Toliko je potpuno bilo njegovo pouzdanje u utjecaj razuma na umove čovječantsva, kad god mu se dopusti da ih dosegne, da je osjećao kako bi sve bilo riješeno kada bi svo stanovništvo znalo čitati, kad bi se pred njega iznostila, usmeno ili pisanim putem, različita mišljenja, te kada bi glasovanjem moglo imenovati zakonodavtsvo koje će usvojene stavove provesti u djelo.“

Nema straha, sve će biti riješeno! Još jednom taj oprimističan ton osamnaestoga stoljeća. Jefferson je, istina, uz sav svoj optimizam ipak bio i realan. Iz vlastitog je gorkog iskustva znao da se sloboda tiska može i besramno zloupotrijebiti. „Ničemu“, izjavio je, „što se danas piše po novinama ne može se vjerovati“. Pa opet, ustrajao je (i možemo se samo složiti). „Tisak je, općenito uzev, plemenita institucija, podjednako prijatelj znanosti kao i građanskih sloboda.“ Masovna komunikacija, riječju, nije po sebi ni dobra ni loša, ona je jednostavno sila koja se, poput svake sile, može upotrijebiti za dobro ili zlo. Kada ih se koristi na jedan način, tisak, radio i televizija neprocjenjivi su za opstanak demokracije. Iskorišteni na drugi način, postaju najmoćnijim oružjem u diktatorovu arsenalu. U području masovne komunikacije, tehnološki je napredak donio korist Eliti na štetu Maloga Čovjeka. Prije samo pedeset godina svaka svjetska demokracija mogla se pohvaliti nebrojenim mnoštvom niskotiražnih časopisa i lokalnih novina. Tisuće pokrajinskih izdavača izražavale su tisuće neovisnih mišljenja. Na ovaj ili onaj način, gotovo je svatko mogao objaviti gotovo bilo što. Tisak je i dalje zakonski slobodan, ali većina je malih novina nestala. Cijena drvne celuloze, suvremene tiskarske opreme i agencijskih vijesti Malom je Čovjeku nedostižna. U političkoj cenzuri totalitarnih zemalja Istoka, medije masovne komunikacije kontrolira Država. Na demokratskom Zapadu cenzura je ekonomske prirode, a medije masovne komunikacije kontroliraju pripadnici Moćne Elite. Cenzuriranje podizanjem cijena i koncentriranjem komunikacijske moći u rukama nekoliko velikih koncerna nije isto što i državno vlasništvo nad medijima i propaganda jednoumlja, ali zasigurno nije ni prihvatljivo, za jednog jeffersonskog demokrata.


Društvo, u kojem većina članova provodi velik dio svog vremena ne na licu mjesta, ne ovdje i sada i u predvidljivoj budućnosti, već u nestvarnim drugim svjetovima sporta i sapunice, mitologije i metafizičke fantazije, teško će se oduprijeti presezanjima onih koji bi njime htjeli upravljati i manipulirati


S obzirom na propagandu rani zagovornici opće pismenosti i slobode tiska predvidjeli su samo dvije mogućnosti – propaganda može biti istinita, ili može biti lažna. Ono što se, prije svega u našim zapadnim kapitalističkim demokracijama, zaista i dogodilo, nisu uspjeli predvidjeti: razvoj nepregledne industrije masovnih komunikacija zaokupljene uglavnom ni istinitim ni lažnim, već nestvarnim, manje-više potpuno irelevantnim. Riječju, propustili su uzeti u obzir gotovo neutaživu ljudsku glad za distrakcijama.

U prošlosti, većina ljudi nije imala priliku da u pravoj mjeri zadovolji tu glad. Mogli su žudjeti za distrakcijama, ali one im nisu pružene. Božić se slavio jednom godišnje, proslave su bile dostojanstvene i rijetke, pismenost još rjeđa a ni štiva nije baš bilo u izobilju, dok je najbliži ekvivalent kinematografu bila župna crkva gdje su predstave, premda ne prečeste, bile donekle monotone. Za stanje koje se može donekle usporediti s današnjim moramo se vratiti u doba carskoga Rima, gdje se narod u dobrom raspoloženju držalo učestalim, obilnim dozama najrazličitijih vrsta zabave: od poetskih drama do gladijatorskih borbi, od recitiranja Vergilija do uličnog šaketanja, koncerata do vojnih parada i javnih egzekucija. No sve je to ipak oskudno u usporedbi s neprekidnim distrakcijama koje danas nude novine i časopisi, radio, televizija i kino. U Vrlom novom svijetu, distrakcije najzačudnije prirode (osjetilne predstave, orgije-urgije, centrifugalna igra s loptom) svjesno su iskorištene kao političko sredstvo, u svrhu odvraćanja pažnje stanovništva od realiteta društvene i političke situacije. Alternativni svijet religije razlikuje se od alternativnog svijeta što ga pruža zabava, ali u jednom su bliski: „nisu od ovoga svijeta“. Oba su distrakcije koje, ukoliko ih se uživa u prevelikoj mjeri postaju, Marxovom frazom, „opijum za narod“, i posljedično prijetnja slobodi.

Samo oni koji su na oprezu mogu očuvati svoje slobode, samo oni koji su neprekidno i budno na licu mjesta mogu se nadati da će djelotvorno upravljati sobom demokratskim metodama. Društvo, u kojem većina članova provodi velik dio svog vremena ne na licu mjesta, ne ovdje i sada i u predvidljivoj budućnosti, već u nestvarnim drugim svjetovima sporta i sapunice, mitologije i metafizičke fantazije, teško će se oduprijeti presezanjima onih koji bi njime htjeli upravljati i manipulirati.

Današnji se diktatori u svojoj propagandi oslanjaju uglavnom na ponavljanje, supresiju i racionalizaciju: ponavljanje fraza za koje žele da se prihvate kao istinite, supresiju činjenica koje im nisu po volji, te na poticanje i racionalizaciju onih strasti koje se mogu iskoristiti za ciljeve Partije ili Države. Kada se umjetnost i znanost manipulacije jednom usavrše, diktatori sutrašnjice bez sumnje će naučiti ispreplesti ove tehnike s neprekidnim distrakcijama koje, na Zapadu, danas prijete utapanjem, u moru irelevancije, racionalne propagande neophodne za očuvanje slobode pojedinca i opstanak demokratskih institucija.

Autor: Aldous Huxley, U prilog duhu, Jesenski i Turk, Zagreb, 2014., str. 79-85.

[1] Politika koja se temelji na realističnoj procjeni i prilagođavanju mogućnostima, ne podliježe idealima niti moralnim ograničenjima.