AKADEMIK MUHAMED FILIPOVIĆ SVJEDOČI: Lažima o Branku Ćopiću pokušavaju mutiti odnose između ljudi i raskrstiti sa svakom idejom o našem prijateljstvu!

Gadna podvala

Kad sam pročitao naslov teksta, bio sam šokiran, a kad sam pročitao tekst, bilo mi je sasvim jasno da se radi o jednoj veoma gadnoj i lukavoj podvali kojom se želi reći da nije uopće bilo nijednog Srbina koji bi bio prijatelj Bošnjaka, te da treba raskrstiti sa svakom idejom o našem prijateljstvu.

Kao čovjeka koji je bio savremenik događaja, koji je poznavao mnoge ljude iz Krupe i okolnih mjesta i koji je bio dobar poznanik i prijatelj Branka Ćopića, bio sam osupnut i vraćen u vrijeme kada su hrvatski nacionalisti i ustaški agenti činili sve da zavade Srbe i Bošnjake i tako osiguraju učešće muslimana u provođenju programa totalnog čišćenja dijelova Bosanske krajine, Like, Korduna i drugih okolnih krajeva.

Znajući dosta toga o zbivanjima na tom prostoru, a i poznajući dobro sve značajnije ljude iz Bosanske krajine, pa i Branka Ćopića, odlučio sam da napišem nešto o toj stvari, ne o istini o kojoj se sve već zna, nego o razlozima zbog kojih jedan, navodno, ozbiljan list koji štiti interese Bošnjaka vodi ovakvu akciju. Ćopića sam upoznao još 1944. godine i imao sam povremene kontakte s njim.

Kad je umro naš veliki književnik Branko Ćopić, dobio sam pismo od Ćopićevog druga i prijatelja mog najstarijeg brata Safeta Gojka Banovića, novinara i pisca izvanrednih reportaža, a uz pismo i fotokopiju Ćopićeve kratke priče pod naslovom „Mali miš“.

U pismu Banović objašnjava da ga je Ćopić, nakon našeg posljednjeg susreta, a to je bilo prilikom posjete Ahmeta Hromadžića i mene Branku Ćopiću kad smo od njega tražili pomoć za dovršenje spomen-kuće Skendera Kulenovića u Bosanskom Petrovcu, zamolio da mi pošalje to pisamce i tekst za uspomenu na mog brata Ismeta.

S njim je Ćopić proveo pet godina u internatu banjalučke Preperandije. Tako sam dobio i dokument o prirodi i karakteru mog brata kojeg, nažalost, nisam dobro ni upoznao, jer je još 1935. godine otišao na službu u selo Kijevo kod Sanskog Mosta, a nakon toga i u poznatu ergelu kod Rogatice, odakle ga je sudbina odvela u partizane i ranu pogibiju.

Podnapita Nevenka

Zbog okolnosti njegovog života, u sjećanju mi je ostao samo izuzetno nježan, delikatan i svestrano nadaren čovjek. Bio je to čovjek kojem je sve u životu išlo za rukom. Svirao je perfektno sve instrumente, razumijevao se u tehniku i bio druželjubiv i dobar. Kako se pokazalo, život mu ipak nije išao od ruke. Vrijedni rad, talenti, zalaganje, seljakanje po bosanskim selima i, na kraju, užas da su roditelji njegovih učenika u selu Borike klali i ubijali kolege svojih sinova i kćerki ga je psihološki dotuklo i nije čudo da je u partizanima brzo poginuo u borbi protiv četnika u istočnoj Bosni.

Da se moj brat na jedan čudan način vrati u moj život i da saznam nešto i o njemu i o Ćopiću, treba zahvaliti velikom entuzijasti Ahmetu Hromadžiću koji je pokrenuo akciju da se rodna kuća Kulenovića u Bosanskom Petrovcu renovira i pretvori u muzej i biblioteku. Hromadžić je znao da Branko Ćopić ima dovoljno novca i da bi mogao pomoći obnovu. Pozvao me je da zajedno odemo u Beograd i posjetimo Ćopića, jer je on bio bolestan i sveo komunikacije s javnošću na najmanju moguću mjeru. Pristao sam.

Ćopića sam, inače, ranije susretao u partizanima, prvo u Ribniku, a onda u Jajcu, a s njim sam bio svjedok jednom neobičnom događaju 1961. godine, prilikom dvadesetogodišnjice ustanka u Bosanskoj krajini. Proslava je održavana u Banskim dvorima, a ja sam bio pozvan kao učesnik rata. U velikoj sali salona zatekao sam sve ugledne ljude BiH, a mene je privukao sto za kojim je sjedio moj brat Safet sa Skenderom i Brankom. Pridružio sam im se i nastavili smo razgovor o različitim zgodama iz rata, a glavnu riječ je vodio Branko.

Odjednom se za našim stolom pojavila Nevenka Pucar, supruga Đure Pucara. Malo podnapita prišla je stolu i odmah napala Branka Ćopića kao izdajicu koji u svom romanu falsificira ustanak da su glavne ličnosti seljaci, a da namjerno nije prikazao pravu ulogu partije i posebno druga Starog (Đura Pucara), da je on sumnjiv čovjek koji lažno prikazuje naše drugove i njihov karakter. Kako je ona postajala sve agresivnija, situacija je postajala sve neugodnija, a stvar je prekinuo Safet, koji je ustao, uhvatio gospođu Pucar pod ruku i odveo je za sto gdje je sjedio Đuro, rekavši mu: „Đuro, neka malo zabavlja tebe, nama je bilo dosta.“ Đuro je Nevenku dao odvesti nekuda da se malo sredi i smiri. Na sve to je Ćopić dao komentar rekavši: „Safete, samo si ti u Bosni čovjek koji smije napraviti ovo što si uradio da zaštitiš od vrijeđanja čovjeka koji je optužen da ne poštuje partijsku elitu.“

Imajući sve to iza sebe i poznajući Ćopića i iz drugih prilika, posebno iz rada kolonije „Lastavica“, koju je osnovao Ahmet Hromadžić, dospjeli smo u Brankov stan. Naš dolazak ga je vidno obradovao, jer je uzviknuo: „Gdje ste, zemljaci, konačno da vidim nekoga ko me podsjeća na Bosnu i na rodni kraj.“

Škrt za ljenguze

Trebalo je započeti delikatni razgovor o novcu, a taj je dio pao na mene, pa sam kazao: „Branko, da ti otvoreno kažem, došli smo kod tebe da išćemo pare. O tebi se širi glas da si škrtac, ali mi u to ne vjerujemo i znamo da ćeš učiniti za naš kraj i svoga prijašina Skendera ono što je nužno, a to je da se dovrši izgradnja njegove spomen-kuće. Vojsko Kecman je potrošio sav novac potreban da se kuća završi i nedostaje oko 250.000 dinara, a mi smo došli da te zamolimo da doniraš taj novac i da se taj posao završi.”

Na sve to Ćopić je odgovorio tako što je rekao Hromadžiću: “Ahmete, ima li toliko para na mom računu?“ Kad mu je Ahmet rekao da ima više od 300.000 dinara, on je rekao: „Prebaci sve, jer moj kum i brat Skender ima puno pravo ne samo da mu se obnovi rodna kuća nego i na dio mojih para. Mnogim dobrim stvarima me je naučio.“

Takav odgovor nas je, naravno, obradovao, ali je iz mene izmamio dodatno pitanje: „Pa što te onda, Branko, ogovaraju da si škrtac, kad eto nisi?“ Na to je Branko odgovorio: „Filipoviću, ja jesam škrtac za sve ljenguze i lezihljeboviće, ali za dobru stvar i prave prijatelje nisam, a i inače mogu da ti kažem da me više gotovo ništa u životu i ne zanima. Ne mogu da pišem i ne interesuje me ništa od onoga što sam nekad volio i o čemu sam sanjao. Kad sam išao u osnovnu školu u Krupi, najveća želja mi je bila da obučem cipele kao i druga gradska djeca. Znao sam satima dugo stajati pred slastičarnicom i posmatrati kolače nadajući se da ću i ja nekada okušati neki od njih. Sanjao sam o kratkim pantalonama i kaputiću i mislio da ću i ja nekad moći da nosim kupovno odijelo. Sada imam toliko toga, mogao bih kupiti cijeli restoran i jela i pića, mogao bih nakupovati koliko god mi se prohtije odijela, šešira i kapa, mogao bih da se okružim ljepoticama, o čemu sam nekada sanjao, ali me ništa više od toga ne zanima. Ono što sam od svega najviše volio, a to je da napišem nešto za radost ljudi, pogotovo djece, sada nisam više u stanju, izgubio sam radost života i stvaranja i razmišljam o kraju.“

Ovaj razgovor na sve nas je ostavio težak utisak i komentirali smo nakon toga cijelim putem šta znači sve to što je Ćopić rekao. Nažalost, nije prošlo dugo vremena Ćopić je skokom s mosta završio svoj život i dokazao da je taj čovjek za koga se mislilo i smatralo da zna samo za smijeh i šalu, ustvari, bio veoma ozbiljan u svemu što je činio.

Ćopić je bio veoma drag čovjek, prijatan i dobroćudan i, kao što se vidi iz primjera koji sam naveo, spreman da učini svako dobro za koje je smatrao da ima opravdanje.

Priča o mom bratu Ismetu pod naslovom “Mali miš”, koju je po Gojku dostavio meni, odnosila se na događaj iz vremena kada su Ismet i Branko bili zajedno u razredu. Profesor srpskohrvatskog jezika je dao školski zadatak o temi: „Šta ja mogu učiniti da se spriječi prijeteća katastrofa rata“.

Ismet je napisao kratki sastav koji se sastojao gotovo samo iz jedne rečenice, a ona je glasila: „Šta ja, jedan mali bijedni miš mogu učiniti da spriječim one silne gospodare svijeta da se biju oko zemalja, država, ljudi i dobara. Ništa. Mogu samo potražiti neku dublju rupu da se u nju sklonim“.

Opisujući ovaj čudni rad, Ćopić je rekao da postoje paradoksi, odnosno ljudi puni velikih riječi i osjećanja vlastite važnosti, ali i ljudi koji sebe smatraju običnim malim ljudima, ali koji, kako je to učinio i moj brat Ismet, imaju hrabrost da, kada dođe čas iskušenja, ustanu, uzmu oružje u ruke i bore se protiv svjetskog zla, pa čak, kao Ismet, daju i svoj život.

Na kraju svoje priče Ćopić kaže da se nikada ne zna ko je pravi čovjek i da to dokazuju samo djela, a najviše ona konačna.

Zbog svega što znam, što je uopće poznato i što proizlazi i iz karaktera i iz djela Branka Ćopića i cijele njegove biografije, mene je šokirao pokušaj zagrebačkog lista „Stav“ da se Ćopiću objesi o vrat grijeh ubice muslimanske djece izvan svake logike osim logike koja potvrđuje želju da se ponovo mute odnosi između ljudi, da se pravi jedna nova historija kao da nam je ovih dosadašnjih bilo malo, da se prijateljstva razvrgavaju, a proizvode neprijateljska osjećanja upotrebom najordinarnijih laži kao što je laž da je Ćopić učesnik pokolja muslimana u jednom krajiškom selu blizu Krupe.

globalcir.com/visoko.ba