Akademik Muhamed Filipović: Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem

U svim totalitarnim režimima procesi se vode uglavnom na osnovu svjedočenja, a ne na osnovu materijalnih dokumenata i logičkih čvrstih dokaza

Autor: Akademik Muhamed Filipović

Do 1980. godine nisam imao pojma da u Bosni i Hercegovini živi i radi čovjek po imenu Alija Izetbegović. Poznavao sam dvojicu ljudi s takvim imenom. Štaviše, jedan je bio čak i brat Alije Izetbegovića. Radi se o zubaru Izetbegoviću koji je živio u Gradačcu, a bio je oženjen jednom mojom daljom rodicom, tako da sam jednom prilikom, posjetivši Gradačac, upoznao i tog vrlo simpatičnog čovjeka.  

Kako mi je prodavač nudio da zamota novine

Drugi Izetbegović kojeg sam upoznao bio je profesor na Šumarskom fakultetu, vrlo šarmantan, simpatičan, drag, društven itd. Aliju Izetbegovića, o kojem je riječ u ovim tekstovima, upoznao sam 1980. godine tako što me je tadašnji urednik domaće literature u „Svjetlosti“, rahmetli Alija Isaković pozvao i pitao da li bi ja napisao recenziju za jedno djelo koje je napisao čovjek nepoznat do sada, ali čovjek čiju knjigu neće da ocjenjuju mnogi ljudi kojima je to nuđeno.

Ja sam mu na to odgovorio da, ako je jedan čovjek bio spreman uložiti toliko vremena i energije da napiše 400 strana i stvori djelo, za koje Alija Isaković kao urednik smatra da je od interesa, zašto ja ne bih bio spreman da potrošim četiri dana da pročitam to djelo i da dam svoje mišljenje o njemu. 

Smatram, štaviše, da sam obavezan kao profesor da dajem mišljenja o radovima ljudi i da ih na taj način ili pomognem u njihovom radu i omogućim im daljnji napredak ili ih zapravo razuvjerim u njihov talent. Obično ljudi najčešće uobražavaju da imaju talenta kad ga zaista i nemaju.  

Tako sam stupio u kontakt s jednim čovjekom koji mi se predstavio kao pravnik i koji radi u jednom građevinskom preduzeću. Dao mi je svoj rukopis, razgovarali smo o općim pitanjima, i ono što sam zapazio je da čovjek ima vrlo čvrsta uvjerenja. Pratio sam vrlo pomno šta se zbiva u našem svijetu, pogotovo muslimanskom dijelu, pratio sam sve muslimanske listove i časopise.

Interesantno je bilo da, kad bih došao na kiosk kod Begove džamije, gdje su se prodavale muslimanske novine, onaj prodavač bi mi obično ponudio da mi ih zamota u papir da se ne vidi. Ja sam rekao što da krijem ono što mi treba, što ću čitati. Čitao sam i „Preporod“ i „Glasnik“ i razne druge publikacije, nastojeći da razumijem šta se to zbiva.

  • Izetbegović: Alija Isaković zamolio Filipovića da napiše recenziju njegove knjige

Osjetilo se da se nešto zbiva među nama, muslimanima, u Bosni i Hercegovini, ne samo među nama u BiH, nego i u cijelome svijetu. Da se neke stvari kreću ka nekim kulminacijskim tačkama, što će se poslije i pokazati, kao u Iranu, kao u Siriji i drugim arapskim zemljama na cijelom Magrebu. Tako da sam nastojao da zapazim ima li nekih novih tonova u načinu mišljenja naše uleme ili onih ljudi koji sarađuju u tim časopisima.

Položaj islama između Istoka i Zapada 

Zapazio sam jednoga pisca, naravno pisali su pod pseudonimom, i mogu pretpostaviti da bi to mogao biti Alija Izetbegović, ali nisam siguran, jer nije imao onu radikalnu liniju koja će se kasnije ispostaviti.

U osnovi, pročitao sam pomno njegovu knjigu i napisao obimnu recenziju u kojoj sam konstatirao – prvo, da je tema o kojoj autor piše legitimna, to znači da je tema koja se raspravlja u nauci i publicistici i da nije ništa izmišljeno ili ništa što bi bilo izvan konteksta intelektualnoga interesa.

Dakle, da je ona prisutna kod nas i u Bosni sve od onog časa kad nas je Evropa Berlinskim kongresom priključila u evropski kulturni krug i odvojila nas od Istoka, od islamskoga svijeta kojemu smo do tada pripadali, tako da se postavilo pitanje ne samo u općem kontekstu, u općem smislu riječi, kakav je položaj islama između Istoka i Zapada, shvatili mi Istok kao pravoslavlje, a Zapad kao kršćanstvo ili shvatili Zapad kao zapadnoevropsku civilizaciju i Istok kao istočne civilizacijske sisteme.

Uglavnom, ono što je bilo za mene zanimljivo je to da je kod nas vrlo rano, još za vrijeme Austrije, počela da se razmatra ta problematika, pa je Hifzi Bjelevac napisao jednu zanimljivu raspravu o tome. Pa je jednu, da tako kažem raspravu pod naslovom „Orijent na Zapadu“ o BiH napisao kasnije poznati advokat i čak član vrhovnog štaba Draže Mihailovića, čije ime neću da spominjem da se ne povlači, zatim mnogi drugi pisci kod nas koji su tematizirali taj problem šta je sad s nama kad se nalazimo s jedne strane pod vrlo velikim pritiskom zapadnoevropske civilizacije, a posebno katoličkog elementa koji je ofanzivan prema nama i, s druge strane, kad je nestao taj element koji nas je povezivao.

Kad je nakon Balkanskih ratova prekinuta i svaka veza između nas i Osmanske države, zatim moderne Turske i uopće islamskog Istoka. Dakle, smatrao sam da autor raspravlja o jednoj legitimnoj temi.

Pronalaženje povjerenika „Amnesty Internationala“

Drugo, da autor pokazuje u raspravi kompetenciju dostatnu za raspravu, jer sam konstatirao da on vrlo dobro poznaje problematiku islama, nešto manje dobro i iscrpno poznaje problematiku zapadnoga i istočnoga svijeta. Međutim, manjkavost nije takvog karaktera da bi omela da se uoče razlike i eventualne suprotnosti koje se tu javljaju. Cijelo djelo sam ocijenio kao vrijedno da se objavi, naravno uz određene primjedbe koje sam stavio, metodološkog karaktera i stilističkog karaktera itd.  

Kad sam predao recenziju autoru, nisam očekivao da ćemo uskoro, ne samo autor nego i recenzija i ja, postati predmet policijskih istraga, pa čak i kasnije autor je dospio i na sud, bio je optužen za stvaranje nekakve grupe političkog karaktera.

Tada sam upoznao Aliju Izetbegovića, kakvog sam kasnije višeratnog, a pogotovo nakon što je uhapšen i što je optužen za stvaranje antidržavne grupe s namjerom da se dovede u pitanje režim u državi i sistem politički itd. Mene je, naravno, ono što sam saznao čitajući djelo Izetbegovićevo intrigiralo i zanimalo, jer sam želio da vidim šta je to, ustvari, dublje pa sam se zanimao i za stanje njegovoga suđenja.

Tako sam posredovao i u pronalaženju povjerenika „Amnesty Internationala“, koje sam smatrao da su neophodni da bi pratili taj proces u smislu da li se on vodi korektno sudski, s obzirom na to da se u svim totalitarnim režimima procesi vode uglavnom na osnovu svjedočenja, a ne na osnovu materijalnih dokumenata i logičkih čvrstih dokaza.

Tako je Alija Izetbegović na neki način ušao u moj život.

-Zapazio sam jednoga pisca, naravno pisali su pod pseudonimom, i mogu pretpostaviti da bi to mogao biti Alija Izetbegović, ali nisam siguran, jer nije imao onu radikalnu liniju koja će se kasnije ispostaviti

-Kad sam predao recenziju autoru, nisam očekivao da ćemo uskoro, ne samo autor nego i recenzija i ja, postati predmet policijskih istraga 

***

Važno je da se zna šta je Alija mislio (II)

On je čovjek koji se bavio politikom ozbiljno, a efekti njegovog političkog djelovanja imali su vrlo ozbiljne posljedice za naš narod i državu u cjelini

Kad je Alija Izetbegović izašao iz zatvora, bio sam u odboru koji se borio da se ukine član Krivičnog zakona koji osuđuje djelo duhovnog karaktera, odnosno koje osuđuje takozvani intelektualni kriminal, a ta akcija na kraju je i uspjela.

Tadašnje Predsjedništvo države donijelo je odluku da se briše taj član Krivičnog zakona, a da se svi koji su bili optuženi i osuđeni po tom osnovu moraju pustiti iz zatvora.

Komunizam je bio centralna sila

Tada sam ponovo susreo Aliju Izetbegovića, koji se pojavio, istina ne u Sarajevu, nego u Zagrebu. Naime, u Zagrebu sam organizirao jednu konferenciju predstavnika muslimanske inteligencije i radnika. To je tada bilo moguće u Zagrebu jer su u Zagrebu demokratski procesi počeli mnogo prije nego u BiH, tako da je bilo moguće organizirati sastanak takve vrste, a u Sarajevu ne.

To sam organizirao u zagrebačkoj džamiji, a moj je cilj bio da razmotrimo situaciju koja će nastati, budući da je očigledno da je Zapad odlučio da definitivno sruši komunistički sistem u Evropi, da sruši Sovjetski savez i da će, konsekventno tome, sigurno doći do rušenja i komunističkog sistema u Jugoslaviji.  

U tom smislu napisao sam referat u kojem sam obrazložio zašto je to tako nužno. U složenim sistemima kao što su Sovjetski savez, Čehoslovačka, Jugoslavija, koja je bila federalna država, komunizam je bio centralna sila koja je držala u jedinstvu teritorij i državni sistem.

Zbog toga je rušenje komunizma, ustvari, bilo moguće i najjednostavnije tako da se sruši sama država. Na taj način komunizam sam od sebe pada. Međutim, za mene glavno pitanje nije bilo hoće li komunizam pasti, jer sam bio siguran da će se to desiti, i to daleko i ranije.

To sam već 1979. godine u Cavtatu na jednoj međunarodnoj konferenciji i javno izjavio, da je komunizam završio svoju misiju i da nije ostvario slobodu, prema tome da nema više šta da traži u historiji.

Samo su opstali nacionalni pokreti

U ovom slučaju za mene je bilo pitanje šta će se desiti kad komunizam padne. Na to pitanje sam odgovorio objasnivši da će tada glavnu riječ na prostoru Jugoslavije voditi nacionalizmi, jer su nacionalni pokreti jedini koji su opstali za vrijeme komunizma. On je uništio svaki liberalni pokret, svaki liberalni koncept slobode, ali nije nacionalni, s obzirom na to da se federacija ipak temeljila na nacionalnoj podjeli.

Zbog toga je nacionalizam bio jedini autentični protivnik komunizma i postat će njegov nasljednik ukoliko se ne desi nešto što bi ga u tome pogledu spriječilo. Za mene nije bilo bitno hoće li u Hrvatskoj nacionalizam zavladati nakon pada komunizma, hoće li se to desiti 
u Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori… Bilo mi je bitno hoće li se to desiti u BiH. Zašto?

Jer, ako se desi u BiH, i ako u BiH bude vođena nacionalistička politika i nacionalističke snage preuzmu glavnu političku ulogu, tada će se pojaviti pitanje podjele Bosne.

Tada sam rekao, ponovit će se 1939. godina, odnosno doći će sigurno do rušenja BiH ili sporazuma između Srba i Hrvata o njenoj podjeli, bilo da je podjela u cjelini kao što su to učinili 1939. godine, bilo da ostave za nas, muslimane, neku malu enklavu.

Odgovarajući na pitanje šta će se desiti i šta je najvjerovatnije da se desi ako komunizam u Jugoslaviji padne, predložio sam da muslimani naprave pokret za očuvanje Bosne, jedan opći demokratski pokret za očuvanje BiH onakve kakvu ju je historija stvorila, kao zajedničke države svih njenih građana, bez obzira na njihovu vjeru i nacionalnu pripadnost.  

Prije svega voditi računa o BiH

Nakon što sam izložio te svoje poglede, desilo se nešto što nisam očekivao. Alija Izetbegović, koji je prisustvovao tom skupu, rekao mi je da je njegova grupa, koja je prije toga u Cirihu, u Bošnjačkom institutu Adila Zulfikarpašića, sklopila sporazum o stvaranju jedne muslimanske stranke, odlučila da stvori jugoslavensku muslimansku stranku koja će zastupati interese muslimana u budućnosti. Prema tome, da oni ne prihvataju to što sam ja predložio.

Na to sam odgovorio da smatram da je praviti jugoslavensku stranku u državi koja će se raspasti besmisleno i da mi trebamo voditi računa prije svega o BiH i ne dozvoliti da nacionalističke snage budu one koje će voditi političku igru.

U tom smislu sam predložio da muslimani, koliko su politički diferencirani, stupe u pregovore s bivšim komunistima pod vodstvom Nijaza Durakovića, te Hrvatima i Srbima koji su za BiH, kako bi se stvorio jedan jak front koji bi onemogućio da nacionalisti dobiju vlast u ruke, jer sam pretpostavljao da bi, ukoliko nacionalisti dobiju vlast u cjelini ili parcijalno, oni odmah tu vlast pokušali iskoristiti da se izvrši teritorijalna podjela na nacionalnom principu.

Mi smo se tu rastali, s time što mi je Alija Izetbegović predložio da se vidimo u Sarajevu pa da nastavimo razgovor.

Dobro organizirana grupa s podrškom

Ja sam, naravno, to prihvatio, jer mi je stalo. Vidio sam da on ima iza sebe dosta dobro organiziranu grupu ljudi i da ima podršku, naročito u ulemi, da će predstavljati jednu vrlo značajnu snagu. Prema tome da bi bilo vrlo značajno da njegova akcija, odnosno akcija ljudi koji su s njim udruženi, bude usmjerena u pravcu koji će osigurati budućnost BiH, koji će je sačuvati od te pošasti nacionalizma koja se, nažalost, nama kasnije dogodila.

Nakon toga imao sam s Alijom Izetbegovićem veliki broj razgovora, praktičnih dogovora, kada smo radili, da tako kažem, na formiranju države, odbrambenih snaga i pozicija BiH, kada sam bio i ratni član Predsjedništva i u svim tim razgovorima zauzimali smo stanovišta koja odgovaraju našim pogledima.

Ali smo uporedo s tim imali vrlo česte i privatne razgovore koji nisu imali veze s praktičnim političkim pitanjima i koji su se ticali općih problema, općih političkih situacija i odnosa i, s druge strane, koje su se ticale nekih naših međusobnih odnosa.

Tako da je moja namjera da te privatne razgovore izložim kako bi se vidjelo da kod svakog čovjeka, bez obzira na to kakvu on političku filozofiju zastupao, kakva politička gledišta zastupao i propagirao, postoji i jedna druga strana, naporedni tok mišljenja, gdje on upoređuje svoja gledišta s tuđim gledištima pokušavajući, naravno, da provjerava svoja ili tuđa gledišta, tako da je to jedan normalan način u životu jednoga čovjeka koji se bavi politikom na ozbiljan način.

A Alija Izetbegović je bio čovjek koji se bavio politikom ozbiljno, a efekti njegovog političkog djelovanja imali su vrlo ozbiljne posljedice za naš narod i državu u cjelini.

Prema tome, važno je da se zna šta je Alija mislio o pojedinim pitanjima i kako je obrazlagao svoje odluke i poziciju u nekim pitanjima koja su se pojavljivala za tih nekoliko godina od 1990. do 1996., kada je već sve jasno postalo i kada je već i sam Alija Izetbegović shvatio da su stvari išle protiv interesa našeg naroda i naše države.

***

Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (III)

Zašto sam zaprijetio demonstracijama ako policija zabrani Skupštinu SDA u Banjoj Luci

Bio sam protiv nacionalističke stranke, ali Alija je zatražio da interveniram kao predsjednik Foruma za zaštitu Muslimana

S Alijom Izetbegovićem sam vodio obiman razgovor i u povodu objavljivanja njegovih sjećanja. Alija me je zamolio da pročitam rukopis te knjige i napišem recenziju, dam ocjenu i ukažem eventualno na neke propuste, greške itd. 

Nije mu se svidjela moja primjedba

S velikim zanimanjem čitao sam to što je on napisao o svome životu i pogotovo onome što se odnosilo na njegovu političku aktivnost nakon 1990. godine pa do vremena kada je pisao to svoje djelo, poslije rata, naravno.

U svojoj recenziji ja sam stavio primjedbu koja je glasila otprilike ovako: „Ono što se dešava Aliji Izetbegoviću kao ličnosti i kao privatnom licu i čovjeku uopće nije identično s onim što se dešava Aliji Izetbegoviću kao predsjedniku države i kao vođi vodeće političke stranke. Zbog toga, način pisanja sjećanja jednoga predsjednika države je sasvim drugačiji nego način pisanja privatne osobe“.

Tako sam mu rekao: „Mislim da si ti u velikoj mjeri pisao ova sjećanja kao da se ona događaju jednome čovjeku i da nisi obraćao pažnju na to da si ti kao šef države prije svega bio pozvan da reagiraš na ono što se zbiva, prema tome da se vide obje strane, ne samo ono što se dogodilo, nego i ono što se moglo dogoditi da smo drugačije postupali, odnosno da si drugačije ti mislio.

Aliji se nije svidio taj moj stav, odnosno ta moja primjedba pa mi je rekao: „Baš si dosta jeda unio u ovaj stav“, a ja sam mu odgovorio: „Nisam, Alija, jer koliki je jed pogodio naš narod mi bismo se svi ugušili u njemu kad bi se on prolio“. Na to mi Alija kaže: „Pa ja sam tražio mišljenje i Abdulaha Sidrana“, a ja mu odgovaram: „Abdulah Sidran daje umjetnička mišljenja, a ja sam pozvan da dam mišljenja koja odgovaraju određenom historijskom kontekstu i određenom odnosu između ličnosti kojoj se nešto događa i toga konteksta“.

Sjedište u zubarskoj ordinaciji žene Muhameda Čengića

Jer, ako sam ja predsjednik države, meni se ne događa samo ono što se događa svakodnevno i svim ljudima, nego se meni događa i ono što je izvan dohvata tih ljudi i u što samo ja imam uvid. S druge strane, za razliku od svih drugih ljudi, ja posjedujem instrumente i moći da djelujem na situaciju i prilike daleko više nego svaki drugi čovjek, prema tome, za mene važe drugačiji kriteriji. Uostalom, to se vidi iz memoara svih značajnih ljudi.

O čemu se, ustvari, ovdje radi. Alija i ja smo vodili razgovore koji su bili potpuno slobodni i kad nije bilo nikakvih tu ograda, on se zaista prema meni ponašao s najvišim respektom. To je od početka bilo, a kad smo se rastali u Zagrebu, dogovor je bio da se nađemo u Sarajevu. Međutim, on nije stigao na taj dogovoreni sastanak u kući moje tetke, odnosno njenog sina, advokata Edaha Bećirbegovića, koji je bio istovremeno i advokat Alije Izetbegovića.

Tako da se nas dvojica nismo susreli prije nego što je on formirao stranku. Alija je mene pozvao na skup na kojem će se formirati stranka, ali sam mu u jednom pismu rekao da ne želim učestvovati u stvaranju nacionalističke, odnosno nacionalne stranke Muslimana, jer mislim da mi, prije svega, po karakteru svoga nacionalnoga identiteta ne možemo biti nacionalisti i ne možemo voditi nacionalističku politiku.

A ako stvaramo nacionalnu stranku, a s druge strane omogućavamo i otvaramo time vrata drugima da prave, i oni će praviti nacionalističke, a ne nacionalne stranke, prema tome, politika koja će se voditi bit će prije svega nacionalistička. Zbog toga ja ne mogu podržati takvu jednu politiku.

Međutim, nije dugo prošlo on je formirao stranku.

Mene je pozvao Muhamed Čengić, koji je tada bio sekretar stranke, rekavši mi da me Alija moli ako mogu da dođem u sjedište stranke koje se tada nalazilo u zubarskoj ordinaciji Muhamedove žene tamo na trgu željezničke stanice. Ja sam se odazvao i otišao.

Tada mi je Alija rekao da ima velikih problema s opstrukcijama, jer vlasti u pojedinim općinama onemogućavaju organiziranje skupova u cilju formiranja stranke i da se najnoviji slučaj desio u Banjoj Luci, kada je policija rastjerala ljude koji su se sakupili na skupu na kojem je trebalo da dođe do stvaranja inicijativnog odbora, odnosno odbora stranke u Banjoj Luci. On je zatražio da interveniram kao predsjednik Foruma za zaštitu Muslimana. Naravno, ja sam odmah pristao, rekavši da je to upravo i zadatak Foruma koji sam formirao jer sam bio siguran da će Muslimani imati veliki broj opstrukcija i onemogućavanja da se oblikuju kao politička snaga u Bosni i Hercegovini te da je zbog toga potrebna jedna institucija kao što je Forum koja će štititi njihova prava pravnim sredstvima.

Imao sam dosta advokata u cijeloj bivšoj Jugoslaviji koji su radili za moj forum, u svakom slučaju kad nam se pokazalo da je nekom Muslimanu ili nekoj muslimanskoj organizaciji ili nekoj muslimanskoj instituciji nanesena šteta, odnosno ako se vrši opstrukcija njenih prava itd.

Zbog toga sam se spremio odmah i otputovao u Banju Luku.

Kod predsjednice Gradske skupštine Zekije Haznadar 

Tamo sam posjetio predsjednicu Gradske skupštine Zekiju Haznadar, koju sam inače dobro poznavao. Veoma je fina žena bila. Ona se obradovala kada me je vidjela, ali rekao sam joj: „Nećeš se obradovati, Zekija, kad čuješ zašto sam ti došao“. „Kako neću, samo reci“, rekla mi je.

Onda sam kazao: „Tvoji organi Skupštine grada Banje Luke, odnosno policija i njeni organi, onemogućili su sastanak skupa koji je trebao da formira ogranak Stranke demokratske akcije u Banjoj Luci. To je nazakoniti postupak i zbog toga sam došao kao predsjednik Foruma za zaštitu prava Muslimana da protestiram, i ne samo da protestiram, nego da zahtijevam od tebe da kao predsjednik Skupštine, koji je zapravo predsjedavajući, odnosno koji odlučuje i naređuje, ima naredbodavno pravo za sve organe Skupštine opštine, pa i policijske, da se uzdrže od svake aktivnosti koja bi značila opstrukciju održavanja takve jedne skupštine. Zahtijevam to od tebe i želim te upozoriti da ću ja organizirati sljedeće subote takvu skupštinu u dvorani Banske palate, a ukoliko dođe ijedan policajac ili bilo koji drugi iz organa sigurnosti, onda ću predvoditi demonstracije po Banjoj Luci. Ti možeš znati, pošto dobro poznaješ ko sam, šta sam i kakav imam položaj i utjecaj u Banjoj Luci, da to neće biti nimalo jednostavno“.

Ona je meni na to rekla: „Ne brini se, bit će sve uredu, niko neće intervenirati“.

Nakon toga je održana veoma uspješna Skupština u Banjoj Luci.

***

Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (IV)

Bošnjacima nikada niko nije smetao

Mogli smo da živimo u miru i saradnji sa svim skupinama koje su se pojavljivale na ovom prostoru i to je jedna razlika između karaktera našeg nacionalnog identiteta, ali, svejedno, mi jesmo nacija i moramo voditi nacionalnu politiku

Prisustvo mene kao predsjednika Foruma za zaštitu Muslimana u Banjoj Luci za Aliju Izetbegovića bio je pozitivan znak, jer je to osiguralo da SDA prva organizira svoje skupove i formira svoje ogranke. Zato me je Alija zamolio da se odazovem na svaki skup koji bi oni organizirali, te rekao da bi mi bio veoma zahvalan ako to učinim.

Halida hanuma putovala je s nama do Lješeva

Ja sam to, naravno, činio i za druge, ne samo za njegovu stranku, nego i neke druge Muslimane koji su pokušali organizirati stranku pa im je to zabranjeno. Poveo sam spor pred Vrhovnim sudom u Beogradu i dobio ga, tako da je jednom čovjeku iz Srebrenika omogućeno da formira stranku.

S Alijom Izetbegovićem, inače, imao sam još jedan kontakt koji se odnosio na njegovu želju da s njim zajedno putujem u Žepče, gdje je trebala biti održana osnivačka skupština ogranka njegove stranke. Pozvao me je da zajedno putujemo tamo, jer je i u Žepču bila složena situacija. Vrlo rado sam se odazvao i jedno jutro Alija Izetbegović je došao automobilom mojoj kući.

U autu je bila i Halida hanuma, njegova supruga, koja je trebala s nama putovati do Lješeva, gdje je imala rođake, a koje je usput željela posjetiti. Nakon što smo se ispozdravljali i ispitali, a pogotovo se Halida hanuma raspitivala za uspjeh liječenja moje žene pomoću nekog lijeka koji je ona sama preporučila, dospjeli smo u Lješevo i nju ostavili tamo, a Alija i ja nastavili smo put sami.

  • Na molbu Alije Izetbegovića, odazvao sam se na svaki skup kako bi SDA formirala svoje ogranke, pa tako i na one u Banjoj Luci i Žepču

Razgovarali smo o onome što nas je obojicu zanimalo. Zapravo razgovor je započeo Alijinim pitanjem: „Objasni ti meni, profesore, kako si došao do nacionalnog koncepta. Meni je najvažnije da sam ja Musliman, nemam osjećanje nacionalno, mogao bih da živim i u Sudanu i u Pakistanu, da sam u muslimanskoj sredini. Kako ti to posmatraš i kako si došao do toga stava da smo mi nacija“.

Pokušao sam da objasnim rekavši mu: „Postoji velika razlika između političkog i vjerskog konteksta. Ti vjerski možeš biti Musliman u bilo kojoj sredini i na bilo kojem meridijanu i da se ili kao pojedinac, individua, ili kao skupina ljudi koje si identificirao osjećaš savršeno dobro i komotno. Ali, ti možeš biti član jedne nacionalne skupine samo u vezi i na mjestu gdje postoji ta nacija, gdje je njeno leglo, gdje je ona rođena, gdje se ona razvila. To je jedan moment. Drugi moment jeste da, ako ja nemam nacionalnog osjećaja, onda ne bih trebao da se bavim nacionalnom politikom, a kod nas politika ne može biti vjerska. Politika mora biti nacionalna, jednostavno zbog toga što je u Evropi historija poprimila oblik nastanka i razvoja nacija i nacionalnih država.

Prema tome, i mi smo u tom kontekstu evropski narod, mi bosanski Muslimani nismo samo po vjeri Muslimani, nego i nacionalno, kako se danas kaže Muslimani, ali prema mome shvatanju smo Bošnjaci, jedna specifična nacionalna skupina čiji nacionalni identitet se razlikuje od identiteta Srba i Hrvata. Taj identitet nije nastao ni asimilacijom drugih niti disimilacijom, to jeste razlikovanjem i odvajanjem od nekih drugih, jer nama nikada u našoj hiljadugodišnjoj historiji niko nije smetao. Mogli smo da živimo u miru i saradnji sa svim skupinama koje su se pojavljivale na ovom prostoru i to je jedna razlika između karaktera našeg nacionalnog identiteta, ali, svejedno, mi jesmo nacija i moramo voditi nacionalnu politiku“.

Austrija nam je nametnula položaj, a Srbija održavala

Na to je Alija Izetbegović kazao: „Morat ću da razmislim“. Ja sam dalje nastavio: „Odavno sam zastupao to gledište da mi imamo svoje historijsko i nacionalno ime koje nam je Austrija zabranila, a mi oklijevamo da ga vratimo sebi. Mi moramo vratiti sebi sva svojstva koja su nam bila oduzeta, jer smo bili proglašeni samo jednom vjerskom skupinom koja je ostatak osmanske vladavine. Prema tome, mi smo bili definirani kao apolitički svijet i da nemamo prava voditi politiku i učestvovati u državi. Naravno da mi takav položaj ne možemo prihvatiti, jer nam je nametnut. To nam je Austrija nasilno nametnula, a Srbija odnosno Jugoslavija održavala, kao i komunistički režim koji nam je omogućio da svoje vjersko ime usvojimo kao nacionalno, što je potpuno suprotno načelu da je svaki Musliman u svijetu identičan u vjeri, ali nije u naciji“.

Nakon ovog razgovora, u vrijeme dok smo još blisko sarađivali, Alija i ja smo obavili i još jedan vrlo zanimljiv razgovor.

Kada se spremao da ide u Ameriku, a tada je predsjednik Skupštine bio, koliko se sjećam, Zlatan Karavdić, Alija je mene molio da interveniram kod vlasti da se članovima njegove grupe vrate pasoši koji su im bili oduzeti. Intervenirao sam i Karavdić je zaista poduzeo prema tadašnjem ministru unutrašnjih poslova aktivnosti, odnosno kao predsjednik Skupštine zahtijevao je da se tim ljudima vrate pasoši.

Znam dobro da je pjesniku tada vraćen pasoš. Zapravo problem se javio kad je Alija želio povesti njega u Ameriku prilikom prvog gostovanja, a on nije imao pasoš, jer mu ga policija nije htjela vratiti.

„Molim te, profesore, ja imam apsolutno povjerenje u tebe i tvoju korektnost i tvoju dobru volju, budi ljubazan i pomozi Muhamedu Čengiću koji će ostati ovdje i voditi poslove stranke, prije svega, formiranje stranačkih ogranaka po Bosni i Hercegovini. Nemoj odbiti ako te pozove da ideš s njim, pomozi mu da skupovi prođu kako Bog zapovijeda, poduči ga kako se politički govori i nastupa, jer ljudi ulaze tek u politiku, nisu vični političkom načinu govora, često govore što im padne na pamet, nemaju neki planski organizirani nastup…“, zamolio me je Alija.

„Alija, ja ti dajem obećanje da ću voditi brigu o tome“, odgovorio sam.

I stvarno sam vodio brigu, kako sam i obećao. Nijedan skup na koji me je Muhamed Čengić pozvao nisam izostavio, tri mjeseca sam s njim putovao po Bosni i Hercegovini.

***

Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (V)

Zašto sam otišao u političku neutralnost

Razočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja

Sjećam se da me Alija Izetbegović, nakon što se vratio iz Amerike, pozvao u prostorije stranke. Sjedili smo u jednoj manjoj sobi, dok je u drugoj, većoj, bio Adil Zulfikarpašić. Nama dvojici je bilo svejedno gdje sjedimo, važno je da smo imali mjesto gdje možemo razgovarati i obavljati poslove.

Katastrofalan, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to

Tu mi je Alija rekao: „Profesore, ti tri mjeseca hodaš po BiH, trošiš vrijeme i novac, a nisi digao ni dinara putnih troškova i dnevnica“. Na to sam ja njega upitao: „Odakle vama novac da isplaćujete to?“ A, on kaže: „Narod počeo da daje, imamo puno priloga, sad imamo novca, nije problem“. Onda sam ja upitao: „Znači, narod daje, a mi uzimamo. Hoćemo li i mi nešto početi davati narodu?“. On se nasmijao i kaže: „Ti si, profesore, tuhaf čovjek“. Odgovorio sam da jesam.

Ja sam smatrao da i mi trebamo nešto dati narodu. Kad jedan zemljoradnik od Tuzle dođe i donese prilog za našu muslimansku stranku od 150.000 maraka, što mu sinovi šalju iz Njemačke, onda može i Muhamed Filipović nekoliko dnevnica od putnih troškova priložiti da se Muslimani politički emancipiraju.

  • Zulfikarpašić: Prvobitnu izbornu koaliciju smatrao je uspjehom

Rekao sam: „Pošto je meni jasno da emancipacija neće ići onim pravcem kojim sam ja želio, a to je stvaranje jednog pokreta za očuvanje Bosne, demokratskog pokreta koji bi bio politički, ali ne bi bio ni nacionalni ni vjerski, nego jednostavno politički pokret ljudi koji žele da BiH očuva svoj historijski identitet, ja sam spreman da podržim svaku stranku za koju postoji imalo nade da će djelovati u tom smislu. Prema tome, i tvoju stranku, Alija, ja podržavam zato što vjerujem da ćete djelovati u smislu očuvanja Bosne. Ako se pokaže da to ne budete činili, neću se nimalo ustručavati da se s vama ne slažem“.

Tako je i bilo.

Jednoga dana Adil Zulfikarpašić pozvao me je i rekao: „Muhamede, da znaš da smo danas postigli veliki uspjeh. Napravili smo veliki korak naprijed u stvaranju demokratske Bosne“. Ja sam ga pitao koji je to korak, a on kaže: „Postigli smo sporazum, izbornu koaliciju sa Srpskom demokratskom strankom (SDS) i Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ)“.

Na to sam odgovorio: „E, jeste pogodili ko prstom u nešto! Jeste li vi svjesni toga da su SDS i HDZ stranke Beograda i Zagreba, da one nisu bosanske stranke, da vi, stvarajući s njima sporazum i obavezujući se prema njima, ustvari otvarate vrata srpskom i hrvatskom nacionalizmu slobodnog djelovanja u Bosni, a pošto ćete kao trojni savez sigurno pobijediti i dobiti izbore, onda ćete, znači, i instrumente vlasti dati u ruke srpskom nacionalizmu na jednoj i hrvatskom na drugoj strani. Ja smatram da je to katastrofalan potez, a ne spasonosan potez, ne znam samo ko vas je nagovorio na to.“

Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli BiH u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima  

Na to je on meni rekao: „Zar ne vidiš, Muhamede, koliko je to dobro, tri nacionalna lidera izađu pred narod ruku pod ruku zagrljeni i proglase da će stvoriti demokratsku Bosnu, Švicarsku, itd.“

Onda sam mu kazao: „Vidi se, Adile, da ti nit’ si pratio, nit’ si poznavao političke prilike, ni mentalitet politike u Bosni. Pa uvijek su stranački lideri sjedili zajedno u birtijama i klubovima, igrali karata i pili, a slali su svoje predstavnike da se tuku“.

Znao sam da će se dalje dešavati ono što izvori političkog mišljenja i djelovanja diktiraju, a to su u ovom slučaju za Srbe Beograd, a za Hrvate Zagreb, odnosno Milošević i Tuđman.

Zato sam dalje rekao: „Adile, ja s vama ne mogu više sarađivati. Do sad sam vrlo rado sarađivao i pomagao, ali više ne mogu nakon što ste se vi dogovorili, a da čak niste proglasili ni sadržaj vašeg dogovora. Dogovorili ste se o podjeli mandata, odnosno o podjeli Bosne i Hercegovine u smislu ko će upravljati pojedinim segmentima i u kojim omjerima života, a ne o budućnosti Bosne po prirodi režima, karakteru vlasti, demokratskim institucijama i njihovim garancijama slobode njihovog djelovanja. Nikakav politički program vi niste napravili.”

  • Duraković: Vjerovao je da ćemo biti sigurni pobjednici

I zaista ja otad više nisam mogao nastaviti saradnju. Nisam bio protiv njih, ali, jednostavno, bio sam politički neutralan. Zašto?

Socijaldemokratija se pokazala nesposobnom da predvidi procese kretanja

Razočarala me je i socijaldemokratija, koja se pokazala potpuno, da tako kažem, nesposobna da predvidi procese kretanja.

Kad sam razgovarao s rahmetli Nijazom Durakovićem o tome, on mi je rekao: „Pa, prema našim procjenama, mi dobivamo 42 posto glasova, mi smo sigurni pobjednici“. Odgovorio sam mu da ovo nisu politički izbori. „Nijaze, ovo su nacionalni izbori. Ovdje će svako svome jatu ići, vi ćete vidjeti šta ćete, ako dobiješ 10 ili 12 posto, to će ti biti puna kapa“, kazao sam mu.

Shvatio sam da u Bosni u tom momentu nije postojala nikakva politička snaga koja bi mogla voditi neku politiku okupljanja na bazi Bosne. Sve se baziralo na podjeli vlasti, a to uvijek podrazumijeva i podjelu određenih interesa i regija koje konvengiraju tim interesima.

Međutim, odnosi između mene i Alije Izetbegovića su ostali vrlo korektni i dobri, pogotovo kad je bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti, kad smo pokušali da utičemo na to kako da se postavi Bosna i Hercegovina u toj situaciji.

***

Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (VI)

I Slovenija i Hrvatska su bile za to da zajedno izađemo iz Jugoslavije

Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini

Bio sam mišljenja da mi treba da idemo zajedno sa Slovencima i Hrvatima kada su oni najavili izlazak iz Jugoslavije. Jer, ako bi izlazili zajedno i ako bi pri tome čak donijeli neku deklaraciju o stvaranju konfederacije, nasuprot federaciji između Srbije i Crne Gore koju je stvarao Milošević, smatrao sam da bi nas Zapad podržao i da bi naša situacija bila mnogo sigurnija nego što bi bila u bilo kojem drugom slučaju.

Alija je rekao da je Ganić dobio uvjeravanja da BiH neće niko dirati

U tom smislu sam bio i u Sloveniji, kao i u Hrvatskoj kod Tuđmana ispitujući bi li oni bili za to da zajednički izlazimo. Na obje adrese sam dobio pozitivan odgovor.

Čak su pristali da odgode mjesec objavljivanje svoje odluke o izlasku iz Federacije čekajući da mi pripremimo svoje dokumente kako bi u isti mah mogli za dan donijeti sve potrebne i relevantne dokumente o skupštini.

Nažalost, tu mogućnost Alija Izetbegović je odbio. Rekao je da je on delegirao Ejupa Ganića da ispita te da je Ganić dobio uvjeravanje da Bosnu i Hercegovinu neće niko dirati i da će ona ostati onakva kakva jeste, bez obzira kakvi se odnosi između drugih republika javljali.

Bio sa skeptik prema tome. Zbog čega? Zbog toga što su Srbi odmah najavili da se ne protive da Slovenija i Makedonija izađu iz Federacije, a to znači da oni prostor Hrvatske, Bosne, Srbije i Crne Gore smatraju jedinstvenim političkim prostorom na kojem imaju velike interese. Sumnjao sam da će Srbi ostati ravnodušni ukoliko bi došlo do hrvatskog izlaska iz Federacije.

Tuđman je proglasio pomirenje između ustaša i komunista

Međutim, stvari su se odvijale kako su se odvijale. Došlo je do rata između Srbije i Hrvatske zbog činjenice da je Tuđman Srbe proglasio nacionalnom manjinom i da je proglasio pomirenje između ustaša i komunista. To je značilo, ustvari, direktnu uvredu za Srbe, jer su ustaše izvršile genocid nad Srbima u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u Bosni i Hercegovini.

  • Milošević: Bio mu je potreban sporazum i bio je spreman da napravi ustupke

Zbog toga je bilo teško vjerovati da će reakcija Srba biti čisto politička i došlo je do ustanka Srba, što je dovelo do intervencije Jugoslovenske armije i rata između Srbije i Hrvatske, a koji je tada Bosnu i Hercegovinu doveo u vrlo tešku situaciju.

Zašto? Zato što je bilo jasno da će JNA, odnosno Srbija i Crna Gora, koristiti teritorij Bosne i Hercegovine u odnosu na Hrvatsku. Kao što se zna, počelo je razmještanje velikih kontingenata Jugoslovenske armije na Kifinom polju, u Kifinom Selu, odnosno Nevesinjskom polju, i Dubravama. Potom se pokušao locirati jedan korpus na Kupreško polje u dolinu Sane i Une i tako su zauzimali strateške pozicije, a onda se Srbija jednostavno počela odnositi prema Bosni i Hercegovini kao prema svom ratnom području pa je bombardirala Ravne, pa je došlo do onog incidenta u Kostajnici i sve je izgledalo tako da će i jedna i druga strana nastojati da nas uvuku u rat.

Međutim, nama je glavni cilj morao biti da izbjegnemo da budemo uvučeni u rat.

Zašto? Zato što je svaki rat u kojem bi bili na dvije strane, na jednoj strani Srbi, a na drugoj Hrvati, mi bili uvučeni u njega tako što bi on išao preko naših leđa.

Morali smo voditi takvu politiku da izbjegnemo bilo da nas Tuđman uvuče da preuzmemo dio tereta srpske agresije na Hrvatsku, na sebe, bilo da nas Milošević uvuče u rat tako da ojača strateške pozicije Jugoslovenske armije prema Hrvatskoj.

Iz tih razloga je nastala ideja o sporazumu između Muslimana i Srba u Bosni i Hercegovini i o tome da BiH nema ništa protiv da ona ostane u demokratskoj Jugoslaviji ukoliko je ona demokratska i ukoliko pruži dokaz da želi mir s Hrvatima, a da ona sačuva svoju cjelovitost i status koji joj je određen AVNOJ-em.

Ovlaštenje Alije Izetbegovića Filipoviću i Zulfikarpašiću za pregovore

Na toj osnovi kad smo Adil Zulfikarpašić i ja o tome razgovarali s Alijom Izetbegovićem, Alija je prihvatio našu argumentaciju. Ali, kada smo mu rekli da predloži pregovore i nađe sporazum, on je rekao da mu neće vjerovati pa je predložio da mi pregovaramo u ime nas, Muslimana.

Reagirao sam riječima: „Ali, Alija, mi nemamo politički potencijal, imamo tri poslanika u parlamentu, i to je sve u čemu se sastoji naša politička snaga. Nemamo kapacitet za pregovaranje, jedino u slučaju da ti nama daš taj kapacitet, odnosno da nam ti povjeriš da pregovaramo u tvoje ime i da o tome daš javnu izjavu“.

On se složio i, kao što se zna prilikom polaska u Ameriku, novinarima je na aerodromu izjavio da mu je poznato da se pripremaju pregovori između Muslimana i Srba te da on podržava pregovore, kao i da je ovlastio Filipovića i Zulfikarpašića da vode pregovore.

Naravno, pregovori su bili uspješni. Jer, Miloševiću je stalo da dokaže da nije on taj koji proizvodi rat, da je sposoban da napravi neki mirovni potez i da osigura neki sporazum. Razlog je bio što je njegov napad na Hrvatsku izazvao reakcije koje su dovele Srbiju u vrlo težak međunarodnopravni položaj. Srbija je doživjela mnoge restrikcije, mnoga ograničenja u trgovini, u javnom i političkom životu, bila je suspendirana iz mnogih organizacija.

Tako se našla u teškoj situaciji, odnosno međunarodnoj izolaciji. Zbog toga je Miloševiću bio apsolutno potreban jedan takav sporazum i on je bio spreman da napravi ustupke, a nama je bila potrebna garancija da nećemo biti uvučeni u rat. U tom smislu vođeni su pregovori koji su dali vrlo dobar rezultat.

***

Moji privatni razgovori s Alijom Izetbegovićem (VII)

Kako je s Karadžićem, Krajišnikom i Koljevićem bio postignut sporazum da se sačuvamo od rata

Među našom i srpskom delegacijom bile dogovorene garancije teritorijalnog integriteta BiH, jedinstvena vojna oblast, bez operacija drugih vojnih jedinica

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

Na posljednjem skupu u našoj delegaciji bili smo Alija Izetbegović, Adil Zulfikarpašić i ja, Muhamed Filipović, a u srpskoj Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Nikola Koljević. Tada je izložen rezultat do kojeg smo došli.

Trebalo verificirati kod međunarodnih institucija

Prvi je Alija Izetbegović izjavio da smatra sporazum kvalitetnim i dobrim i da se može čak odmah ići s njim u javnost. Bio sam malo skeptičan i mislio da bi stavka u sporazumu u kojoj se govori o saveznoj državi trebalo da glasi – savez država. Međutim, ostali su smatrali da to nije bitno u tom momentu. Odlučeno je da Zulfikarpašić i Koljević sljedećih dana objave javnosti da smo postigli sporazum i da se njegovi detalji trebaju razrađivati.

Taj sporazum prvo je garantirao teritorijalni integritet BiH i njena sva prava koja proizlaze iz njenog statusa kakav je imala u Federativnoj Jugoslaviji. Drugo, garantirao je da će Bosna i Hercegovina biti jedinstvena vojna oblast u kojoj će služiti samo ljudi rođeni u BiH i da će uvijek komandant te vojne oblasti biti general koji je musliman. Treće, predlagao je da prvi predsjednik te novoformirane države bude Alija Izetbegović, a četvrto da nikakve operacije bilo kakvih vojnih jedinica koje nisu bosanske ne mogu i neće biti tolerirane. Najzad, taj sporazum trebao je da se verificira kod određenih međunarodnih institucija.

  • Karadžić, Krajišnik i Koljević: Nikad nisam saznao ko je zapravo poslao telegram kojim se odbacuje svaki sporazum sa Srbima

Smatrao sam da je taj sporazum dosta dobar da se sačuvamo od rata, jer sam znao da ćemo, ako alternativa bude ili rat ili naš izlazak iz Federacije, doživjeti velike tegobe. Odnosno, da ćemo kao zemlja koja nema međunarodno uporište, nema vojske, naoružanja, institucija,  koja nema snažne i moćne prijatelje kao što Srbi imaju u Rusima, a Hrvati u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Španiji, Austriji, i ostalim katoličkim zemljama. Dakle, mi koji smo, maltene, bez igdje ičega, treba da stisnemo zube i pretrpimo određeno vrijeme kako bismo sačuvali jedinstvenu državu, a narod od stradanja da onda i kažemo svoje mišljenje vrlo jednostavno onako kao što se kasnije desilo s Crnom Gorom.

Šansa je ispuštena, jer je tako odlučila SDA

Nažalost, šansa je ispuštena time što je SDA odbila na kraju taj sporazum.

Interesantno je da Alija Izetbegović meni nikad nije htio reći, a više puta sam ga pitao ko je zapravo poslao telegram kojim se odbacuje svaki sporazum sa Srbima. Uvijek je odgovarao: „Ja ne znam, Boga mi, ko je to uradio, eto to se desilo, šta možemo.“

Od svih razgovora između mene i Alije Izetbegovića koji bi mogli biti u izvjesnom smislu od interesa za javnost jeste i onaj kad je došao iznenada na mirovne pregovore u Ženevu, gdje sam ga upitao zašto je on došao tu, a on mi je odgovorio da su ga pozvali tadašnji specijalni izaslanici Dejvid Oven (David Owen) i Sajrus Vens (Cyrus Vance).

Tada sam mu rekao: „Pa, Alija dragi, ko su oni da tebe zovu, ti si predsjednik države, ti si državnik, a oni su činovnici. Oni nemaju kapacitet i nemaju prava da tebe pozivaju, čudim se da si pristao na to, zašto oni ne dođu tebi, nego dolaze kada je njima potrebno u Sarajevo. Oni vrlo dobro znaju da je naša zemlja u ratu i zašto te izmještaju, ti si čovjek koji treba da vodi poslove svoje zemlje i svoga naroda. A, ako im ti trebaš, oni mogu doći u Sarajevo, oni imaju avione, sigurnost, njima se ne može desiti ono što se tebi desilo kad si išao u Portugal.“

I mislio sam da je neka lopovija u pitanju

Podsjetio sam Aliju i na to kako mi je tada u salonu hotela u kojem smo odsjeli odgovorio: „Oni su me pozvali i predložili mi da razgovaram separatno s Bobanom i da time pojačam svoju poziciju prema Karadžiću, pa će mi onda lakše biti s njim pregovarati.“ Na to sam ja rekao: „Alija, i mislio sam da je neka lopovija u pitanju. Ma ne možeš ti pristati da razgovaraš s Bobanom, Boban je čovjek koji se digao protiv naše države, koji stvara državu u državi, koji bi zapravo trebao da bude na sudu, ali koji, ako se pokajao i ako želi da reterira, treba da dođe u Sarajevo i da u okviru institucija naše države vas dvojica rješavate te probleme, a ne da ti praviš njemu ustupke i pregovaraš s njim kao da je on tebi ravnopravna strana. Ti time praviš sebi od Bobana partnera. Naša pozicija pada u tom smislu i zbog toga. Da sam na tvom mjestu, ja to ne bih prihvatio.“

On je meni nakon toga rekao da je, nažalost, prihvatio te da želi da sutra poslije podne idem s njim u Zagreb kod Tuđmana, gdje imaju zakazan prvi razgovor.

Nastavak ….

Avaz.ba