Ajfelov toranj: Nekada nepoželjan, danas najveći simbol Pariza

Ono što je za Berlin Brandenburška kapija, za London sat Big Ben, za centar Katalonije Barselonu crkva Sagrada familija, Koloseum za Rim, za Pariz je Ajfelov toranj.

Na sam pomen grada koji leži na obalama Sene, iako se ponosi i Notr Damom, Luvrom i Versajem, prva asocijacija, ako bi trebalo izdvojiti simbol grada, bio bi Ajfelov toranj – pored epiteta simbola Pariza, nosi i epitet najprepoznatljivije građevine svijeta.

To je metalni toranj sagrađen na Marsovim poljima u glavom gradu Francuske. Toranj, koji je ime dobio po inženjeru koji ga je projektovao Gistavu Ajfelu, otvoren je za potrebe Svjetske izložbe 1889. godine. Po prvobitnim planovima na Marsovim poljima, na kojima se i danas uzdiže u visine u svoj svojoj ljepoti, trebalo je da ostane 20 godina, a građani Pariza ga u to vrijeme nisu prihvatili kao dio gradskog tkiva i smatrali su ga ruglom grada. Koliko ga nisu voljeli, pokazuje i činjenica da je slavni francuski književnik Gi de Mopasan gotovo uvijek ručao na vrhu tornja.

Kada su ga pitali zašto to čini, rekao je da je to jedino mjesto u gradu sa kojeg se ne vidi ta rogobatna konstrukcija. Toranj danas gospodari panoramom grada i najviša je građevina u Parizu koju godišnje posjete milioni turista – do vrha se može stepenicama ili liftom.

Toranj je građen od 1887. do 1889. godine i poslužio je kao glavna kapija za ulaz na Svjetsku izložbu. Kula je inaugurisana 31. marta 1889, a svečano otvorena 6. maja iste godine. Za vrijeme izgradnje, zahvaljujući mjerama bezbjednosti koje je Ajfel uveo, poginuo je samo jedan radnik, što je za to vrijeme bilo izuzetno dostignuće.

Ajfelova kula visoka je 300 m (324 metra sa kasnije postavljenom televizijskom antenom), a metalna struktura teška je 7.300 tona. Do vrha ima 1.665 stepenica.

Održavanje tornja sastoji se u nanošenju premaza na cijelu strukturu od 60 tona boje svakih sedam godina radi zaštite od korozije. Povremeno se boja mijenja. Zavisno od vremenskih uslova, vrh tornja može da odstupi od vertikale do osam centimetara u stranu od sunca. Pomjeranje nastaje zbog neravnomjernog zagrijavanja metala na sunčanoj i na strani u sjenci.

PLANIRANJE
Ajfel je prvobitno računao sa svojim planovima na gradnju kule za špansku Barselonu 1888, kada je tamo bila Svjetska izložba. Skupština grada je ovaj plan odbila, jer je bio veoma skup i u pogledu Barselone neprikladan iz arhitektonskih razloga. Nakon što je Ajfel bio odbijen u Španiji, predao je svoj projekat Parizu, gdje je izložba bila poslije godinu dana. Za parisku izložbu bilo je mnogo prijedloga. Bila je tu kao prijedlog giljotina kao spomenik poginulima u revoluciji, zatim stub velike visine na čijem vrhu bi se nalazilo svjetlo i koje bi osvjetljavalo cijeli grad, zatim je tu bila gigantska fontana. Na kraju je pobijedio projekat Gistava Ajfela.

Na projektu je radilo 50 inženjera da bi razradilo 5.300 tehničkih crteža. Svih 18.038 gvozdenih nosača bilo je detaljno nacrtano. Čelična konstrukcija teška je 7.300 tona, ali ukupna težina je 10.000 tona. Kula je sastavljena od 18.038 čeličnih komada koji su spojeni sa 2,5 miliona zakivaka. Kao zaštita upotrebljeno je 60 tona boje.

ZNAČAJ
U godini 1889. na posljednjem spratu, uz dozvolu Ajfela, postavljena je meteorološka stanica. Godine 1898. Ežen Dukretet ostvario je telegrafsku vezu sa Ajfelove kule od 4 km, a 1903. godine Ajfel je, tražeći način da se kula ne poruši, ubijedio Gistava Feriea, koji je bio odgovoran za bežične veze u vojsci, u korisnost ove građevine u toj oblasti. Sam je finansirao instalacije i uređaje i dobio rezultate u vezi na čak 400 km. U godini 1913. ostvarena je veza na udaljenosti od 6.000 km i bili su uhvaćeni signali i u Americi. Sedam godina kasnije vojni predajnik prerađen je u civilni i radilo se na emisijama radio-programa.

Visoko.co.ba/nezaivsne.com