Ahmed Tabak o “aferi Mušinbegović“, osam godina poslije

Sredinom 2008.godine, nakon sto moj prijatelj Ejub Musinbegovic nije uspio do kraja dovesti privatizaciju rudnika u Konjicu, isplivala je u javnost informacija o ogromnom broju kredita podignutih na fizicka lica,  u Visokom i sire, gdje je ukljucen veliki broj ljudi u ulogama nosilaca i ziranata, poznatija kasnije kao „afera Musinbegovic i drugi“. Obzirom da sam i sam aktivno ucestvovao u tim desavanjima, osjecam i za obavezu i za pravo iznijeti poznate mi podatke o svemu tome.

Kad je problem „pukao u javnosti“, na lokalnoj televiziji je, placenim ili ne oglasom, od nepotpisanog autora, pozvano da „svi prevareni u aferi kredita sa Musinbegovic Ejubom odu u policiju prijaviti desavanja“. To je, umnogome, odredilo dalji tok medijskog i mahalsko-kafanskog odnosa prema kompletnom problemu, pa i onim stvarnim, neduznim zrtvama u njemu, kojima nije bila nimalo bezazlena situacija, a nije ni danas.

Narednih godina, mediji su infomisali javnost na nacin tako kako su, dolazeci do informacija onako kako jesu, ganjajuci „ekskluzivne i bombasticne vijesti“,  bez da se puno vodilo racuna o istinitosti toga svega, a posebno o daljoj sudbini velikog broja ljudi koji su, ni iz kakvog licnog interesa, usli u svu pricu. Mnogi su se utrkivali u tome ko ce plasirati novije, jace, zanimljivije i misterioznije detalje o kradi licnih karata, prisiljavanju ljudi da podignu kredite za tude svrhe, sivoj eminenciji olicenoj u velikim imena i politickih skupina koje stoje iza toga svega, namjena u koje se i za cije svrhe novac potrosio, adresa na koje je, prvenstveno, Tabak sa parama pobjegao…i toliko drugih, „provjerenih“ informacija da ih je sve tesko pobrojati. Sve je to prouzrokovalo donosenje presude i prije provodenja istrage i samog sudskog procesa, nama, cetvorici optuzenih. A kad ti u ovom podneblju trojica reknu: „pijan si“, u nastavku slijedi „lezi i valjaj se“, jer je beskorisno pokusati uvjeriti ih da nikada nisi ni flasu od alkohola uzeo u ruke.

Ovim istupom zelim iznijeti ono sto mi je poznato i sto je istina. Nijednog momenta nije mi namjera pokusati umanjiti svoju ili neciju odgovornost, ali nemam namjeru ni umrijeti oblacen i popljuvan na nacin na koji se to desilo, a da mi se, makar, glas o svemu tome ne cuje. Svi ukljuceni u ovo dobro znaju kako su usli u svu pricu, neovisno od kasnijih lazi, podmetanja, izokretanja i „zaboravljanja“, kako im u kojoj situaciji najvise odgovara. Cast, nazalost, malobrojnim, koji su u vrlo slozenoj situaciji smogli snage i dostojanstva govoriti i govore zaista kako jest. I oni koji su svih ovih godina sutili, a znali su istinu, makar za sebe vezanu, doprinijeli su da ta lavina lazi i podmetanja raste.

Usljed veoma složene problematike, koja se ne može svesti pod odgledano poluvrijeme neke utakmice, ovo obracanje je i dugo i prozeto kako cinjenicama tako i licnim dozivljajem onoga sta sam deverao i sta deveram, te , vas citaoce molim za razumijevanje, jer se drugacije nije moglo kazati sta je namjereno.

Stoga, ovo obracanje sam, nakon dugog premisljanja, procijenio neophodnim, bez obzira sto ono nece samo po sebi zatvoriti niti i deset maraka duga po nekom kreditu. Svjestan sam da ce ono mnogima posluziti kao nova zabava i tema uz jutarnju kahvu, da ce mnogi, kao nadnadlezna institucija utvrdivati istinitost izrecenih navoda i prosipati pamet i to je neizbjezno desavanje. Ko god ostane nijem na ovoliku kolicinu lazi, podmetanja i konstrukcija, na odredeni nacin odobrava sve to. Moje obracanje razlikuje se po tome sto je zasnovano na istini, koju sam spreman, naspram bilo koga, dokazati i na sudu i na poligrafu.

Poceo bih od pocetka, od ulaska Ejuba Musinbegovica u privatizaciju rudnika u Konjicu. Bilo je to u proljece 2002.godine, kada je sa Muhamedom Mrahorovicem, tadasnjim zaposlenikom Rijaseta IZ u BiH i Arifom Hasicem, privrednikom iz Gracanice kod Visokog, sklopio Ugovor sa Agencijom za privatizaciju Hercegovacko-neretvanskog kantona u Mostaru, kojim su preuzeli dogovorene obaveze, dinamiku njihova izvrsavanja i sve ono sto takav potez nosi sa sobom. Ejuba sam upoznao poslije agresije, bio s njim zajedno u sazivu Medzlisa IZ Visoko u periodu 1998-2002.godina. U to doba radio sam kao profesor u srednjoj skoli u Visokom i najvise sam s njim kontaktirao na temu obezbjedivanja autobusa za ucenike. Zelim istaci da je u periodu 2001-2004. preko 70 autobusa sa ucenicima otislo na casove istorije u Potocare u Srebrenicu, na Šehidsko mezarje na Kovace, na Bunu kod Mostara i na Bjelasnicu, bez da je ijedan ucenik platio i feninga, a najvise zahvaljujuci zrtvi i naporima Ejuba Musinbegovica. Samo 5.juna 2004.,godine 41 autobus sa ucenicima nase i okolnih opcina, prisustvovao je času istorije u Potocarima i za ovo ima toliko zivih svjedoka da je svaka dalja riječ suvisna. Istovremeno, a bezbeli je to praksa i danas, razni organizatori ucenickih izleta po principu „plati pa idemo“, dobivali su „podrazumijevajuci“ procenat za zahmet koji podnesu organizujuci ucenike da sami saberu pare od oceva i majki i sto provedu vrijeme s njima toga dana u ljepotama bosanskih izletista.

Nedugo nakon zajednickog ulaska u privatizaciju navedenog rudnika, „pukla je tikva“ pa je Arif Hasic istupio. Po kazivanju Musinbegovica, obestecenje Hasicu za istupanje ga je zestoko kostalo. Musinbegovic je preuzeo da vrati dugove kamatasima od kojih je, prije ove privatizacije, pozajmio pare za Hasiceve potrebe i za njega, kako kaze, placao visemjesecnu kamatu istim. Je li ovo sve tako najbolje mogu reci njih dvojica, pa bujrum. Meni ostaje nejasno za sta je isplaceno Hasicu obestecenje ili dividenda, kad rudnik nisu niti pokrenuli niti je donio kakvu dobit, posebno ne za ta dva-tri mjeseca, koliko je trajalo njihovo partnerstvo.A sam Hasic nije imao i tolika nesrazmjerna ulaganja.

Ono sto sa sigurnoscu znam i iza cega stojim je da sam se osvjedocio u augustu 2008.godine, kada su problemi vec obznanjeni, da je Hasic iznudio vrijednost 56.000,00 KM, jer se upisao kao hipotekar na jednu rusevnu nekretninu u vlasnistvu Musinbegovica, a po tuzbi za pretrpljenu stetu, odnosno izostalu dobit. Naime, tuzio je Musinbegovica sto od njega nije kupio palete za potrebe rudnika, a napravili su prije razlaza ugovor o tome. Kakvu je stvarnu stetu pretrpio Hasic ako nije isporucio palete, ne znam. Posebno ne u iznosu 56.000,00 KM, za koji sam mu dao, kao protuvrijednost, dva auta iz uvoza (kombi T4 i Audi A6), da bi skinuo hipoteku s nekretnine, koju je Musinbegovic odmah prodao za 24.800,00 KM gotovine i kompletan novac dao u placanje dospjelih rata na predmetnim kreditima. Ispade to epilog njihovog visegodisnjeg velikog ahbabstva i silnih rostiljanja po Orlji i svakodnevnih druzenja, ali neka oni o tome kazu sta imaju.

Nedugo nakon izlaska Arifa Hasica iz te price, po kazivanju Musinbegovica, Muhamed Mrahorovic je angazovao Sabana Hasanovica, privrednika iz Njemacke, za njihovog novog partnera i tako su nastavili dalje.

U samu privatizaciju, koliko je meni poznato, Musinbegovic je usao sa puno volje, elana, entuzijazma i praznih dzepova. Tada se obratio nekolicini svojih zaposlenika, clanova porodice i ljudi sa kojima se druzio, koji su podigli kredite po bankama i njemu stavili novac na raspolaganje, uz preuzetu obavezu da on i rate uredno uplacuje. Ja sam vec bio u kreditima za svoje potrebe, koje sam podizao od 1998.godine, najprije u MKO Sun rise, a kasnije i u bankama, pa mu nisam mogao tako biti od pomoci, ali znam da sam zamolio nekoliko radnih kolega iz skole, koji su imali dobre odnose sa Musinbego vicem ili imali povjerenje u mene, da budu ziranti za njegove potrebe, a kasnije sam uključio i mnoge druge.

U to doba Ejub je bio osoba od visokog ugleda, postovanja, sirokog kruga familije sa raznim zaposlenjima, jos sireg kruga ljudi sa kojima se druzio i saradivao, i mnogi su sa zadovoljstvom izasli u susret njegovim molbama, jer niko nije mogao ni dosanjati da ce se doci do cega se doslo. Covjek je to kome se besprijekorno vjerovalo, na odgovornom radnom mjestu i sa korektnim statusom u firmi, domacin i to su osnovni razlozi pa su, u pocetku, i njegovi zaposlenici i svi ostali pristajali da se odazovu na njegove nesvakidasnje molbe.I oni koji to nisu prihvatili, radili su i dalje na svojim radnim mjestima i niko nije dobio otkaz, kako je crtano kasnije.

Kako je vrijeme prolazilo, a Ejub nije nalazio formulu za pokretanje odrzive proizvodnje u rudniku, niti je stigao uredno odgovoriti preuzetim obavezama po Ugovoru o privatizaciji, javljala se potreba za novim zaduzenjima, pa su podizani novi krediti, radi novih ulaganja ali i servisiranja prispjelih obaveza. Fakticki, iz novih kredita uredno su servisirani i dotadasnji.

Vremenom, sto zbog ahbabstva s nama dvojicom, sto zbog obostrane potrebe u datoj situaciji, podiglo se puno kredita od kojih su pare i obavezu vracanja preuzela treca lica, ali je najveci broj njih, nakon izbijanja problema, „zaboravio“ na preuzete pare i obaveze i prestao vracati te kredite, a o tome cu kasnije. Zelim istaci, iskljucivo radi istinitog informisanja onih koje istina zanima, da nisam imao apsolutno nikakvih dodirnih tacaka sa tim rudnikom i njegovom privatizacijom, u bilo kome pogledu.

U septembru 2004.godine, napustio sam radno mjesto u skoli i sa Ejubom formirao zajednicku firmu, u sklopu koje smo izgradili benzinsku pumpu, takoder od kredita, na njegovom zemljistu, koje je naslijedio iza rahmetli oca. Zajednicka procjena nam je bila da ce pumpa biti odrziva servisirajuci potrebe rudnika, neovisno koliko ce raditi mimo tog. Bio sam na celu te firme, radio i uredno servisirao preuzete obaveze firme po navedenom dijelu kredita.

Rudnik su obilazili mnogi potencijalni kupci, investitori, partneri, ali bez konkretnog rezultata, a Ejubove obaveze za novim zaduzenjima su svakodnevno rasle, pa se sirio i krug onih koji su podizali kredite. Ugled i povjerenje koje je Ejub uzivao, pa i ja sam u manjoj mjeri, ucinili su da su banke bile popustljivije u odnosu na ove kredite i same procedure. S druge strane, imale su i plasmane koji su se godinama stopostotno uredno vracali i tu su, vjerovatno, vidjele i svoj interes. Price o nekakvim urotama, dilu sa bankama i pojednim sluzbenicima, dogovorenim naknadama…samo su jos jedna u nizu izmisljotina i podvala dokonih mahalasa, koji su zadovoljstinu pronalazili u tudoj muci i patnji, ne razmisljajuci koliko su napamet izrecene teze dodatno otezavale ionako pretesku situaciju, makar neduznim ljudima, ako ih nije briga za Musinbegovicem ili Tabakom.

Neovisno od price o kreditima, svih tih godina kojima sam svjedocio, Musinbegoviceva kancelarija je vise licila na centar za socijalni rad, politicko, vjersko, sportsko, vojno, kulturno i svako drugo sjediste, od broja onih koji su raznim molbama, zeljama i potrebama nalazili puta ka njemu, ispijali kahve i zavrsavali svoje poslove raznih vrsta i obima. Mnogima je Musinbegoviceva pomoc koristila pri zaposlenju na raznim mjestima, mnogi su rjesavali mjesecne karte, razne druge olaksice i potrebe u prevozu putnika autobusima, mnogi su upisivali skole i fakultete, polagali vozacke ispite, mnogi su gradili svoje karijere politickih, vjerskih, sportskih, drustvenih oblika, obligato se naslanjajuci na njegove raznorazne pomoci, intervenisanja, guranja, zauzimanja, premostavanja… I najveci dio njih je, kako je to svojstveno beskicmenjacima, kada su izbili poznati problemi, ekspresno zaboravilo da uopce pozna Musinbegovica, zaboravilo mu kucna vrata koja je toliko puta otvaralo dok su jaranstvo i matematike trajale, dok su se sa Musinbegovicem, na njegov racun gostili i zavrsavali svoje sta su imali i poslalo ruznu poruku koliko su ljudi dvolicni, kakvog su karaktera i koliko im treba da sve zaborave.

I nije ovdje najbitnije ima li sta danas Musinbegoviceva porodica jesti i piti i zimi naloziti. Ali trebalo bi biti bitno onima koji su se slatko i trkomice odazivali njegovim pozivima na Mevlude, sijela, cjelonocne partije saha,gozbe, raznjeve i zavrsavali s njim sta im je trebalo.

S pocetom izbijanja problema, kada je krenula medijska i svaka druga hajka na zigosane, svakodnevno su se slusale nove i nove verzije unesrecenih, prevarenih, prisiljenih, ucijenjenih…cemu su umnogome doprinosili i sami ucesnici ovih problema, pa i oni koji su i sami potrosili dio ili kompletne pare od nekog kredita. Jesu li se rukovodili idejom da ce sto veca hajka obezbijediti njima nekakvu zastitu, jesu li zivjeli u uvjerenju da ce biti postedeni oni kada nas pravosudno obrade, pa da mnogi ne vrate i ono sto su potrosili…..????

Banke su nedugo nakon spoznaje da i same imaju veliki problem, krenule u parnicne postupke na lokalnim sudovima, a prema nosiocima i zirantima, jer su s njima zasnovali pravni odnos. Na tim rocistima sretao sam i slusao od drugih, kako ljudi otvoreno, svjesno lazu, izmisljaju, zaboravljaju, gube sjecanje, podmecu i nemaju pojma ni o cemu sta se i kako desavalo. Potpuno mi je razumljiv strah za vlastitu sudbinu i imovinu, jer situacija nije bila nimalo bezazlena, ali nije se moglo naci rjesenje izmisljajuci i poturajuci drugima nesto sto nije. Sve je to i kod sudija i javnosti stvaralo efekat jos veceg razbojnistva, planiranog kriminala, koji nikome nije donosio dobra. Ali, ipak, nijedan sud nije oslobodio na osnovu zalopojki i montiranih prica nijednog ucesnika kredita, te presudio u korist istih. Svi su dobili osudujuce presude pa im valjda to dovoljno govori koliko su bile uvjerljive price o ukradenim licnim kartama, prisiljenim i natjeranim ljudima i svemu sto se moglo cuti. Ispostavi se da je bilo dovoljno da Musinbegovic i ja samo izademo na ulicu, zavrnemo ruku nekome i natjeramo ga da ode u banku podici kredit i dadne nama pare. Ispostavi se da smo mi deblji i opasniji vratovi od „najdebljih vratova“ i „ucerivaca dugova“. Takvih, slicnih i jos „izmisljenijih“ izjava ima napretek, od onih koji „su zaboravili“, „ne sjecaju se“, „davno je bilo“ „ne znaju kako je njihova licna karta zavrsila gdje jest“ itd.itd.a na osnovu takvih „svjedocenja“ mnogi su formirali svoja misljenja o svemu.

Pa zar ljudi kad izgube dokumente ne idu odmah prijaviti nestanak i izvrsiti odjavu istih, s ciljem da onemoguce eventualne zloupotrebe, a kamoli kada im se desi da im neko ukrade dokumente? Cudno je da svih tih godina desavanja nije prijavljena krada nijedne licne karte od svih ucesnika ovih kredita niti je prijavljena ijedna prisila, iznuda, mobing i bilo sta sto je kasnije u izjavama postalo toliko aktuelno. Kako su Musinbegovic ili Tabak mogli prisiliti nekoga ko ne radi u njihovim firmama ili ko je iz Sarajeva, Breze, Kiseljaka, Kaknja…da im dadne licne karte, odnosno da u bankama podigne kredite i dadne pare njima? Gradivo je to u koje i osnovci tesko mogu povjerovati.

I sudenje nama cetvorici, na Kantonalnom sudu u Zenici, ponudilo je isto. Ljude, koji su pokusavajuci se rijesiti problema trazili sve moguce nacine, a i one koji su, bez obzira sto su potrosili dio ili kompletan kredit, nastojali zanijekati preuzete obaveze. Istina je samo jedna. Ne postoji tvoja i moja istina. Postoji samo razlicita interpretacija istih dogadaja, koje ljudi nazivaju istinom, jer im ta verzija vise odgovara.

Nadalje, neizbrisiv mi je iskaz i zaposlenika Centrotrans-a Genjac Idriza, koji u jednom momentu, nicim izazvan niti suocen s takvom temom, kaze sudiji: „ Znate, gospodine sudija, ja sam bio ubijeden, a nikome o tome nisam govorio,  da su pare od tih kredita koristene za odbranu u Hagu rahmetli generala Delica!!!“. Tog momenta se obznanio „pouzdani izvor“ iz Centrotransa koji su pojedini mediji naveli 2008.godine, i objavili kao „senzacionalnu, pouzdanu vijest“, o jednoj od adresa trošenja para od ovih kredita.

Nakon tih senzacionalistickih navoda utemeljenih na necijem nagadanju, pravni tim generala Delica je izdao saopstenje za javnost kojim demantuje te neistine, sto su zaista i bile.

Do tada sam generala Delica posjetio u Hagu cetiri puta, sretan sto sam ispostovao stroge procedure posjete u Seveningenu i ponosan sto sam imao volju i cast posjetiti nekoga koga sam dugo poznavao i postovao i kao vojnika i kao covjeka. U tim posjetama pridruzili su mi se i Hodzic Asmir, rahmetli Šefko Dzakovac, te glavni imam Medzlisa IZ Visoko Ibrahim ef. Hadzic i tadasnji predsjednik, Ejub Musinbegovic. Nisam ganjao publicitet niti sam putovao sa drzavnih jasala, pa je to, pretpostavljam, sirokim masama nepoznat podatak i ostao bi, mene sto se tice, da nije ovih specificnih okolnosti. U isto vrijeme, pojedini oficiri, sa debelim primanjima, izbjegavali su generala Delica posjetiti i kada je dolazio kuci, te pozvati  i na odredena javna sijela u Sarajevu, valjda se ogradujuci od optuzenika.

Nakon dolaska iz Haga na privremenu slobodu na kojoj je cekao presudu, general Delic me nikada nije kontaktirao, bez obzira na vrlo ceste nase telefonske kontakte dok je u Hagu bio svih tih godina. Pretpostavljam da je to lancana reakcija dovodenja u liniju jednakosti Musinbegovica i mene u odnosu na navodne izjave o financiranju odbrane, a Musinbegovica nikada nisam cuo da je takvo sto pomenuo i mislim da nije.

Jedina veza, meni poznata, generala Delica i Musinbegovica je, da je Ejub, kao i mnogi drugi u nasoj BiH, kupovao u vise navrata i vise primjeraka , knjige koje je general Delic objavljivao, pomazuci time cuvanju od zaborava svega sto se tokom agresije desavalo, a i samu Generalovu tesku borbu za odbranu casti i ugleda, i Drzave, i Armije i vlastitog, pred sudom u Hagu

Na tom sudenju u Zenici, potvrdena je i istina da nikome nije ukradena licna karta, da niko nepismen-ko se otiskom prsta identifikuje i ne zna citati nije ukljucen kao zirant ili nosilac, te da su u velikoj mjeri svi znali sta se desava. Kojim su to putem mogle stici licne karte iz Kaknja, Breze, Ilijasa, Sarajeva…ako ih neko nije donio, direktno ili poslao preko nekoga? Ko to ne zna je li na birou ili negdje radi, ko mu je poslodavac, kolika su mu primanja…pa je potpisao formulare na xy ovjeru i sada se „nicega ne sjeca“, „prevaren je“, „doveden u zabludu“… Bezbeli su mnogi od njih zaboravili i kada su se kod Huse u restoranu gostili na Musinbegovicev racun.

Nadalje, tokom sudenja su na tapetu bile i uloge banaka, kada su gotovo svi od optuzenih a i svjedoka i drvljem i kamenjem objasnjavali rad banaka, a gledajuci jednostrano, bili su u pravu. Imao sam svoje misljenje o tome, koje je bilo u suprotnosti sa ostalim, a koje je odgovaralo istini.

Mi smo svi isli u banke jer su nam trebale njihove usluge i pare. Meni, niti ikome od ukljucenih u ovaj problem, nijedna banka nije dosla kuci i nudila pare, niti je koga natjerala da potpise potrebne papire (oni koji su zaista potpisali, a njih je ogroman broj) i sam sebe ukljuci u sve ovo. Njihova je ukljucenost prisutna u gladi za enormnom dobiti, te su kriterije u ovom slucaju, pored nespornog povjerenja u pojedine ucesnike, spustili na nivo djecije slikovnice. I to jeste njihova suodgovornost, ali nikome banke nisu iz dzepa uzele licnu kartu i zaduzili ga, niti su lokalni sluzbenici banaka plasirali kredite, a da njihove centrale nisu znale i na uvid imale i iznose i strukturu svih ucesnika kredita

Osnovni problem je sto, obicno mnogi,  gledaju kroz duple-druge naocale iste postupke i desavanja i tako ih i komentarisu, tipa: „komsijina kci se kurva, a moja vodi ljubav“. A obadvije rade istu stvar. Ili: „komsijin sin je narkoman, drogeras i diler, a mome poturili u kahvu kada je u kaficu otisao u w-c. Pa drzava pogrijesila“. A sin ima policijski dosije kao Tolstojeva sabrana djela.

Najveci broj nas, kada odemo u opcinu, banku ili doktoru, izvaditi gradevinsku dozvolu, traziti kredit ili limit, ili uraditi neke nalaze i preglede, ocekujemo, urgiramo i trazimo puta za brzu realizaciju, trazeci „ko je dobar s njima“, ne mareci puno hoce li tada necije pravo na redosljed biti zakinuto i je li to po zakonu. I kad nam opcinari, bankari i doktori, u rekordnom vremenu i na nase zadovoljstvo zavrse trazeno, onda su nam puna usta hvale za njihovu profesionalnost, strucnost, predusretljivost i ostalo. I onda im odnesemo cokoladu Milku uz kahvu ili dorucak, ama to zovemo „hedijom“. Nije mito, ne daj Boze. A kada ti isti opcinari, bankari i doktori, postujuci procedure i pravo drugog na red, ne ispune nasa trazenja zeljenom brzinom ili nikako, onda su oni „korumpirani“ „kriminalci“, „lopovi“ i sve najgore. I onda su one čokolade Milke i dorucak sto (ako) im drugi odnese, mito, korupcija i sva zla ovoga svijeta.

Tolika je nit dovoljna i mnogima u komentarisanju ove „Musinbegovic i drugi afere“, a ne polaze od svoje avlije i dvorista da malo tu stvari pretitraju i vide imaju li sta pocistiti. Volio bih na dunjaluku sresti covjeka koji nikada u zivotu, ama bas nikada, nije potrazio precicu za neku svoju potrebu ili problem, bez obzira koliko (be)znacajni bili.

I osnovno, vezano za sudenje u Zenici, jeste da nijedan okrivljeni nije negirao svoju odgovornost za ono sto je zaista ucinio. A ako je zlocin ne dati da vam prisije i podmetne ko stigne ono sto niste uradili, pristajem na taj zlocin. Neka svako pode od sebe, pa ce dobiti odgovor i za to.

Znacajan dio od ukupnih podignutih kredita potrosili su sami nosioci za njihove potrebe, ili je usmjeren nekome kome je trebalo, pa je preuzeo i novac i obavezu da vraca iste. Ti krediti su zavrsavani nasim poznanicima, ahbabima, ljudima koji nisu imali uslova da ispune bankarske procedure, ali su imali mjesecnih primanja ili dovoljno obraza, da stanu iza preuzetih obaveza. Kasnije su, kada je Musinbegovic shvatio da dolazi u probleme sa projektom privatizacije rudnika i nacinom financiranja istog, neselektivno pristigli mnogi, kojima je podignut kredit ili ustupljen dio vlastitog ili necijeg kredita, a uz to je bio negdje zirant ili angazovao nekoga za sve to, te sa datim parama obavezan i da vraca po otplatnom planu.

Kada su izbili problemi s kreditima u ljeto 2008.godine, najveci dio njih prestali su vracati preuzete obaveze. Bilo je tu raznih razloga, poteskoca, prelivanja ukupnog problema, posljedica ekonomske krize, koja je tresla svijet…, ali i onih koji su, sasvim sigurno, pokazali pravo lice i nastojali se okoristiti na sveukupnoj situaciji i medijskoj hajci.

Medutim, bilo je i onih koji su, bez obzira sto su bili najvecim dijelom ukljuceni direktno u ove probleme, korektno ispunjavali svoje obaveze i do zadnje rate isplatili preuzete obaveze bankama, a za pare koje su sami potrosili. Taj spisak sacinjavaju:

Svi ovi krediti su uredno zatvoreni po otplatnom planu, izuzev dva kredita Tabak Ahmeda koji su, nakon izbijanja problema, zamijenjeni kreditima kojima su bili direktno vezani nosioci istih, a oni su onda, uredno otplatili ta dva, nanovo preuzeta kredita.

Drugi spisak čine prezimena, imena i iznosi kredita koji su dati trećim licima na korištenje ili im je omogućeno da sami budu nosioci kredita. Iz njima poznatih razloga, ove kredite su prestali vraćati brzo poslije izbijanja ovih problema. Od oktobra 2011.godine, kada sam ponovo otpočeo sa radom firme i aktivnim vračanjem problematićnih kredita, svima sam, direktno ili indirektno, uputio poziv da se sretnemo i sravnimo postojeće stanje, kako bi znali ko će šta vratiti bankama. Na te upućene pozive s moje strane, nije se od njih svih niko odazvao.

O ovome istupu u javnosti sam jako puno razmišljao. Vagao hoće li donijeti više koristi ili štete. Nakon svakog iščitavanja teksta, ponešto brisao, „umekšavajući“ opisivanje stanja o mnogima, a sve sa željom i nadom da se postigne krajnji efekat, a to je da svako ko je potrošio i vrati ono što je potrošio.

Razmišljajući na tom fonu, odložio sam objavljivanje ovoga, drugog, spiska sa tacnim podacima o svima, nadajući se da će oni koji su potrošili određene kredite prepoznati da mi nije namjera beskorisno dodavati ulje na vatru, nego postići krajnju, već navedenu svrhu. Svima njima ostavljam vremena do kraja marta ove godine da se odazovu na moj davno upućeni poziv, kako bi poravnali međusobne odnose i „podvukli crtu“.

Poslije toga cu izaći ću u javnost sa pripremljenim spiskom, onakvim kakav je, ukoliko isti konkretnim potezima ne preuzmu odgovornost za preuzete pare, pa će onda, makar mrvicu osjetiti, kako je kad ti mahala sudi i zabavlja se tobom. Takoder, objavicu podatke o advokatima i grafolozima, koji su svjesno, smisljeno, sacinjavali grafoloske nalaze vjestaceci različite potpise, a s ciljem sticanja mogucnosti da bankama, nakon toga, fakturisu enormne cifre troškova, ili, čak i meni samom sugerisali da sud obmanjujem i uskracujem za, poznate mi, informacije.

Poznato mi je da je iz ovih kredita kupljeno dosta auta,  tegljac s prikolicom i kombi za posla, da je dosta ulozeno u kupovinu, adaptiranje i opremanje kuca, kupovinu zemljista i gradevinskog materijala…

Nakon izbijanja problema s kreditima, u narednih nekoliko mjeseci odredeni krediti su zamijenjeni onim gdje se neko nalazio direktno kao nosilac, a s ciljem da, makar, do kraja isplati i kredit na svoje ime i tako razduzi sebe, ali i to nije uradeno tako.

Od 2011.godine, kada sam poceo ponovo raditi s firmom, desila su se malobrojna zatvaranja kredita od onih koji su ih i sami potrosili, te se javila potreba da sjedemo i usaglasimo stvarno stanje, mimo mahalskih besjeda. Rekoh, uputio sam poziv mnogima, ali niko se jos nije odazvao.

Mnogo je ovih ljudi umijesano u ovaj problem i kao ziranti na jednom ili vise mjesta, ili su nekoga svoga angazovali da bude nosilac ili zirant. Situacija svih njih je teska i slozena, ali nije realno ocekivati da im ja ili neko rijesimo probleme sa zirantstvima, a oni sami ne vracaju pare koje su potrosili, jer i na njihovim kreditima se nalaze ziranti koji trpe probleme s bankama. To su prijedlozi tipa: „de ti meni ocisti zirantstva, a ja cu dogovarati s bankom nekako na rate svoje obaveze“, sto su dobri, ali nerealni i neizvodljivi prijedlozi.

Ima i onih koji najdirektnije, svjesno izbjegavaju preuzete obaveze, ocekujuci da ce proci iz svega ovoga u debelom plusu.

Od Rizvic Jasmina iz Maurovica, Visoko, kad popije pokoju vise, mozete cuti kako je: „dobro prosao s Tabakom. Digao sam 50.000 maraka glavnice i nista ne vracam“ Imenovani je sakrio imovinu na druge, oglusava se o moje pozive, ali neka ne misli da ce tako proci, jer je puno opcija da se na zlo uzvrati odgovarajuce.

Vehab Salem se ne sjeca da je podigao kredit. Pitajte ga zasto je otvorio trajni nalog u banci za uplatu rate dok je imao redovan posao u firmi iz Usore, a kasnije je i svojerucno uplatio nekoliko rata na blagajni banke. A zasto je to radio ako vec nije podigao kredit i potrosio pare? Zaboravio, valjda, pod uticajem droga, da me njegov otac rahmetli Jusuf zamolio da mu podignemo kredit, kako bi kupio auto i dovrsio opremanje kuce, ali da novac ne dajemo Salemu, jer se odao opijatima i alkoholu. Čak mu je i babo rahmetli Jusuf bio zirant na tom kreditu.Ali, eto, Salem se ne sjeca. Ma raznih trava ima.

Od tog kredita su kupili auto Fiat Punto, stolariju za kucu, opremili kupatilo, preuzeli gotovine, ostalo potrosili u adaptaciju kuce, a za sve postoje i svjedoci i pisani tragovi. Cak je i sam Salem to potvrdio svjedoceci na Kantonalnom sudu u Zenici, izgubivsi se u pricanju izmisljenih verzija. I o tome postoji pisani trag i stenogram.

Dugalic Mufid po televiziji optuzuje sve oko sebe, a ne pominje ko ga je zamolio da podigne kredit, niti 5.000,00 KM koje je uzeo i preuzeo obavezu da vraca, sto, naravno, ne radi. Iz tih sredstava je kupio komad zemlje za izgradnju kuce.

Bukvić Amir, Maurovići, Visoko, kupio je auto Fiat Marea i preuzeo vraćati kredit. Zamolio je da donosi rate meni, bez odlaska u banku pa da ja uplaćujem, pa je dugo vremena donosio rate, s manje-više povremenim kašnjenjima, a ostatak nevraćenog kredita od 2.300,00 KM čeka i danas. Poznato mi je ko ga je nasavjetovao da prekine vračanje kredita, pa očekujem da koristi pomoć istog savjetnika i u skorim tužbama koje i njemu slijede.

Hasanovic Safet, zvani Ciro, uporno insistira na zatvaranju kredita gdje su on i njegovi najblizi nosioci i ziranti i to je sasvim u redu. Ali, nikako da on zatvori ostatak od dva kredita ukupnih 40.000,00 KM, koje je on preuzeo i potrosio.Toliko je napricao lazi i druge upucivao da lazu i po sudovima i gdje god stignu, da jos samo ocekujem da cujem kako su on i njegovi ukucani „prevareni i uvuceni“ jer su Romi, pa eto, neko im prava njihova uzima i gazi i namjerno u probleme gura. Previše je dokaza da je svjesno, hotimicno, usao u sve ovo.

Mrkalic Abdulah iz Poklecica-Porijecani, svaki dan me s Vallahi Billahi opsjedao da mu zavrsim kredit. I kada sam mu zavrsio od 20.000,00 KM na tude ime, platio je dvije tri rate i uredno prestao vracati ostalo.

Zukic Anes iz Ramadanovaca, kupio je od kredita na svoje ime auto, a kredit prestao vracati. Ziranti dolaze meni i negoduju, babo mu Ibrahim obecava rjesenje, ali uplata nema.

Krpo Muris iz B.mahale kod Visokog, ukljucio je dosta svojih najblizih u ove kredite( supruga Meliha, sin Almin, kci Almina, brat Dzafer, komsinica Fehima Buza, prijatelj Salihovic Juso, sinov prijatelj Smajic… Tri kredita, ukupnog iznosa glavnice od 60.000,00 KM, podijeljeni su izmedu njih, a on najbolje zna kome, mada postoji i pisani trag.

Murisov brat Eniz potrosio je blizu 10.000,00 KM, neovisno od ovih pomenutih kredita, a nevjesta Zakira i sin Eldin-Kelda potrosili su kredit od punih 20.000,00 KM, podignut na Zakiru. Svih ovih godina niko od njih ni feninga ne vraca. Za sve imaju verbalna rjesenja da se roman moze napisati, ama nema nigdje nikakve uplate. U zadnje vrijeme Muris pokusava ublazavati taj problem, ali i to je prica bez para.

Braca Mulahusic Mirnes i Smajo iz Poljica kod Zavidovica, koje je doveo i preporucio kao cestite i postene momke, tadasnji radni kolega Rizvic Jasmin, preuzeli su dva kredita i provozali auta. S pocetka su uredno vracali preuzete obaveze, a kasnije su potpuno odustali od placanja. Kada sam im bio kod oca u Poljicama prije vise od dvije godine, uvjeravao me da su oni casni i posteni i da ce to izmiriti, ali uplata, osim obecanja, nema. Tada je u avliji bilo parkirano jedno od auta koja su od kredita kupili, ali im nije palo na pamet da ga prodaju i plate dio obaveza. Godinama nisu htjeli posteni sinovi ni na telefon da se jave, pa su se cak i kod advokata informisali mogu li imati kakvih posljedica zbog svega ovoga. Nedavno me, nakon moga telefonskog razgovora sa ocem im, zvao Mirnes i pojasnio da su to „auto prodali i vratili svoje kredite, jer i oni moraju od necega zivjeti“!!!!!

Cabaravdic Irfan iz Visokog, vratio je manji dio od tri kredita koje je ulozio u izgradnju porodicne kuce. Mudro je on to radio, jer, niti je kuca niti zemljiste na njegovom imenu. Preostali dug je preko 35.000,00 KM glavnice. Stalna su, visegodisnja obecanja da ce zatvoriti te kredite, poceti placati rate…ali sve je na prici jos uvijek, a ja deveram sa bankama i zirantima, jer su mojom molbom ukljuceni u sve ovo. A Irfan i dalje po carsiji menader za imaginarne kupoprodaje i posredovanja, ocekujuci da se konkretni problemi mogu pricom rjesavati. Zadnjih mjeseci, pod vrlo mucnim odnosima i okolnostima, pocinje se to micati s mrtve tacke.

Hasimović Abdulah-zvani Hasa iz Tujlica kod Visokog, preuzeo je obaveze u punom iznosu sedam kredita po 20.000,00 KM i 1 kredit u iznosu    , ukupno preko 150.000,00 KM glavnice. U pocetku je placao te rate, a vremenom je prestao potpuno. Ni nakon njegove smrti se situacija nije znacajnije promijenila, niti nasljednici ispoljavaju zelju da se ti problemi rjesavaju. Sin je od tih kredita kupio novog dzipa, kceri je Haso kupio VW Pola i znali su oni u potpunosti poodavno za oceve preuzete obaveze. Usljed veoma slozenih okolnosti, sin mu je zatvorio 1 kredit, a ostalo se, bezbeli, nadao da ce Tabak i Musinbegovic odrobijati i vratiti.

Sahinovic Muedib iz Visokog, u momentu izbijanja problema, preuzeo je vratiti kredit na svoje ime u Sun rise, na kome sam mu bio zirant. Usljed ne vracanja tog kredita, Sun rise mi je na sudu prodao veoma vrijednu parcelu sa kucom i izgradnji u bescijenje, te sam time znacajno onemogucen da od te prodaje zatvorim dio kredita i spasim daljih problema veliki broj ljudi. Tu sam najdirektnije ostecen za cca 130.000,00 KM.

Ima ih koji proturaju tezu da je i Radio-Naba, inace Muedibovo vlasnistvo, zatvorena zbog Tabaka i Musinbegovica. Za pravilno informisanje, Radio Naba je davno dosla u problem s frekvencijom i Regulatornom agencijom, a krenula je u strmoglav kada je svoj medijski prostor pocela ustupati neselektivno. O kompletnom radu Radio Naba, eventualnim donacijama ako ih je bilo, kompenzacijama i svemu ostalom, mjerodavni su dati informacije Sahinovic Muedib i Cabaravdic Irfan. Svacija firma je vlasnikovo pravo, ali i suocavanje s promasajima mora biti sastavni dio toga prava i obaveza.

Slobodan sam ponuditi da bilo ko dokumentuje sta je Radio Naba platila radi Tabaka i Musinbegovica, pa da to nadoknadim, a ja tvrdim da nije nista.

Fazlic Namir-Nane iz Ljeseva, Ilijas, podigao je i potrosio 20.000,00 KM (10.000,00 KM on a 10.000,00 KM njegov rodak Fazlić Amel, koji ga je i doveo u ovo sve), ovjeren pecatom firme gdje i danas radi, ali cim su izbili problemi s kreditima, prestao je placati rate i svih ovih godina nije uplatio nista, niti mu firma provodi administrativnu zabranu. A ziranti meni dolaze i negoduju, jer su mu na moju molbu to bili. I najveci broj gore pobrojanih, a i ne pobrojanih, jer je spisak puno duži, svih ovih godina ima odredene prihode, radi i voza aute, ali im ne pada na pamet da vracaju preuzete obaveze.

I svi vi, citaoci ovog obracanja, koji ste proteklih godina imali prilike cuti pricu direktno ili iz „povjerljivih izvora“ nekoga od navedenih ovdje, uporedite to sada sa ovim sto citate pa procijenite koliko su vas obmanuli, slagali, zloupotrijebili, odnosno ispricali samo dio price gdje su oni namamljena janjad za klanje, prevareni, neupuceni, dobronamjernici, hudnici… Masa ih je koji su za dogovorene naknade dovodili ljude zadnju godinu prije izbijanja problema, da budu ziranti ili nosioci, a danas se „nicega ne sjecaju, svi sve zaboravili, natjerani pod prijetnjom gubitka posla, obecano im zaposlenje, ukradena licna, podmetnuti papiri…“, a znaju dobro i s kim su se dogovorili i sta su radili.

Pozivam navedene za potrosene kredite, a i sve ostale sa neobjavljenog spiska, a oni se znaju i prepoznaju sami, da me tuze ako smatraju da izmisljam, pa da, konacno, dokazemo istinu. Svako ko ovo procita, a nije sastavni dio ovoga problema, neka se slobodno zapita sto njegovog imena i prezimena nema u ovome pominjanju ili na ovom spisku potrosenih kredita. Znate li odgovor? Zato sto to niste uradili i sto je su ovi navodi plod istine, a ne izmisljanja.

Zapitaju li se ikada oni koji su potrosili ove pare, koliko su dobro prosli u svemu ovome i pored svih problema? Postedeni su krivicnog postupka, otvaranja krivicnog dosijea, koji te prati citav zivot, te raznih kafansko-medijskih „istina“ i „pouzdanih izvora“. Ako su im danas Tabak i

Musinbegovic kriminalci i prevaranti, sto im to nisu bili kada su im kredite zavrsavali? Kako su im onda valjali i bili prihvatljivi?

Upitaju li se sta su oni sami koji su potrosili pare, a ne vracaju ih? Evo im od mene nekoliko licnih karata pa neka oni meni zavrse sta sam ja njima i pod istim uslovima. Lopovi im ja i Musinbegovic, lopovi im tri zene iz banke koje su potpuno neduzne, bez interesa i od svoje dobrote ostale bez posla i navukle sramotu na sebe za citav zivot, samo su oni napaceni i prevareni. Cudni su ti dupli arsini po kojima ljudi vrednuju istinu i pravdu, svoje i tude postupke.

Oni koji misle da ce, zatvarajuci potrosene kredite po povoljnijim uslovima ponudenim od banaka, uspjeti jos zaraditi-ustediti, neka se ne uzdaju u to. Od svakoga cu, do kabura, traziti da vrati onoliko koliko je dobio, umanjeno za ono sto je banci vratio. I sve ce te pare biti usmjerene ka bankama i meni ne trebaju, jer su tude.Hoće li se, konaćno, odrediti od koga su dobili pare: od mene i Mušinbegovića ili od banaka? Ako tvrde da su od banaka dobili pare, zasto onda nijecu ukljucenost u sve ovo? Zasto su, onda, po sudovima potezali moje ili Musinbegovicevo ime gotovo u svakoj situaciji, ako su im banke dale kredite i pare? Zasto su izmisljali lazi i pricali bajke o ukradenim licnim kartama, nemanju veze ni sa cime, izgubljenom sjecanju, prisili da udu u sve ovo…Sta, onda, mi imamo s tim? Sada bi pojedini rado trgovali s bankama, kada su pojedine pokazale spremnost da odustanu od dijela potrazivanja, zaboravalja juci kako godinama pricaju da „nemaju pojma ni o cemu“. A pare su dobili zahvaljujući malverzacijama sa dokumentacijom za koje smo Mušinbegović i ja osuđeni, te presudeni da se bankama vrate pare, što je jasno u presudi Suda navedeno.

Jedan sudija, koga iz postovanja ne zelim imenovati, u povodu ovih problema, rekao je na jednoj raspravi sljedece: „Da je ovo pravna drzava, svi bi odgovarali kao saucesnici u cinjenju krivicnog djela“.

U ovoj prici problem se sveo na cetiri covjeka, zigosana za sva vremena, a ostali su u prilici sebi pricom odredivati poziciju kako im kada pase. Moguce je da su neki od njih prizeljkivali da nama cetvorici i glave s ramena skinu na Sudu, kako bi oni lakse ostali „dozivotne, prevarene, zavedene zrtve“, s nevracenim, golemim iznosima para.

U ovome svemu najbolje su prosli pojedini advokati. Zastupali su mnoge „zrtve“ i privatno i po sluzbenoj proceduri, utjecali, čak, i da se lažima i opstrukcijama i Sud dovodi u zabludu, posredovali u izradi neistinitih grafoloških vještačenja, dokazivali na sudu ono sto smo mi, optuzeni, priznali i na sudu i u policiji i u Tuzilastvu i sto nije bilo potrebe dokazivati, a onda rezultate tih „dokazivanja“ fakturisali bankama po 3-4 hiljade maraka, kao da su ucestvovali u Nirberskom procesu. Nisu ti, „narodni spasioci“ ni u jednom slučaju iskazali brigu da pojedini njihovi klijenti vrate što su i sami potrošili, nego su, isključivo rukovođeni vlastitom matematikom, beskrupulozno bili spremni gaziti i preko mrtvih. I o tome cu, uskoro, sa imenima, prezimenima i konkretnim dokazima izaci u javnost, da se rasvijetli uloga pojedinih advokata i grafologa, koji su dobivali suprotne rezultate vjestacenja potpisa i za ljude koji su na sudskim procesima rekli da su bili u banci i potpisali potrebne papire.

Neopisiv je stepen ponizenja, omalovazavanja, ignorisanja, nipodastavanja, uvreda i svega sta sam prosao i prolazim proteklih godina, zigosan, etiketiran i presuden za citav zivot, a najmanje za ono sto je covjek zaista ucinio.

Jesam kriv i odgovoran za ono sto sam uradio i to ne negiram, ni pred Bogom ni pred ljudima. Jesam zloupotrijebio pecat i ovlastenja kao direktor firme, ali ne s namjerom da svjesno nekoga ostetim ili prevarim. U ovome problemu su, kao nosioci i ziranti moji najblizi clanovi porodice (sestra, sestricna, rodbina), a kod Musinbegovica su ukljuceni, pored brace, bratica, sestrica, i zena i djeca. Zaduzenje na mom CRK, na pocetku izbijanja problema, kao nosilac i zirant iznosilo je cca 250.000,00 KM i ni danas se znacajno ne razlikuje.

Jest, ja sam kriv za sve sto sam ucinio.

Jest, ja sam kriv sto sam nastojao pomoci i onima od kojih su i najrodeniji ruke digli.

Jest, ja sam kriv sto sam lakovjerno za prijatelje uzimao mnoge koji su vozali moja auta, druzili se i gostili sa mnom na benzinskoj pumpi i van nje, uzimali me za druga i pomocnika kada smo rjesavali njihove probleme i potrebe, putovali sa mnom po Evropi i svijetu iz raznih razloga, a rasprhnuli se kao balon od sapunice kada se desio ovaj zajednicki problem, a oni ga okrenuli pripisati drugom, zaboravljajuci sve ostalo. Njima ne trebaju ni cinjenice ni sudovi, jer oni su presudili odmah, po kratkom postupku.

Jest, ja sam kriv i do smrti cu biti kriv, sto sam, nerijetko zanemarujuci vlastite rahmetli roditelje i djecu, takvima cinio drustvo u njihovim teskim trenucima, trazio rjesenje za njihove probleme, isao za njih od kamatasa pozajmljivati novac, zalazuci svoj obraz, ime i zivot, premostavao njihove situacije na razne nacine, zanemarujuci najblize, sebe i vlastite probleme.

A kada su izbili ovi problemi, jedan od takvih mi kaze: „ Ti si unistio buducnost moga sina sto si ga stavio za ziranta!!!!!!!!!!!“ A on sam prestao vracati kredit koji sam mu zavrsio na tog njegovog sina unistene buducnosti. A zaboravio se upitati je li on sinu unistio buducnost ulazuci na kladionice dnevno i po nekoliko desetina hiljada maraka, dok je imao. Imaju tome i svjedoci i zna cijela carsija.

Drugi, „zakleti prijatelj“ mi pise u porukicama „kako ce mi jebati sve“ i „ djecu pobiti“, a nigdje do danas (februar 2016.g.) nije za mene platio nista, a bio je visestruko i nosilac i zirant.

A ja godinama vjerovao u iskrenost prijateljstva s njim. Isao mu u zatvorske posjete vise nego citava porodica i familija zajedno. I vjerovao mu, kada je na moje pitanje negirao da je ucinio tesko drumsko razbojnisto, za koje je pravosnazno osuden.I meni to negiranje bilo dovoljno da mu vjerujem da je to tako. I danas ne zelim da mislim drugacije, ali ako on mene smatra kriminalcem i prevarantom, sto ne bih i ja njega, istim kriterijem, smatrao drumskim razbojnikom!? Nagodio mu, takoder, falsifikovani kredit na njegovu sestru, od koga je provozao prvo tupavo auto u zivotu. Putovao s njim po Turskoj i Saudijskoj Arabiji, u pokusaju sklapanja zajednickih poslova… Neka samo ne zaboravi da Bog sve vraca i da sve na naplatu dolazi.

Sahinovic Nijazu, bivsem mi pretpostavljenom dok sam u skoli radio, banka je obustavila oko 3.000,00 KM, jer mi je bio zirant na kreditnoj kartici. Od toga sam mu uspio vratiti 500,00 KM 2010.godine, a za ostalo je on utuzio, sto smatram sasvim normalnim.

Dok sam radio u prosvjeti, obezbijedio sam mu gotovinsku donaciju od 2.000,00 KM za opremu za streljacki klub, vozio ga na streljacka takmicenja u Minhen i pomogao u besplatnom smjestaju, pozajmio dzipa da ide sa clanovima nase Reprezentacije u streljastvu na sjever Njemacke, pomogao sinu da preskoci na fakultetu prepreku na ispitu gdje je zapeo, pohodio njegov dom u zalostima… pa se pitam kako ljudi uspijevaju zaboraviti sve to tako brzo.

Apsolutno je njegovo pravo da me tuzi za svoje, ali u tom momentu ja nisam imao ni za hljeba i zivio sam od sadake familije, a on je u petoclanoj porodici imao, uslovno, toliko budzetskih, redovnih, mjesecnih prihoda. Svim nabrojanim ne kazem da mi je trebao halaliti dug, ali ga pitam javno zasto se nije odazvao na moja dva poziva da mu u ubrzanom tempu vratim dug kada sam nastavio s radom, a da me ne vuce po sudovima. Dug sam uspio vratiti po presudi suda, a ostao je jos dio zateznih kamata i izivljavanje njegove zene, koja me maltretira zloupotrebljavajuci radno mjesto u Poreznoj upravi, ali to ce biti tema tuzbe koja ce i za nju uskoro uslijediti.

S mnogima je Ahmed u zivotu podijelio razlicite trenutke. Mnogima je, kako osnovna nacela ljudskosti i civilizacije nalazu, otvorio vrata u zalosti, bio samo covjek i nista drugo. Kada su mi, u najtezim iskusenjima u zivotu, za osam mjeseci 2010.godine umrli rahmetli sestra i majka, pitao sam se jesu li mi „krepala scenad“ ili umrli najblizi clanovi porodice, jer su mi ti silni, cija sam vrata,u njihovim zalostima otvarao, suprotno uzvratili

Mnogi su, tokom agresije, otisli i dosli iz Sarajeva s Ahmedom, kada je to poduhvat bio. Mnogi su, tokom agresije, poslali po Ahmedu paket hrane, vrecu drva, plinsku bocu!!!, svojima u opkoljeno Sarajevo. Mnogi su svoje najblize, djecu, roditelje ili rodake predali Ahmedu u ruke da prede s njima vrleti Kozigrada, Osmica, Lokvi…a ko zna te puteve, zna o cemu i govorim. I nikome nikada nije trazen niti fening niti kakva druga nadoknada.

I mnogi od tih mnogih su preko noci presudili, prihvatili medijski i kafanski linc i odredili se kao prema najokorjelijem zlocincu. Pitam ih sve, pobrojane i nepobrojane, kakvi su to ljudi i mentalni sklopovi kada mogu tako zaboraviti i gumicom izbrisati godine i decenije druzenja i izgradivanja meduljudskih odnosa ili necije ucinjeno dobro djelo. Upitajte se vi koji citate ove redove bi li vi bili spremni sve nabrojano uraditi i to bez ikakve naknade. Ali budite iskreni u odgovoru sebi.

Neki ce mozda kazati: „Nabija na nos i pogovara sto je uradio“. Da, ako ste vi mogli sve zaboraviti i to smatrate normalnim i nije vas sramota, zasto ja vama ne bih mogao na nos nabijati ucinjeno, bez ikakvog interesa i nadoknade.

Mnogima od njih je i danas lakse sebe uvjeravati da je sve istina sto su culi o meni i time pravdati svoj odnos prema meni. U suprotnom, morali bi sebi priznati da su pogrijesili, eventualno kazati: „Izvini“, a to je mnogima tesko uraditi i prema sebi samome, a kamoli prema drugima.

Zamislite kako se osjeca covjek kada Federalna televizija 31.oktobra 2014.godine objavi ekskluzivnu reportazu o „Musinbegovic i ostali aferi“ i udarna vijest je lazna izjava Zunic Ramiza, koja glasi: „Zamislite vi da je Musinbegovic dizao kredite i na mrtve. Digao je kredit na nasu kolegicu rahmetli Zinku (aludirao je na zaposlenicu Centrotransa rahmetli Zinetu Begovic)“. Svi, koji pored tv ekrana cuju ovu vijest, sirom BiH, Evrope i dalje,znali ili ne znali aktere, tesko ce se suzdrzati da ne upute salve najvecih kletvi, psovki i uvreda na racun Musinbegovica, njegove porodice i ostalih (po principu s kim si takav si).

A hoce li se iko upitati, ako vec autor priloga nije, sta je istina u ovoj vijesti? Je li sve, dio ili nista? Mnogima je, nazalost, istina ono sto cuju i vide tog momenta, tako da ih naknadna prica o tome ne interesuje i nezanimljiva im je. Zar je bilo tesko autoru priloga provjeriti u banci datum podizanja kredita i uporediti sa datumom Zinkine smrti? Ne, nasim medijskim silama to ne treba niti im je praksa. A kada ih neko tuzi ili sretne u mraku, na sva zvona govore o novinarskoj ugrozenosti, pritisku na slobodu medija i slicno. A zar nije njihovo poigravanje s ljudskim sudbinama, proizvoljno informisanje i blacenje bez osnova u nizu njihovih priloga atak, zlocin i hajka na ljudski zivot? Neistinom, brutalnom lazi, planetarno ljude popljuju i unakaze i zovu se novinarima. Pojedinim od tih „dobro informisanih“,ponudeno je da u printanom izdanju objave ovo moje obracanje, na sto nisu pristali, uz jeftino obrazlozenje „da taj problem vise nije aktuelna i zanimljiva tema“. A kada su pljuvali, bila im je veoma zanimljiva i nadmetali su se ko ce dalje dobaciti.

Prava istina je sljedeca: dana 24.novembra 2004.godine, rahmetli Begovic Zineta  podigla je kredit u Hypo banci u Visokom, a iskljucivo radi potreba lijecenja, jer je bila tesko bolesna. Ziranti na tom kreditu, a koje je ona sama obezbijedila, bile su joj dvije formirane, ostvarene i ugledne osobe i taj kredit, niti u realizaciji niti u utrosku para, nije imao nikakve veze sa Musinbegovic Ejubom. Rahmetli Zinka je umrla 28.februara 2005.godine i ukopana je na Dan Nezavisnosti BiH, 01.marta 2005.godine.

Nakon njene smrti, niti sindikat niti nadlezni u njenoj firmi, nisu preuzeli brigu o vracanju tog kredita i isti je uzeo vracati Musinbegovic Ejub i, prema svome kazivanju, uplatio 36 rate za koje ima priznanice, da ne bi maloljetna djeca koja su ostala iza rahmetli Zinke imala probleme s bankom u pogledu ostale imovine.

U istoj emisiji neistinitim se prikazuje zdravstveno stanje penzionisanog vozaca Pulo Senada. Svi znaju u toj firmi da je Pulo Senad, u krugu firme, za volanom autobusa, kada je ostetio jos nekoliko parkiranih vozila, dozivio mozdani udar dvije godine prije problema s kreditima, te ostao s trajnim zdravstvenim posljedicama. Niko normalan ne negira da se kasnija sekirancija i neizvjesnost oko kredita nije negativno odrazila na njegovo sveukupno zdravstveno stanje, ali je neistina navod da je mozdani udar prouzrokovan zabrinutoscu zbog kredita

Zasto ta ista televizija nije objavila Musinbegovicevo reagovanje na navode iz te emisije, koje je uredno zaprimila i ovjerila pecatom na protokolu dana 10.decembra 2014.godine? Ima li on pravo glasa? Haski zlocinci i koljaci imaju.Vaze li za njih silni zakoni o slobodi medija, pravu na informaciju…ili je vazno samo ispuniti normu, zaraditi placu, neovisno koliko to uradili pljuvanjem i blacenjem ljudi za ono i sto jeste i sto nije istina?

Kad vas neko ovako planetarno unakazi, ostaje to za sva vremena i svi kasniji demantiji, reagovanja, saopcenja, niti stizu do tih istih usiju slusalaca i gledalaca, jer su oni vec formirali svoje misljenje na osnovu prethodno ponudenog, niti imaju nekog narocitog smisla i efekta. Ipak, uvijek postoji nada da ce biti, makar, nekoliko normalnih, objektivnih, spremnih „saslusati i drugu stranu“ pa onda, eventualno formirati ili preispitati vec doneseno misljenje o necemu.

Sve ovo navedeno ne umanjuje Musinbegovicevu, moju ili bilo ciju odgovornost ni za mrvicu, niti je pranje ruku od bilo cega sto se desilo i desava, ali neka se svako upita kako bi se osjecao u slicnoj situaciji. Ovdje nije pitanje ko koga voli ili ne, ko je kome simpatican ili antipatican, nego pitanje istine i lazi, onoga kako je zaista bilo i brutalnih podmetanja kasnije.

Je li ijedan bosanski patriota i domoljub ratovao pred Zagrebom i Beogradom, ili je branio vlastiti toprak i dragu BiH, napadnutu od dvostrukih agresora? Moze li ga neko ubijediti da prihvati drugaciju „istinu“ od stvarne koja je bila? Hoće li pristati na to”?

Ono najvaznije sto imam reci, a sto ce postaviti neko od citalaca ovih redova je: Za koje pare i interes je Tabak ili neko zavrsavao ove kredite drugim ljudima? Neki ce, mozda, ostati i razocarani kad cuju da ovi krediti nisu prodavani niti su imali svoju cijenu da se dode do njih. Naslanjalo se to na ahbabstvo, visegodisnja druzenja i saradnju, necije ljudske molbe i potrebe (lijecenje, kupiti zemlju ili kucu…) i to je bila osnova na kojoj se to desavalo. Niti sam za njih kome placao niti mi je za njih neko placao. Ko ima suociti neku drugu informaciju, bujrum. A svi se upitajte koliko bi dali nekome „na kahvu“ da vam omoguci kredit od 20.000,00 KM, posebno ako za njega nemate ni u snu uslova po propisanim bankovnim procedurama, a imate raznorazne potrebe za tim parama.

To sto su mnogi molili Tabaka da im zavrsi kredit pa navodili razne razloge i potrebe, a onda naglo sve to zaboravili, pa poceli pricati price kako su prevarene zrtve ili suteci o svemu i mene ignorisuci iscekivali razvoj situacije, odraz je njihovog karaktera, a ne moga.

To sto ce mnogima kad procitaju ove navode jedini komentar biti: „Cuj budale! Dzaba im zavrsavao ovolike kredite“, ili :Ne bi da nije imao neke koristi“, govori o njima a ne o meni. Valjda oni, polazeci od sebe da ne bi ni rodenom bratu takvo sto uradili bez matematike, a kamoli komsiji i nekome u nuzdi, kroz te naocale gledaju i tude postupke, podrazumijevajuci da to nije uradeno dzaba. Najbolje to osjecam na svojoj kozi, jer godinama pokusavam pozajmiti 5-10-15 hiljada da zatvorim nekoliko kredita, da spasim veliki broj ljudi sa istih, a da zajmodavcu vracam u mjesecnim ratama. Za sve nudim hipoteku visestruko puta vecu, da je covjek sebi zadrzi ako ne vratim, ama dzaba. Niko nema, svi socijalni slucajevi, cak dodem u iskusenje da nekima, od svoje bijede, ponudim pomoci, makar strucu hljeba, koliko se sjade. E, to smo mi. Kad nam neko treba i kada nekome trebamo, dva razlicita lica i svijeta. Cast izuzecima.

U oktobru 2011.godine, zahvaljujuci nesebicnoj, ogromnoj i neopisivoj pomoci rodaka, njegove supruge i djece, otpoceo sam ponovo sa radom firme i sa borbom za vracanje tih kredita. Pomoc mojih najblizih je toliko velika da za nju nepostoje rijeci kojima ce se iskazati dovoljna zahvalnost. Hvala im, jos jednom. Javno i pred Bogom i pred ljudima.

Do danas, hvala Dragom Bogu na tome daru, vraceno je preko 80 kredita, od kojih sam ja licno vratio preko 60, radeci i po 17 sati dnevno. Polako se ukljucuju i oni koji su potrosili pare, a vjerovatno neki od njih tesko zaleci sto sam proradio sa firmom i sto im ne ostavljam drugog izbora.

Firma je nastavila raditi pod istim imenom i nisam pribjegao registraciji nove, kako bih skinuo s leda ranije povjerioce. Mnogo ih je s kojima sam korektno dogovorio i izmirio stare obaveze i koji su time prtakticno pomogli nastavak rada. Jedna je firma, odnosno njen vlasnik,  imala toliko slatku pricu o mojoj situaciji da tjera suze na oci, a kasnije je uradio sve, da mi oteza i sam pocetak daljeg rada a i kasnije, ali na cast svakome. Sve se u zivotu vraca. I dobro i zlo. Samo treba pocekati i docekati.

Brzo nakon nastavka rada firme, braca Salko i Nermin Sudzuka iz Kralupa, koji su bili ziranti na moju molbu, donijeli su potrebni iznos novca da zatvorim kredite na kojima su ziranti. To je i uradeno, a ja sam njima novac vratio kroz otplatu kredita u mikrokreditnoj organizaciji, gdje su se i zaduzili.

Haris ef.Herceglija i Mehmedalija ef. Amidzic su, takoder, donijeli novac neophodan za zatvaranje dva, odnosno tri kredita gdje su oni bili ziranti i uradeno je isto. Krediti zatvoreni a njima novac vracen kroz mjesecne rate.Zelim istaci da nijednog od njih dvojice ja nisam zamolio da budu ziranti, ali sam vratio njima njihov novac, jer su time zeljeli pomoci i sebi i drugima.

A javnosti je kroz „pouzdane izvore“ plasirana informacija da imami Medzlisa Visoko vracaju najprije 400 hiljada maraka kredita, a brzo nakon toga u istom mediju, da vracaju 1 milion maraka tudih kredita, zbog Musinbegovicevih prevara.

Pozivam da se javno objavi spisak na kome su imena, prezimena i iznosi koje su vratili „prevareni imami“ u aferi „Musinbegovic i ostali“, svih ovih godina do sada, a radi ispravnog i istinitog informisanja javnosti,kao i spisak koji sacinjava taj jedan milion njihovih obaveza.

Desila se zloupotreba pecata Medžlisa, ali su svi koji su trebali i mogli za to znati, bili toga svjesni u momentu desavanja. Gorak je osjecaj prepoznati u masi huskaca i one koji poducavaju da Bog iskusenja razna daje, kako u iskusenjima valja biti dostojanstven, strpljiv, istrajan i s vjerom u Boga, a medu prvima su za oblatiti i iznijeti sta im pase, a ne kako je istina. Posebno oni koji su s Musinbegovicem bili kao „sipka i bubanj“. Opet, cast rijetkim izuzecima.

Mozda da uz taj spisak objave i spisak koliko je Tabak za pet godina zatvorio kredita gdje su imami bili ziranti ili nosioci, najcesce angazovani tudom molbom, pa neka preispitaju svoj ukupni odnos prema njemu, svih ovih godina. Pomazu li ili odmazu svojim jezikom, odnosom i djelima tudu borbu da se i drugi, nevini ljudi kutarisu iz ovog teskog hala? A ako misle da svijet ne zna, zna Bog za njihov odnos.

Na svemu sto se uspjelo uraditi u proteklom periodu, a u pogledu zatvaranja navedenih kredita, najvise zasluge pripadaju onima koji su redovne ili povremene musterije na benzinskoj pumpi u nominalnom vlasnistu ove firme, koji su time, pomazuci opstanak ove firme doprinijeli i spasavanju do sada ovolikog broja ljudi. Svima onima kojima su usta puna price o ojadenim i prevarenim ljudima, mogu pomoci na isti nacin. Neka misle i govore o Tabaku ili Musinbegovicu sta hoce, ali ovo je borba za sve neduzne ljude u ovom problemu, a ne za pomoci nama dvojici. Zalosno je da nema ni onih koji su potrosili pare od kredita da, kao musterije, dadnu doprinos koliki mogu i pomognu da se ova borba nastavi.

Ovdje je najveci problem da nema para na kamari, da nema ni feninga koga je neko ostavio da se zatvaraju ovi krediti i pare treba radom obezbijediti da bi se islo dalje sa zatvaranjem kredita. Koliko je para progutao Musinbegovicev rudnik, ja to ne znam? Koliko je Musinbegovic para kome dao, ako je dao, ni to ne znam.Ja znam samo da vracam sta stignem, da zatvaram kredite kako za koji uslove obezbijedim, ne gledajuci 100% ko je ljude s tog kredita uveo u sve ovo i jesu li „moji“. Niti moji, niti krediti i zirantstva moje sestre i njezine kcerke do sada nisu zatvorena, i u to je lahko uvid napraviti. Prednost dajem rjesavanju problema drugih, a doci ce i oni, ako Bog da, na red.

Cilj mi je ovim obracanjem pozvati na razmisljanje sve one normalne, razumne, razborite, koji sobom vladaju i upravljaju, neki,mozda, pomalo i zavedeni zestinom izrecenih neistina i proizvoljnih tumacenja ovoga poblema svih ovih godina, da razmisle o nacinima pomoci daljeg spasavanja covjeka po covjeka iz ovih problema, bez obzira sto oni „nemaju s tim nista“, niti su oni doveli ljude u ovakvu situaciju. Vodilja u razmisljanju im mogu biti ogroman broj nevinih ljudi u ovome problemu, koji su u najboljoj ljudskoj namjeri, apsolutno vjerujuci, usli u ovo da covjeku pomognu, a kasnije se nasli u velikom problemu. Nerijetko se mnogima u zivotu desi da, usljed nepredvidenih okolnosti ili necijih pogresnih poteza dođu u probleme i nesanice, pa i njima zatreba necija pomoc, ovakva ili onakva, da izadu na tvrdi put i iz problema.

Cilj mi je, konacno, da svi dobronamjerni, citajuci ovaj tekst shvate da nicim, apsolutno nicim, ne umanjujem odgovornost vlastitu ili neciju, niti pokusavam relativizovati situaciju, iznoseci ono kako je, zaista, bilo. Ovo nije nikakva osveta, nego pokusaj prikazati problem onakvim kakav zaista jest, a ne kako nekome vise odgovara. Ali, vise je nego i ocigledno da nije samo presudena i zigosana cetvorka dovela sama do ovoga. Da su svi vratili sto su potrosili,  problemi bi bili znatno manji.

O svemu ovome sto je i kako dovelo do ovolikih problema, o samom Musinbegovicu i njegovom sveukupnom odnosu svih ovih godina, pa i prema ovom problemu danas, imao bih puno toga reci. Medutim, ne spadam u kategoriju beskicmenjaka, slijepih ulizica i ljigavaca, niti ljudi koji, kada brod pode tonuti, gledaju da medu prvim pobjegnu i stanu na stranu onih koji svojim odnosom pospjesuju to potonuce. Biram i vrijeme i mjesto i okolnosti (drustvo) kada cu sta reci, svjestan da srceparajuci, montirani i puni neistine, prilozi po medijima i muhabeti po kafanama i minderima, ne rjesavaju probleme, niti donose dobro ovim ljudima.

Ovo obracanje nema za cilj davanje novog materijala besposlicarima, koji se hrane tudim nevoljama, a svjestan sam da je takvih dosta. Svjestan sam da ce mnogi takvi biti razocarani sto nema velikih, zvucnih imena kojima su krediti zavrsavani, koji su pare preuzeli i ne vracaju ih, ali ne mogu izmisljati ovako ozbiljne dogadaje i desavanja da bih njima ugodio. Konacno, i nisam kao oni sami.

Ovo je, samo, istup „druge strane“ na sve mahalske, kafanske i medijske besjede, na okolnosti u „Musinbegovic i ostali“ aferi. Cilj mi je, pored toga da se i ovi navodi cuju i procitaju, pokrenu jos vise sa mrtve tacke i oni koji su potrosili u bilo kojoj mjeri pare od ovih kredita, a ne vracaju ih, te time dodatno doprinose da problemi ljudi sa tih kredita budu jos veci.

Uskoro, i to veoma brzo, ustacu sa parnicnim tuzbama protiv svim onih koji su potrosili bilo koliko novca iz ovih kredita, a ne vracaju ga. Nista ne trazim njihovo, osim da vrate u glavnici onoliko koliko su potrosili, odnosno razliku onoga sto su, eventualno, do sada vratili bankama i glavnice koju su od mene dobili, i od toga necu odustati, jer je i njihovom golemom zaslugom unisten moj ostatak zivota po svim osnovama. Pa neka sudovi utvrde ko je koga prevario. Ja njih, koji sam i zbog njihovih nevracenih kredita zaradio dozivotno krivicni dosije, dobio i zatvorsku kaznu i slovim za ostatak zivota kao lopov i prevarant, ili oni mene i sve ostale koji, zbog njihovog nevracanja preuzetih para i kredita, trpe svakodnevne probleme sa sudovima i bankama. Da su oni i mnogi drugi, imali odgovarajuce papire koje traze banke u kreditnoj proceduri, ne bi se obracali meni ili Musinbegovicu. Pomoglo se, na nedozvoljen i nacin kakav jeste, mnogima, da dodu do kredita, koji su bili neprihvatljivi za bankovne kriterije, da ostvare svoje planove i potrebe, a dobilo se sta jeste.

Paralelno sa parnicnim tuzbama, ustacu i sa krivicnim prijavama protiv svih njih, jer su zajedno ucestvovali, na ovaj ili onaj nacin i u razlicitoj mjeri, u svemu ovome kao saucesnici. I oni koji su pare potrosilii kao i oni koji su ih ukljucili u sve ovo.

Nimalo se ne radujem niti mi pricinjava zadovoljstvo objavljivanje ovoga u javnosti, ali ga vidim neophodnim, kako radi istine koga ona zanima tako i radi dalje borbe u rjesavanju ovih problema i spasavanju nevinih ljudi.

Na kraju, svima onima cije sam ljudsko povjerenje doveo u pitanje, i ovom prilikom upucujem iskreno izvinjenje. Desilo se to spletom raznih okolnosti i kao posljedica nadjacavanja tudih problema u odnosu na ukupnu situaciju, a ne kao svjesna volja, zelja i nakana, da se nekome zlo i prevara ucini.

Svima onima koji su na bilo koji nacin materijalno osteceni, nadoknadujem koliko stizem od plodova mukotrpnog rada u vrlo slozenim okolnostima, i nadam se to dovesti do kraja za svoga zivota, ako Bog da.

Nikome od vas ne mogu, ni na koji nacin, nadoknaditi sekirancije, mentalne traume i neizvjesnosti koje ste preturili preko glave ili jos uvijek deverate, i to nam moze samo biti za nauk u ostatku zivota.

Zbog tri zaposlenice banke koje su ostale bez posla, a, prvenstveno, imajući puno povjerenje u mene i Mušinbegovića, imam trajni osjećaj krivice  i nelagodu i stid i pri pomisli da ih negdje sretnem i u oći pogledam. Da je samo to, dovoljna je kazna za ostatak zivota onome ko ima dovoljno svijesti o tome. Moje iskreno, najljudskije izvinjenje koje im i ovom prilikom upućujem, i njima i njihovim porodicama, neče ublaziti osjećaj krivice koji me prati, jer sam iznevjerio njihovo povjerenje i dugogodišnje poznanstvo.

Upucujem izvinjenje i bankama, koje su, ipak, volili ih mi ili ne, dali svoje pare i traze nazad ono sto su dali. U sustini, ko od nas u svakodnevnom zivotu ne radi tako!?

Jos jednom, zahvaljujem svima koji su pomogli i pomazu u rjesavanju ovih problema. Svi mi znamo sta jesmo, ali ne znamo sta nas čeka u ostatku zivota i kada i usljed čega mozemo doci u poziciju da nam necija i lijepa rijec znaci, a kamoli konkretna pomoc u nečemu.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorova lična razmišljlanja i stavove, ali ne nužno i stavove visoko.ba