Ahmed Burić: Mitrovizija

Prošla subota je stvarno bila idealan televizijski dan.

Jedan od onih u kojima se čovjek s nostalgijom sjeća kako su nekad postojala samo dva programa, pa nije bilo teških dilema i proklete mogućnosti izbora.

Ovako, živ insan stvarno nije znao gdje bi prije okrenuo daljinski: u Rimu, Đoković i Nishikori vodili su ljutu bitku polufinala, u Parizu se od kluba opraštao Zlatan Ibrahimović, u Madridu (grobnica od zlata, zapjevao bi, recimo hrvatski ministar kulture) je Atletico igrao zadnju utakmicu pred još jedno historijsko finale Lige prvaka sa Realom. A u Švedskoj – Evrovizija. U Banjoj Luci nemiri, u kojoj su i vlast i opozicija potvrdili onaj čuveni vic o tome kad u kafani pričaju Mussolini i Hitler. Prvi kaže:

– Treba pobiti 2 miliona Jevreja i tri poštara.
A drugi će na to:
– Ne, treba pobiti 5 miliona Jevreja i sedam poštara.
Konobar koji se vrzmao okolo, upita:
– Dobro, zašto poštare?
A prvi će.
– Daj još jednu turu. Bio si u pravu, za Jevreje niko neće pitati.

Isto kao što te niko neće pitati za Srebreničane u Banjoj Luci, za krimske Tatare u Rusiji – osim kad mu to izričito treba.

Elem, ista meta isto odstojanje, svi lažu koliko im je ljudi došlo na proteste, svi govore tako da ne daj bože neko od njihovih pristalica ne pomisli da se mrvicu kaje zato što je Republika Srpska stvorena na zločinu i svi su puni patriotizma i brige za otadžbinu. A i zapjeva se. Milorad Dodik je u svom stilu zagrabio mikrofon i ispalio, kako je rekao, “poruku ljubavi”: srpski narod ima samo dvije države, Srbiju i Republiku Srpsku. Stvarno super: kad bi, recimo, na taj način govorio neki bošnjački balvan, glat bi mogao reći da bošnjački narod ima samo nijednu državu. A to je Bosna i Hercegovina. I ne bi fulio.

Dok krckaju kosti

Kako je intonaciju pogriješio Milorad Dodik, kad je zapjevao bezvremeni hit Mitra MirićaNe može nam niko ništa. Objektivno, da se ne lažemo, i ne može. A za intonaciju ko te pita. Možda samo žiri u PINK-ovim ili Zvijezdama Granda na koje se bježi po par minuta da si se, uglavnom, čuli komentari Marije Šerifović i Harisa Džinovića. Pa slijedeći logiku žiriranja valja reći da se takmičar Milorad Dodik u drugoj pjesmi Skitnica (Ovo je moja kuća/živio sam tu) bitno popravio i vehementno izveo nekoliko ukrasa, pogotovo u kodi, gdje je iskreno zajecao – “skitnice čekajte me/ja nemam gd(j)eeeeee.”

Čudno je i dijabolično sve to skupa: narodi pjevaju dok zemlja stenje, puna nesahranjenih kostiju od prošlog rata. I nigdje nije bitno različito: kako nisam fan Evrovizije, jedini razlog zbog kojeg sam odslušao pet pjesama zaredom bio je voditelj prijenosa Dejan Kukrić. Čovjek stvarno zna svoj posao, ali džaba mu, barem što se ovog gledaoca tiče, jer stvarno ne razumijem suštinu takmičenja u kojoj sve pjesme liče kao jaje jajetu, sve su na engleskom, sve su isto i producirane, i ispada da je u svemu jedini fazon, famozni “scenski nastup”. Kontate li vi zašto bi čovjek trebao biti vezan za pjesmu u kojoj hrvatska pjevačica Nina Kraljić, na engleskom pjeva nešto ni o čemu, što su napisali austrijski kompozitori? Pjesma se, inače, zove Lighthouse, Nina je očigledno divna cura i super pjeva, ali koga briga?

Budući da nije bilo drukčije ni sa Kiprom, Litvanijom, Srbijom i Rusijom, svi isto i svi na engleskom, valjalo je opet mijenjati kanal, i vratiti se na sami kraj. Odnosno proglašenje pobjednika koje najviše liči na američke izbore 2000. godine u kojima je Al Gore imao više glasova, ali je “publika” naprasno odlučila da pobjednik bude George W. Bush. Otada je svijet, konačno i nepovratno otišao u tri majčine, i još se uvijek tamo nalazi. Baš kao što je ova Evrovizija završila pobjedom Ukrajine, i dirljivom “brigom”svijeta za Krimske Tatare.

Rusija je dugo bila favorit, da bi na kraju pobijedila Ukrajina. Ukrajinska pjesma 1944,naime, govori o protjerivanju naroda kojeg je Staljin kao odmazdu što su navodno šurovali s nacistima raselio iz njihovog “prirodnog” staništa. Da budemo jasni: (evrovizijskoj) masi je do Krimskih Tatara, stalo upravo onoliko koliko i prvacima RS-a do pokajanja oko toga šta se dogodilo prije dvadeset godina. Tako da ni licemjerje nije ekskluzivno naša stvar.

Festival razbibrige

Ali, ništa zato: svaka ubleha prolazi, pred zapadnom publikom je dovoljno za.ebati Ruse, makar i na Eurosongu, a pred mitingašima u Banja Luci izgovoriti da je Republika Srpska svetinja, i eto “pobjede.” To što se pobjedama ne gleda u zube, najmanje je važno: povijesni je revizionizam svugdje u modi, u Hrvatskoj su sve jače tendencije da se Jasenovac proglasi festivalom različitih muzičkih žanrova, u Srbiji su četnici odavno izjednačeni s partizanima, a mi, zemlja koja nije primila nijednu izbjeglicu, hoćemo žicom da svijetu bodemo oči kako smo super jer mislimo na njih.

Suspendovanje zdravog razuma došlo je do tačke u kojoj je Evrovizija postala nekakav politički poligon. To je budalaština: to treba da jeste ono što je oduvijek bilo raspjevani festival u kojem pojedine zemlje pokazuju predstavljaju svoju (pop) muziku. I zato je besmisleno i prenemaganje oko nastupa BiH. Nervoza, histerija, bacanje flaša, kukanje da su bez dnevnica, sva ona negativna energija koja se nakupila oko toga nastupa biće mačji kašalj ako se tačnim pokaže ovih dana omiljeni sarajevski trač. A on je da je nastup tima BiH – koji se prije polaska malo potukao flašama, a onda otišao širiti poruke ljubavi – iz crnih fondova finansirala Federalna vlada, i još nekolicina privatnih firmi, “po direktivi”, onda je, fakat, sve otišlo u tri lijepe. I to uplaćujući novce na privatan račun jednog od izvođača. To bi, nadati se, mogao biti povod nešto ozbiljnije istrage, i imati ozbiljnije posljedice. Ili neće: jer, rekosmo, na početku za Jevreje niko neće pitati. A za Krimske Tatare, samo ovog puta.

Ali, postoji nešto što bi nas moglo i obradovati. Jedno narodno muzičko takmičenje Jer, kako rekoh, nisam stručnjak za Evroviziju, ali sila prilika i opsesivna sklonost subkulturnoj patologiji rezultirali su činjenicom da spadam u sasvim solidne mitrologe, tačnije poznavaoce lika i opusa Mitra Mirića. Naime, već tri decenije kolega Mitar spada u sam vrh odrona u balkanskoj muzici. Biti toliko dugo na vrhu, a tako duboko grebati dno – to može samo Divlji Mitar. I na tome mu treba čestitati.

Izvođač iz Ugljevika, na vječnom privremenom radu u oblasti tzv.novokomponovae narodne muzike, višedecenijska je fascinacija ovog autora, a kako vidimo, i trenutnog vodstva RS-a. A Evrovizija, kako vidimo, ne ide. Bi li, onda, bilo išta prirodnije nego da se, baš kao u supertalentima, napravi takmičenje u kojem bi, slijedom Dodikovog gesta, i ostali političari izabrali da otpjevaju poneku pjesmu velikog Mitra. Mitrovizija. Pa da, recimo Željka Cvijanović otpjeva baladu iz rane faze Ljubila je prvi put, Nikola Špirić turbo-hit Doberman, Dušanka Majkić da okine Pametnicu, a Nebojša Radmanović “opuca” pjesmu o preljubu s tragičnim krajem, u kojem glavni junak smrtno presuđuje partnerici i njezinom novom ljubavniku, možda i Mitrovu životnu pjesmu – Gledam Drinu.

I da onda Milorad, na iznenađenje svih, sastavi: Ljubav je… Sa sve scenskim nastupom koji bi dakako, režirao, naš poznati teatarski reditelj. Pa da autor pjesme, kao onomad na Vlašiću, potegne flašu.

Da i nama bude Mitrovizija. 1944. Ili danas, svejedno je.