Čovjek je vrijedan onoliko koliko svoju unutrašnjost može predstaviti u jeziku.
Vrijeme u kojem živimo pretrpano je nerazumijevanjem: socijalni okviri odavno su prestali funkcionirati. Države više nisu države, nego ih simboliziraju vođe okružene milicijama. Gradovi se dijele na megalopolise i nestale; međugeneracijski dijalog skoro da ne postoji, političari se u “divljim” zemljama ubiše da objasne kako je ljudima koji žive od 300 eura – divno, a izbori služe za ovjeru legitimiteta, uglavnom, desničarskih grupacija koje nakrcavanjem državnih administracija ljude drže u prividu da nešto rade, a zapravo ih kontroliraju strahom.
Sve to skupa, izgleda, kao slike Hyeronimusa Boscha, tog najpoznatijeg slikara fantastičnog i skrivenog. Svijet kao da čeka neki novi model, neki univerzalni sistem koji bi redefinirao komunikaciju među ljudima. U postfaktualnom svijetu postistina i alternativnih činjenica ljudskoj jedinki eventualno ostaje da se hvata za glavu.
Ili da se šegači: poput majstora koji se zove Stevan Nikolić i na harmonici, narodnjački, svira odabrane klasike izmišljajući jezik. Tako njegova “izvedba” refrena Another brick in the wall Pink Floyda, glasi: hej tića, kica vica lon/ o dot no nitno brejken to bregenc tu loun. Riječ je, naravno, o stihovima hey teacher/live them kids alone/ all in all you’re just another brick in the wall. A zna i Paranoid, Black Sabbath:
Car. I to me je odmah bacilo u najraniju mladost u kojoj smo kao djeca, imitirajući kaubojske filmove ili oponašajući svjetske hitove koji smo čuli s radija. Tako je Another one bust the dustQueena u mraku doma kulture na Logavinoj ili u diskoteci na Toki/ Džeki, postao – anaduan bas t dast.
Bilo je tih hitova, koliko hoćeš, dok engleski nije postao obaveznim dijelom naših života: moja rodica V., koja danas govori Queen’s jer je tamo studirala pjevala je kao četverogodišnja djevojčica Stewieja Wondera I Just call to say I love you kao aj a ko di plej aj ol ju. Dijalozi iz filmova u kojima u Nemanjinoj i na Džidžikovcu treba da počne obračun kod O.K. Coralla, tipa: “Hey stranger, we don’t like strangers here”, zvučali bi kao – vuej dejndžer vi dou ajk grejndžer her. I onda bi ovaj drugi pao pogođen i procijedio nešto kao – šejn fo, vendž maj brader. Što je značilo da će ga neko osvetiti.
I dan mi se danas omakne da kad ne znam neki stih ili konstrukciju na engleskom, da ga smrljavim “po Vuku”, jer pažljivom uhu ne promiče da je, recimo, Have I Told You Lately That I Love You, zapravo, deseterac i da unutar tog stihovlja nekad nešto glatko možete promiješati. Ili, kao moj drug Elvis, sve prevesti u deseterac kao – ko te kara, nek’ ti piše pjesme.
A da je dosta toga u tome, odnosno da je ono što živimo fakat jedna vrsta jednostranog uživanja u seksu potvrđuje i nedavno procurila vijest iz Bijele kuće u kojoj piše da je šifra osiguranja da se kad predsjednik i prva dama idu raditi one stvari, kaže – “diskutiraju o problemima u Bosni”.
Uz malo mašte, nije teško zamisliti o kojoj se vrsti diskusije radi, a u slučaju da se gužva ne događa, ali da je došlo uoči milinkovića, koristi “da se razmatra situacija u Bosni”. Navodno, kako pišu veseli tabloidi, ta se terminologija zadržala i u slučaju Trumpovih, ali je procurila, pa je sada valja mijenjati. A i Melaniju, izgleda, stalno boli glava, pa je nikako natjerati da se preseli u Bijelu kuću. Mora da malo zazire, jer je tamo, još od Clintona i Monice Lewinski, roštilj zagarantiran. A njoj svega preko glave.
Inače, da se vratimo jeziku, jednom od najvećih čuda, koje me i danas, kad punim pedeset godina, sasvim opčinjava: oni koji ne znaju pisati obično mrze one kojima to nešto bolje ide, a ne znaju da su, kao i svaka mržnja, na pogrešnom tragu. Tajna pisanja nije u znanju, niti u informiranosti, nije čak ni u disciplini, ni u akademskim pretpostavkama, tajna pisanja, ako je ima, ona je u životu u jeziku. Čovjek je, dakle, vrijedan onoliko koliko svoju unutrašnjost može predstaviti u jeziku. Ma koji to jezik bio – od sviranja lutnje do programiranja. Oni koji ne mogu, oni su zli. Zli jezici. I bez obzira na to što sam se starošću navikao na to, zaboli kad znaš da su iz blizine. Ali, njima se, ionako, ne može pomoći. Jer, onaj ko ne vidi, nije nužno da to neće. Vjerovatnije je da ne može.
Jezik je inače, jedno od najvećih čuda, i ko zna u šta će se sve razvijati. Možda bi trebalo izmisliti neki novi komunikacijski sistem, da se ponovo razumijemo? Ne treba odustati od sna francuskog pjesnika Arthura Rimbauda koji je poručio: “Uostalom, budući da je svaka riječ ideja, vrijeme jednog univerzalnog jezika će doći (…) Taj će jezik biti iz duše za dušu, sažimajući sve, mirise, zvukove, boje…” I zato treba, još uvijek, dokle se može, biti tu. U jeziku.
I izmišljati ga. Kad već ne može drukčije. Još uvijek sam zahvalan na svakom novom danu. I sretan kad upoznam dobrog čovjeka. A nešto, odnosno nekoga, na putu moraš i izgubiti. Na putu svog jezika.
Visoko.co.ba / radiosarajevo.ba
