A možda je sve do hormona

Piše: Edin Urjan Kukavica


Bogato historijsko iskustvo uči da su u Bosni (i Hercegovini) velikani samo oni koji su mrtvi. Ili u inostranstvu… Drugim riječima, oni koji su živi i u Bosni su ustvari, mrtvi. Živi i oni koji su ovdje nisu nam zanimljivi valjda zato što su naši, što njihova odanost nikad nije bila upitna i što nisu otišli od nas… Drugim riječima, svi mi koji smo ovdje ostali smo odreda budale, idioti, nule… bezvrijedni, nepametni i niškorist. Kad je već tako, uopće mi nije jasno zašto se još uvijek čudimo koliko gluposti u manje-više redovnim vremenskim razmacima može izlaziti iz istih glava.

U (is)tom smislu podržavam i pridržavam se da ne treba pretjerivati sa hvaljenjem ljudi dok još koračaju Božjom zemljom. Koliko god da im je godina, do posljednjeg izdisaja uvijek imaju dovoljno vremena da se – i sve – pokvare. Ugled se vrlo teško stiče ali se zato vrlo lahko i brzo gubi. Čovjek u očima drugih vrijedi onoliko koliko i njegovo zadnje djelo. Paradoksalno napose, dobrom čovjeku se radi jedne pogreške začas zaboravi sve dobro što je u životu učinio, ali se, gotovo jednako brzo, lošem čovjeku jedno dobro djelo „piše“ kao da je čitav život samo dobro činio i začas mu se oprosti sve loše što je ikada rekao ili (u)činio.

No, ne podržavam i ne pridržavam se prakse da su nam najbolji, najdraži i najpoželj(e)niji oni koji nas neće, koji nas ne vole i koji odu od nas pa onda svekolika intelektualna i druga masa žgevče i bali za njima. Nije to ni dobro ni pametno, a ni zdravo iz perspektive mentalne stabilnosti jer, ako su nam dobri mrtvi, a najbolji u inostranstvima, nama koji smo ostali ovdje ne preostaje ništa drugo nego da biramo hoćemo li biti samo loši ili najgori. I da se još po nečemu podijelimo. 

No, bez obzira na rečeno, zar zaista, u cijeloj Bosni i Hercegovini, nema živog insana o kojemu bi se moglo reći nekoliko lijepih riječi, reći da su mu djela u skladu sa riječima, pohvaliti njegov odgoj, ponašanje i djela, proizvesti ga u živi primjer kreposti, čestitosti, poštenja… bilo čega što bi ostalim ljudima željnim živog putokaza ili, makar, smjerokaza moglo pomoći da ga i nađu upiranjem prsta u jednog ili malobrojnu nekolicinu. No, dobri Bošnjani su po starom i uopće ne dobrom običaju, naročito u zadnje vrijeme pobrkali kriterije i, posljedično i logično, uzore.
Moglo bi se reći da je ponuda očekivana, nemaštovita i poprilično siromašna. Zašto je to tako?

Umjesto mladih, zdravih, slobodoumnih, inovativnih, obrazovanih i načitanih… politikom se u Bosni i  Hercegovini bave uglavnom opskurne skupine poznanika, (ne)prijatelja, drugova, ostarjelih ali pametni ne prispjelih, neiživljenih pubertetlija, sinova pred udaju i kćeri za ženidbu, stručnjaka za ništa, eksperata za „nema ničega“ i doktora nauka iz oblasti „đe ba, ono nestalo“… u najkraćem, nimalo lijepa i ni na koji način poželjna gomila koja je isplivala i održava se na površini samo zahvaljujući nečinjenju te, stoga i bez ikakve želje, volje i namjere da bilo šta mijenjaju. No, čemu da se nadamo od tih „političkih predstavnika“ ako je najbolje što mogu smisliti pozivanje rahmetlija u pomoć, obećavanja boljitka / blagostanja u (ne)doglednoj budućnosti, veće plate i penzije za ovoliko ili onoliko godina, dijeljenja dobronamjernih(?!) savjeta putem otvorenih pisama i, naravno na svaki način zbijanja etnonacionalnih redova… odnosno, u najkraćem, prodavanje starih jaja pod nove bubrege.

Najveće zlo koje su bosanskohercegovački „političari“ uspjeli nanijeti – uopće nije bitno namjerno ili  nenamjerno, svjesno ili nesvjesno – jeste da su uspjeli politiku (i sav onaj pojmovnik koji su pritom koristili uključno i patriotizam) ogaditi normalnim ljudima. Jedino veće zlo od toga – a počelo je i ishod istog „uspjeha“ – skrbi činjenica da se politikom gotovo isključivo bave ljudi neupitnih nekvaliteta, sumnjivih namjera i vrlo upitnih moralnih karakteristika. Štaviše, zbog toga se normalnim / običnim ljudima se bavljenje politikom (riječima momka od oko 28 godina kojega bi – da je sreće kao što nije – ova zemlja i stanje u njoj trebali zanimati više nego mene): „kosi sa njegovim temeljnim, osnovnim, suštinskim životnim i moralnim načelima“ (citat završen). Ili, riječima jednog vjerskog dostojanstvenika (govoreći samo o svojoj pastvi): „Ljudi su se umorili od te korupcije koja vlada, nejednakosti pred zakonom, te izluđivanja kroz čudnu birokraciju u administraciji. Javnost uporno čini da se ljudima zgadi ova zemlja i život u njoj…“ dodajući kako sve ovo „predugo traje“ i da je „stalno napeto stanje u javnosti i stvaranje nesigurnosti te nepostojanje jednakopravnosti zamorilo ljude“.

Nedvojbeno je jasno da je Bosni i Hercegovini potreban potpuno novi narativ koji će na neki način promijeniti otužnu – da ne kažem katastrofalnu – sliku zemlje ponajprije u očima njenih stanovnika, a tek onda koji se navodno, za njenu sudbinu pitaju samo toliko da papagajski, robotizirano ponavljaju da je budućnost zemlje u dogovoru političkih predstavnika njenih naroda i respektivnih stranaka u kojima je sve više primijetan manjak testosterona i višak estrogena. 

Drugim riječima i u najkraćem, šta je, za Boga miloga, mislio SS kad je u izjavi povodom godišnjice preseljenja rahmetli AI rekao da „veliki ljudi umiru dvaput: prvi put fizički, biološki, a drugi put kad umre djelo za koje su se cijeli život borili?“ Je li to SS zna nešto što mi ne znamo?

Patria