Dragulji rudnika Breza

One ne idu na fitnes, ne posjećuju frizere i kozmetičare, možda ne prate modu i ne pretjeruju sa šminkom, ali zrače snagom i ljepotom. To su žene rudarke iz Breze.

Sve je do sudbine, ali kada bi se ponovo rodile, slažu se Azra Ahmetspahić i Hata Hasanspahić, ponovo bi odabrale isti put, istu struku. Azra je, kao mašinski tehničar u Rudniku mrkog uglja (RMU) Breza počela raditi 1983. godine, a godinu dana poslije u rudniku se zaposlila i Hata, rudarski tehničar.

“Prvi moj susret s jamom je bio odmah u januaru 1983. godine. Nakon dva dana seminara sišla sam u jamu. Bauk. Jama. Međutim, poslije prvog silaska u jamu razbijeni su svi ti strahovi, sva ta fama”, kaže Azra za Deutsche Welle. Nikada, kaže, nije mislila da će se baviti tim poslom, ali sudbina je htjela da ostane bez oca, koji je radio u rudniku, pa je od rudnika dobila stipendiju, a čekao ju je i posao.

“Počela sam raditi kao mašinski tehničar – tehnički crtač, onda sam dobila referat mašinskog tehničara za pitanja transporta, pa za odvodnjavanje, da bih danas obavljala posao odgovornog bravara za poslove odvodnjavanja. Međutim, to ne znači da se moj posao svodi samo na tu vrstu posla. Moj zadatak je konkretno sve što je mašinski posao u jami. Moje je u svakom momentu da pratim rad, micanje, remonte, montaže, demontaže, da to prikazujem na kartama stanja, da svu tu mašinsku opremu dokumentiram, ažurirana stanja, uputstva, upozorenja i zabrane, znači sve što je vezano za mašinsku opremu to je moj dio posla”.

Radno odijelo skriva razlike

Jama Rudnika Breza se nagibno spušta do nekih 250 metara dubine, a Hata i Azra dnevno prepješače i po sedam, osam kilometara obilazeći jamska radilišta uzduž i poprijeko. Njihove muške kolege, kako kažu, na njih su se navikli i gledaju ih kao sebi ravne, a ne kao osobe nježnijeg, ženskog spola.

“Jama je specifična. Kad krenete u jamu vi svojim potpisom sve preuzimate na sebe i ne znate ni hoćete li izaći, ni kako ćete izaći. Kada obučemo radno odijelo, onda smo svi isti. Oni na gume (gumena transportna traka), mi na gume, oni kroz vodu, mi kroz vodu… Što se tiče posla, nikad nas nisu smatrali ženama, kao slabijim spolom, da kažu – ma vi ste žene, nemate pojma – nikada. Što se tiče pomoći, ako bismo zatražile pomoć, kolege će uvijek pomoći”, kaže Azra.

Nada se skoroj penziji. To ipak ne znači da će veza sa rudnikom biti prekinuta. Njen sin, rudarski tehničar, u jami RMU Breza radi već 10 godina. Bilo joj je, kako kaže, jako teško kad joj je rekao da je odlučio raditi u rudniku, ali je pojasnio da je to “njegova profesija, da je završio tu školu i da je to to što želi”. Činjenica je i da je Breza tradicionalno rudarsko mjesto, mjesto legendarnog udarnika Alije Sirotanovića, pa se o rudniku i ljudima koji rade u njemu, tvrde Azra i Hata, najviše priča i u vlastitom domu.

Žene na odgovornim poslovima

Ne računajući administraciju, u RMU Breza trenutno rade 22 žene. Do Nove godine ih je bilo više, ali je dio ženske snage otišao u više nego zasluženu penziju. Prije 33 godine rudnik je zaposlio 20 žena, po 10 u dva pogona. Među njima je bila i Hata.

“Promijenila sam mnogo radnih mjesta u rudniku, dok nisam došla, sa svim svojim iskustvom, sa posebnim stručnim ispitom, na ovo radno mjesto na kojem sam sada, a to je protupožarni nadzornik za jamu. Svrha mog posla je kontrola prostorija u jami, kontrola protupožarnih aparata, vođenje papirologije, nadgledanje kvalitete zraka u jami, plinova”, kaže Hata za Deutsche Welle. Pojašnjava ozbiljnost svoga posla, jer u svakom momentu mora “poznavati gdje je kakvo stanje u jami po pitanju zraka i plina i svaki dan to moram pratiti i evidentirati”.

Porodični život je, kaže, uspjela organizirati i prilagoditi poslu, premda se dešavalo da mora ostati odraditi i dvije smjene, pa bi joj dijete već spavalo kada bi se vratila kući, a ujutro bi se vraćala na posao, u smjenu, prije nego se dijete probudi. Porodica joj, kaže, i danas dosta pomaže i ima razumijevanja. “Živim u takvoj porodici i kuća mi je blizu rudnika i svi su me uvijek podržavali, imaju osjećaja kad ja dođem kući i kažem da sam se umorila i da sam prešla kilometre i kilometre, da me bole noge, onda mi kažu da legnem, da će oni sve uraditi, a da se ja odmorim i naspavam, kako bih bila spremna za sutra”.

Ljepota u vlastitim rukama

“U rudniku se umoriš, sav si prljav, nikakav, kroz blato gazio, kroz vodu, provlačiš se kroz ruševine, nema kakvih položaja i prostorija nema, ali kad izađeš van i kad se okupaš, onaj umor što se skupljao cijeli dan se spere”, kaže Hata. Nekada je imala dugu kosu, ali zbog čestog, svakodnevnog pranja, morala ju je skratiti – sama. “Frizeraj, ma kakva frizura, nit’ kad idem frizeru, sama se šišam, sama se farbam, sve sama radim”.

Ipak, nisu nesretne ili očajne zbog toga. Sretne su, kako kaže Azra, da imaju posao, da su samostalne i imaju svoje “ja” i da sve nekako ide svojim tokom. Ponekad, od praznika do praznika, ipak prirede iznenađenje za kolege, pa se dotjeraju za proslave u kolektivu, a kolegice iz administracije, kažu, tada znaju biti ljubomorne na njihov izgled.

Bez obzira na izuzetno odgovorne poslove koje obnašaju u rudniku Azra i Hata, kao i druge žene – rudarke, među njima i Jasmina Salihspahić, koja je kao magacioner eksplozivnih sredstava odgovorna za kontrolu i izdavanje eksploziva, ne mogu napredovati na više pozicije kao njihove muške kolege. Moglo bi se desiti da za to uskoro nema ni potrebe, jer u RMU Breza već duže vrijeme nije zaposlena nova grupa žena, a generacije iz 80. polako odlaze u penziju.

Umjetnik iz rudnika

Žene RMU Breza nisu jedino blago tog rudnika. Nesreća na poslu “natjerala” je Ešrefa Muratovića, u Brezi znanog Bubija, da se vrati svojoj prvoj ljubavi – slikarstvu. Taj samouki umjetnik slikarstvom se bavi još od malih nogu. Njegov talent primijetila je i profesorica likovne kulture, i hrabrila ga da upiše Umjetničku akademiju, ali ga je život usmjerio drugim putem, u rudnik, koji je te 1984. godine jedini nudio poslove u Brezi.

“Na separaciji i preradi uglja radio sam do unazad četiri godine, kada sam imao nesreću na poslu. Udarila me je metalna šipka u desni dio vrata, tako da sam za mjesec dana izgubio vid na desno oko… Nakon devet mjeseci bolovanja, ljekarska komisija je odlučila da ja više ne mogu podnijeti prašinu, fizičko naprezanje, pa sam preraspoređen na telefonsku centralu u RMU Breza”, govori Bubi.

Na novom radnom mjestu je, kaže, odmorniji, a ima i više vremena da se posveti onomu što voli – slikanju. Bubijeve slike odišu životom, daju osjećaj prostora, svjetla i sjene, a samouki umjetnik, kako kaže, inspiraciju pronalazi u prirodi, ljepoti tradicionalne bosanske arhitekture, ali i ljepoti ljudskog tijela. Njegove prve slike bile su rađene u tehnici grafitne olovke, a onda je odlučio istražiti pastel, jednu od težih slikarskih tehnika. Većinu radova danas izrađuje upravo u toj tehnici, a prvu izložbu, koja je bila ogromno iznenađenje za sve, upriličio je prije nekoliko godina u svečanoj Sali RMU Breza i to na Dan Općine. Izložio je 30 radova od kojih je, kako kaže, odmah kupljeno čak 26.

Dok na telefonskoj centrali RMU Breza čeka penziju, Bubi nastavlja slikati i pripremati se za nove izložbe. Izučava nove tehnike jer “sigurno ima još dosta caka za otkriti”. “Meni je Bog dao talenat. Neko umre, a ne otkrije ga, a kad volite nešto onda nema prepreke, nema nešto da vas spriječi da to ne radite i ja ću ovo raditi dokle god me oči služe i dokle god mogu”.

visoko.ba/dw.com