Pored zabranjenog sjedenja na hladnom betonu i kupanja sa upaljenim bojlerom od malena smo dresirani da se panično čuvamo promahe, ne izlazimo napolje mokre kose i pazimo da nam neko ne sipa drogu u piće. To su bile glavne smjernice djeci rođenoj krajem XX vijeka i svima su nam bile jasne kao dan.
Međutim pored tih tehničkih savjeta za preživljavanje u svijetu koji nas čeka izvan zone roditeljske nadležnosti, odrastajući pokupili smo i neke netačne, izlizane fraze koje se kao bubavšvabe provlače kroz srpsku avliju u svim njenim epohama. Kad u pubertetu krene da ti se događa život shvatiš da od promahe sigurno nećeš najebati, ali da od ljudi i te kako hoćeš. Iz foldera prikupljenih podataka tokom odrastanja vadiš brošuru za slučaj nužde i čitaš fraze kao što su: „Čuvaj se neznanaca“ – a znanci te povrijeđuju… „Ko zna zašto je to dobro“ – a tebi nikad gore… „Strpljen – spašen“ – a ti vidiš da čamci za spašavanje prvo odvoze one koji najglasnije kukaju… I zapitaš se, a šta ako je u ovom naopakom svijetu najispravnija odluka shvatiti sve te savjete baš tako – naopako?
Škola sistemom kazne i nagrade a roditelji uz pomoć vaspitnog štapa i šargarepe uče nas da moramo biti bolji od svih. Onda shvatiš da su to neka uzaludna takmičenja i bezvezne rang liste jer se pobjede te vrste ne bilježe ni u kakve životne tabele. Stariš shvatajući da te niko nije učio kako da budeš najbolja verzija sebe, bez upoređivanja sa drugima. To su svi previdjeli u svojoj dobronamjernosti i ostavili te da tu bitku saznanja biješ sam. Shvatiš da si učen da budeš dobar ali najviše za druge, a najmanje za sebe. Na tim visinskim pripremama omladinaca za predstojeću sezonu i prelazak iz kadeta u seniorsku ligu uče nas da moramo biti spremni na sve. Ti utreniran, u punoj snazi željan života i na sve spreman – a život krene da ti daje Ništa.
Shvatiš da te niko nije učio kako da preživiš kad umjesto svega počne da ti se događa jedno veliko Ništa. Za to nismo prolazili obuke, nismo imali skripte, nismo išli na simulacione testove. Tada kreće da se događa Život u svom punom sjaju i da demantuje svo tvoje unaprijed stečeno znanje a trenira istrajnost i zahtijeva vjeru. Kad smo plakali obično su nas smirivali učeći nas tad da moramo biti hrabri. Kao, hrabri ne plaču. „Ustani i bori se, ne daj na sebe.“. Onda čuješ potpuno drugi eksterm da „kad te neko povrijedi ti okreni i drugi obraz.“ Zamisliš se… Jebote, tebi oni rade o glavi, tjeraju te u šizofreniju. Ništa ne razumiješ. A zapravo ti niko nije objasnio da i hrabri plaču, a da i drugi obraz udarcu na volju umiju da daju samo oni koji znaju da ga mogu podnijeti na nogama. A za to treba mnogo ljubavi. Ne lude hrabrosti, a još manje mazohizma.
Vođen zdravorazumskom logikom i učen na primjerima predatora i plijena tako zelen živiš u pogrešnom uvjerenju da u životnim bitkama najbrže bivanju ranjeni oni koji su slabi. Kad te rijeka života izlupa o svoja korita shvatiš da u razumu, logici i jačini nema nikakvih odgovora. Shvatiš da su najhrabriji samo oni koji se usuđuju da pokažu sopstvenu ranjivost. Da samo iz nje može izaći ljudskost, humanost, saosjećanost, ljubav, kreativnost, predanost… A da je panično skrivanje sopstvene ranjivosti zapravo najveća ljudska slabost. Sve će doći na pravo mjesto kada završiš škole, odslužiš armiju, zaposliš se, oženiš se… Sve to ti govore, baš tako i baš tim poretkom. Niko ti ne govori da sve može drugačije i da stvari dolaze na pravo mjesto samo onda kada je unutar tebe sve na svom mjestu. A ne izvan. Tokom slaganja te puzle unutar sebe, nema ni roditelja, ni vaspitača, ni profesora, ni trenera. Na toj avanturi pakovanja sebe u smislenu cjelinu pridruži se sretnima poneki Anđeo, kog mi, smrtnici sa ograničenim vokabularom, oslovljavamo riječju Prijatelj. I na kraju, shvatiš da je jedini tačan odgovor iz djetinjstva koji si mogao čuti od starijih bio „Kad porasteš kaz’će ti se samo“ i obično si ga dobijao na pitanja kako se prave djeca, kako sam ja došao na svijet i čemu služi kondom.
Shvatiš da sve što danas zaista znaš jeste ti se samo kazalo. Mogu te drugi naučiti jezike, ali samo ti odlučuješ šta ćeš njime govoriti, mogu te drugi naučiti kako da koristiš kompas, ali samo ti odlučuješ kojim ćeš putem ići, mogu te drugi naučiti kako se preživljava, ali samo ti odlučuješ kako ćeš živjeti. Shvatiš da čovjeka najbitnijim lekcijama ne uče, već ih on uči sam.
visoko.ba/Blogdan
