U trenutku se, u jednoj fatalnoj rečenici, bez ikakvog vidljivog prijelaza stope u istom događaju dva udaljena vremenska toka. U prvom otac Nicolau Eimeric, veliki inkvizitor, presuđuje da se ima na lomači spaliti Josep Xarom, židovski liječnik, optužen da je od nekog Jaume Malle otkupio posvećene hostije, i da je nad njima, nad hostijama, počinio ogavan zločin. Istina, Xarom, rođen i odrastao u getu, koji je pod kraljevom milošću, i ne zna što su to hostije, što ga u očima katoličkog prelata čini još mizernijim, svakoga prijezira vrijednim stvorom – kopilanom iskonske izdaje koju je njegov rod proveo nad Sinom Božjim Isusom Kristom. Osim toga, oca Nicolaua nepodnošljivo boli glava. Židovskog liječnika osuđuje na smrt na lomači, ali tako da mu se prethodno odsiječe jezik, da ne bi, umirući, mogao vrijeđati dragoga Boga.
U isto vrijeme – bez novog odlomka kojim su u ovoj priči o priči razdijeljena dva događaja – samo uz neznatnih šest stoljeća razlike, obersturmbannführer Rudolf Hoess, koji se, ironično domeće pisac, “rodio u Gironi jednoga kišnog poslijepodneva 1320. godine”, čovjek koji je pune tri godine bio zapovjednik Auschwitza, u velikoj je brizi pred posjet Reichführera Himmlera, dok objašnjava svojemu podređenom, također esesovcu na službi u logoru, doktoru Voigtu, prirodu svoje misije. I kaže: “Auschwitz-Birkenau je logor koji je zamišljen, promišljen i pripremljen za istrebljenje štakora. Da su kojim slučajem Židovi ljudska bića, pomislio bih da živimo u paklu koji ima samo jedna vrata što vode u plinsku komoru i samo jednu sudbinu u obliku peći za spaljivanje i plamena ili pak otvorenih jama u šumi u kojima spaljujemo ostatke jer ne stignemo spaliti sav materijal koji nam šalju.”
Za one koji ne znaju, a svakako bi trebali znati, Rudolf Hoess bio je vjeran katolik, iz duboko religiozne trgovačke obitelji iz Baden Badena. Njegov otac Franz Xavier imao je samo jednu žarku želju: da mu sin ode u svećenike, da okaje sve obiteljske grijehe i sredi stvari s Bogom. Sin nije poslušao oca, nego je otišao u vojnike. Borio se u Iraku i u Palestini, protiv Britanaca, kasnije bio dragovoljac i ratni veteran bez posla, te je iz očaja pokušao samoubojstvo. Ufanje je pronašao učlanjenjem u nacionalsocijalističku stranku, već 1922. Ženi se Hedwigom Hensel, koja će poslije tvrditi da nije imala pojma što se zbivalo u Auschwitzu i kakvim se to poslom njezin muž bavio. Rodila mu je petero djece. Umrla u dubokoj starosti, izbjegavši pred njemačkom savješću u Sjedinjene Američke Države. A Hoess je imao tu čast da ga poljski sud osudi na smrt i objesi na vješalima postavljenim ispred njegove nekadašnje kancelarije u Auschwitzu. Sudski psiholog s nirnberških procesa, na kojima se Rudolf Hoess pojavljivao kao svjedok, opisao ga je kao psihički savršeno normalnog čovjeka, sa simptomima šizofrene apatije i bezosjećajnosti. Hoess, u kojemu nikada nije ugasnuo plamen domaćega, roditeljskog ognjišta, na smrt bi se dosađivao kada bi sud pokrenuo moralna pitanja u vezi pogroma nad Židovima.
Jaume Cabré o Hoessu i o Nicolau Eimericu piše u ne prevelikom fragmentu romana “Ispovijedam”, koji se rasprostire na sedamsto i četrdeset šest stranica, te listom od gusto ispisane četiri stranice, na kojoj su imena protagonista. Smjenjuje ih u furioznom tempu, u istoj ili u dvije odvojene rečenice, u istom ili u odvojenim poglavljima, tako da se čitatelju zavrti u glavi od tog inkvizicijsko-esesovskog ringišpila, usred kojega je jedna i jedina, možda i najveća tema naše civilizacije, te sigurno najveća tema kršćansko-katoličke savjesti i moralnog refleksa: antisemitizam.
Ali “Ispovijedam” niti je knjiga o antisemitizmu, niti je u njezinom središtu kritika Katoličke crkve. Ovo je zapravo roman o savjesti. Svojevrsna Cabréova povijest čovjekove savjesti, spuštena na individualnu i strogo intimnu razinu, i podignuta na razinu zajednice, one katalonske, pa one španjolske, europske, univerzalne zajednice. Pisac u isto vrijeme pripovijeda više različitih pripovijesti, ali tako da ih ne razvija u linearnim narativnim tokovima, niti u kronološki postavljenom vremenskom okviru. Također, nije lako objasniti niti to je li ovo roman u prvome ili je roman u trećemu licu. U drugome nije. A malo je u prvom, malo u trećem. Do promjene obično dođe u sljedećoj rečenici. Ali, opet, čitatelju se nikad i nijednom ne učini da je izgubio nit, a još manje da ga pisac bespotrebno muči i zlostavlja. Za razliku od velikog Thomasa Bernharda koji je ponekad – na veliku radost ovoga čitatelja – svoga čitatelja često tretirao kao stoku, pa i time što mu je uskraćivao pravo na dah i na disanje, jer je ukinuo odlomke u tekstu, Jaume Cabré je, uza sve svoje, katkad totalno ekscentrične, zahvate u vrijeme, mjesto i kasting svoga romana, jedan od onih pisaca koji su, htjeli oni to ili ne, uvijek prijateljski raspoloženi prema svekolikom čitateljstvu. Onako i onoliko prijateljski koliko je to Šeherezada bila raspoložena prema strašnom caru Šahrijaru. Cabré je, naime, nečuveno darovit pripovjedač, koji pripovijeda s takvom strašću i takvim tekom da se čovjeku učini da pred sobom ima stvorenje koje upravo od toga i živi. Čudovište koje ždere zbilju i proizvodi priču kojoj, zapravo, i nema kraja. Svih sedamsto i kusur stranica ove knjige pročitaju se gotovo na dušak, stvarajući u čitatelju svojevrsnu ovisnost o ovome piscu i njegovu tekstu. Malo se razboliš na duši nakon što više nema.
(Roman je, naravno, objavila zaprešićka Fraktura, a preveo ga je Boris Dumančić. Njegov je prijevod s katalonskog pouzdan, precizan i lijep – takav da zaslužuje sve nagrade koje se u ovoj zemlji za prijevod dodjeljuju. Ali to, i sve drugo što bi se još o ovoj knjizi moglo reći – uključujući i to da njeno čitanje izaziva bolove u sitnim zglobovima prstiju u šake, ali i ojačava rukovanje – ostavimo u zagradama, jer ovako neobičan roman zaslužuje priču o sebi koja će biti barem zeru neobičnija od drugih priča o knjigama.)
Cabré se kreće po dva naoko razdvojena književna puta, da ne kažem druma. Istovremeno je tradicionalni pripovjedač širokoga zamaha, epske siline i realističkog prosedea, i šašavi avangardist, ludo dijete, zaigrani wunderkind, koji će se u svome romanu poslužiti baš svime što mu padne na pamet i što mu se učini zgodnim, e ne bi li poništio sve ono što tradicionalno pripovijedanje i veliki povijesni i društveni roman zapravo jesu. U tom nemogućem poslu ga osim velikoga dara za priču vodi njegova silna dramaturška vještina. Ona nas, ta dramaturška vještina pisca, i štiti da se ne izgubimo u ovoj knjizi.
Ali o čemu je, konkretno govoreći, njegov roman, ako nije o onoj dvojici nacista i inkvizitora na koje smo potrošili toliki dragocjeni prostor naše priče? Može biti da je to roman o ambicijama jednoga strašnog i bešćutnog oca, inače antikvara, koji je htio da mu sin nauči desetak jezika, uključujući i aramejski, i da bude bog i batina za pitanja društva i civilizacije. A može biti i da je to roman o dječaku koji je svirao violinu, uz prijatelja mnogo muzikalnijeg od sebe. Može li se postati veliki violinist s punom sviješću o vlastitoj nedovoljnoj muzikalnosti? Vjerojatno je i to moguće.
Ili je to roman o jednoj violini. Nije ni Stradivarijeva, ni Guarnierijeva, nego ju je sagradio Lorenzo Storioni, također graditelj violina iz Cremone, generaciju mlađi od njih. Instrument o kojemu je u romanu riječ – i o čijoj povijesti ova knjiga, možda, govori – našao se, kao i tolike slavne i dragocjene violine, na putu zla i mržnje. Zalijevana ljudskom krvlju, ova je violina dopala u ruke dječaka koji predstavlja svojevrsnog stražara s kraja povijesti. Njegovo ime je Adria Ardevol, i on je taj na kojemu se, kada je priča na njemu, izmjenjuju prvo i treće lice. Adria, naravno, nije Jaume Cabré, ali jest ja. To je već i samim tim što stiže na kraju – iako priča od njega počinje. I uvijek se s tog kraja, s mojega ja, s ove tačke gledišta i iz ovoga trenutka sad čini da je povijest završila. (A onda se pojavi Francis Fukuyama da od fatamorgane intimne sadašnjosti stvori društvenu teoriju, u koju zatim povjeruje svijet…)
“Ispovijedam” je, naravno, i roman o Kataloniji i o frankističkom teroru nad Kataloncima, a onda i o tome kako ima trenutaka kada se i dobri ljudi raduju nečijoj smrti. Četiri su velike čakre, piše Cabré, što ih je frankizam tokom cijele vladavine generalissimusa Franca – koji taj najviši vojni čin nije zadržao samo za sebe, nego ga je transcendirao i dodijelio i: Blaženoj Djevici Mariji – pokušao istrijebiti bilo pendrekom, bilo mecima: komunisti, masoni, Katalonci i Židovi. Ako tvoj progonitelj mrzi i Židove, možeš s priličnim pouzdanjem pretpostaviti da si na boljoj strani povijesti.
visoko.ba/jergovic.com
