Nakon što su ove godine izdali sedmi studijski dvostruki album “Tijelo”, rasprodali Dom sportova, osvojili Porina za pjesmu godine i dobili nominaciju za MTV Best Adria act – Elemental će se pridružiti proslavi 40. rođendana kultnog zagrebačkog kluba KSET te će u istom održati ćak dva koncerta, i to ovog petka i subote 9. i 10. prosinca. S druge strane, SoundGuardianovci već dugo kuhaju ideju za pokretanjem nove serije članaka, koji će se s vremenom možda i emancipirati od rubrike Kompilacija, u kojoj će glazbenice, glazbenici, ljudi povezani s glazbenom industrijom, ali i oni iz javnog života, izdvojiti sedam najvažnijih, najdražih, presudnih albuma, albuma koji su ili utjecali na nju/njega kao glazbenika/icu ili ga/ju formirali kao osobu. Izuzetno nam je zadovoljstvo i počašćeni smo što je upravo Remi prva osoba koja će otvoriti ovaj novi serijal pa pogledajmo kojih je to njezinih 7 presudnih albuma.
Trešnjevački mališani – “Pobijedit će ljubav” (1985.)
Ovo je bila jedna od prvih kaseta koja je bila samo moja, kupljena u Nami na Trgu… Ako zanemarimo audio-priče koje sam mahnito preslušavala kao klinka, do razine da sam dijaloge znala napamet, bila je to jedna od mojih prvih audio svojina. Svijet prije VHS-a, zar je to uopće postojalo? Za dijete radničke klase, vrtićka generacija, meni je ovaj album bio veliki prasak, početak i kraj, zlatni grumen, sve!
Michael Jackson – “Bad” (1987.)
Niže razrede osnovne škole obilježili su mi muzička škola, ritmika, markiranje solfeggia i gitare, grah u plastičnoj čašici koji nikako nije htio proklijati i “Bad” Michaela Jacksona. Prijateljica čiji se tata bavio vanjskom trgovinom imala je satelitsku TV što je značilo spotove, skidanje koreografija po “play-pause” principu i učenje engleskog uz Dirty Dianu.
Hair – “Original Soundtrack Recording” (1979.)
Fast-forward u sedmi razred osnovne. Ne znam kako je uopće ovaj soundtrack dospio u moje ruke, ali znam da je promijenio sve – počela sam nositi trapezice, pustila kosu i s prijateljicom Veronikom bila jedini hipi u školi. A valjda i šire. “Hipi s Britanca” – sad mi zvuči kao više cool verzija “Zvižduka s Bukovca”. Dok su drugi brijali na Pearl Jam, ja sam brijala na činjenicu da je Mjesec u sedmoj kući.
Cypress Hill – “Temples of Boom” (1995.)
Kvantni skok u drugi srednje. Otkrivanje rapa i grafita, svakodnevno crtanje skica i prvi pokušaji pisanja rima. Na engleskom, naravno. Potpuno novi svijet, s nekim drukčijim, masnim i crnim groovom, stavom i prkosom. Ljubav na prvo slušanje.
The Roots – “Do You Want More?!!!??!” (1995.)
Nakon ovog albuma počela sam više razmišljati o tome da pokušam repati pred auditorijem koji je bio nešto širi od moje tri frendice iz razreda. Tu sam negdje i počela “ozbiljnije” pisati, na hrvatskom, kužiti paterne u sempliranju, implementirati naučeno u muzičkoj školi. Ili me samo ozbiljno šorao pubertet. Ne znam, nešto je bilo električno u zraku. #hormoni
The Ramones – “Rocket to Russia” (1977.)
Jebiga, sad već shvaćam da je ovdje samo sedam albuma u igri pa vrtim traku vrlo brzo do negdje 2008. Punk sam otkrila u poznim godinama svog života, a ovaj album mi je bio “gateway drug”. Skužite lingvističku igru riječi “drug” i imena albuma. Boom!
Erykah Badu – “Baduizm” (1997.)
Album koji mogu preslušati 1000 puta (stvarna se brojka doista i vrti negdje oko tog broja okretaja), a da mi nikako ne postane dosadan. Jedan od onih koji su me ohrabrili da uz repanje i propjevam. Makar i u “nježnom falsetu” jednog mezzosoprana/alta.
Drugi put molim da bude popis 30 albuma jer je samo sedam zbilja svirepo i nepravedno prema osobi kojoj je muzika život.
visoko.ba/soundguardian.com
