Na Crni petak umro je Fidel Castro, i onda su se o tome raspričali svi: od Donalda Trumpa do novinskih komentatora u onoj najudaljenijoj europskoj provinciji, koji su koristili Castrovu smrt isključivo za osvjedočenje vlastite vjere. Jedni su, slijedeći Trumpa, govorili da je trebao umrijeti i ranije, te su se na taj način prikazivali konzervativcima i kršćanskim demokratima. Drugi su, slijedeći protivna uvjerenja, isticali Castrovu veličinu i značaj u otporu Americi i polustoljetnoj američkoj ekonomskoj blokadi Kube. Biva, jest da Fidel nije bio neki demokrat, jest da mu ljudska prava nisu bila politički prioritet, ali je u svijetu brutalnog kapitalizma on bio antikapitalistički izuzetak i po tome je, naprosto, bio cool.
Početkom devedesetih, dok je u nas trajao rat, u modu su, na Zapadu, ušla turistička putovanja na Kubu. Stari američki automobili na ulicama Havane, stogodišnjaci u odijelima i sa šeširićima mafijaša iz tridesetih godina prošloga stoljeća, ostaci veličanstvene španjolske kolonijalne arhitekture i glazba, ta božanstvena glazba uz koju se ljubi i umire, sve to je postalo planetarni šik. Hoteli za strance, beskrajno puste pješčane plaže, a ljudi dobri i naivni. Bila je 1995. ili 1996, kada se i u nas krenulo na Kubu. Oni koji su išli, vraćali bi se očarani. Moraš otići tamo prije nego što umre Castro! Tu sam rečenicu prvi put čuo prije dvadesetak godina. I nikada nisam otišao. Bilo mi je daleko, a nije mi ni bilo cool. To što bih tamo došao i otišao, i što bih se našao među ljudima koji ne mogu samo tako doći i otići podsjećalo me je na dane opsade Sarajeva. Dolazili su ljudi, neki divni ljudi iz Francuske, Njemačke, Engleske, vidjeli bi kako nam je i kako smo divni, a onda su odlazili. Jest da na Kubi ne padaju granate, ali ista je razlika između onih koji mogu doći i otići, i onih koji moraju biti tu.
Prva razlika između diktature i nediktature u tome je što se u diktaturi cjelokupno društvo, osim povlašćenog sloja, nalazi u stanju opsade i bez mogućnosti izlaska van. Iz Castrove se Kube nije moglo van. I na tome bi razgovor o njemu i njegovom režimu mogao i završiti. Istina, on niti je bio Sadam Husein, niti je bio Pol Pot, a ni Alfredo Stroessner, Pieter Botha ili Augusto Pinochet – da spomenemo i trojicu diktatora koji su američkim i europskim konzervativcima zavazda cool. U odnosu na njih Fidel Castro mogao se učiniti pozitivcem. Ali i to je samo privid. Usporedbe među diktatorima nemaju smisla. To je kao kad uspoređujete običnog ubojicu – recimo onoga političkog aktivista koji je neki dan ubio umirovljenika u Nazorovoj – s masovnim ubojicom ili zapovjednikom konclogora, odgovornim za smrt sto tisuća ljudi, u kojoj će usporedbi obični ubojica djelovati kao pravednik među narodima.
Castrovim žrtvama neće biti nikakva utjeha ni to što su malobrojnije, recimo, od žrtava američkoga državnog sekretara iz vremena Richarda Nixona, velikoga svjetskog državnika i ikone demokratskog zapada, Henryja Kissingera, koje su, također, stradale pod nekom drugom, istina nekomunističkom, diktaturom. Tako da je besmislen i taj intelektualni manevar kojim se jedna diktatura nastoji relativizirati terorom sponzoriranim od neke demokracije. Ali isto tako bi bilo zanimljivo čuti što će reći oni koji su ovih dana u skladu s konzervativnim i kršćanskim načelima nazdravljali Castrovoj smrti umre li jednoga dana i Henry Kissinger.
Kuba je ušla u modu, postala je trgovački brand i prvorazredna turistička destinacija zahvaljujući padu Berlinskog zida i slomu komunizma kao svjetskog pokreta. Nakon što je nestalo svake prijetnje i nakon što je zapadni kapital pregazio istočnu Europu, okupirao je i osvojio, Kuba je postala tematski park, a Castrova diktatura zgodna kulisa za turistički izlet i nezaboravno ljetovanje.
Uz najefektniji od svih turističkih slogana, onaj kojega nema po džambo plakatima, nego se izgovara u prijateljskim ćaskanjima: Otiđi i vidi, prije nego što Castro umre!
Prije revolucije i Fidela Castra Kubom je vladao mračni režim diktatora Fulgencija Batiste, instaliran od CIA-e i pomagan od američke mafije. U Batistino je vrijeme Kuba bila američke kockarnica s kuplerajem. Ovih je dana neki konzervativni komentator nostalgično ustvrdio kako je Batistina Kuba imala BDP kao Italija. Što je, vjerojatno, tačno, ali je sav novac odlazio Batisti i njegovima, odlazio je Amerikancima, dok su Kubanci crkavali u bijedi. I to je osnovni razlog uspjeha kubanske revolucije. Naprosto, sve je ranije bilo toliko strašno da nije moglo nastati ništa strašnije. Castro je uza se imao narodne mase, imao je cijelu Kubu, jer su za Batistu bili samo svodnici, vlasnici kockarnica, gangsteri i krvavi čuvari poretka.
U početku, vrijedno je podsjetiti se i na to, revolucija na Kubi nije imala komunističkih obilježja. Niti je Castro bio komunist. Dugo se on predomišljao, dugo je mjerkao, tražeći način i formu uspostave novih društvenih odnosa. U sovjetski su ga zagrljaj potjerali upravo Amerikanci, koje nije zanimalo ništa drugo osim da Kuba bude ono što je bila pod Batistom. Umjesto revolucije oni na Kubi nikada, ali baš nikada, nisu nudili demokraciju. Sve dok Castro nije uspostavio diktaturu. E tada su Amerikanci Kubancima krenuli nuditi svoje trgovačke brandove: slobodu, demokraciju, ljudska prava… Ali već je bilo gotovo. Oni su od Fidela Castra načinili diktatora i sljedećih ga četrdeset godina pokušavali ubiti. To što ga nisu uspjeli ubiti, što im je izmicao i što je na neki način raskrinkavao narav njihova režima, stvorilo je na europskome Zapadu simpatije za Castra, izražene čak i kod nekih jako ozbiljnih i odgovornih ljudi kakav je bio i Olof Palme. Ali bi se i tih simpatija katkad za promjenu trebalo posramiti.
Niti je Castro bio dobar zato što su neki drugi bili gori od njega, niti se njegova diktatura može opravdavati time što joj je prethodio jedan još gori diktator, niti njegovu diktaturu može relativizirati to što je bila iznuđena nerazumnom i protudemokratskom politikom Sjedinjenih Američkih Država. Ali ipak nije nevažno niti to u ime kojih ideala i s kakve svjetonazorske platforme nastupamo kada govorimo o Castru. I za kakvo se društvo zalažemo kada smo protiv komunističke diktature na Kubi ili kada imamo razumijevanja za nju.
O naravi svakoga političkog režima, bio on načelno slobodan ili njime vladala diktatura, najtačniji sud će dati manjine. Demokracija ne postoji bez demokratske procedure – pa tako nije postojala ni na Kubi – ali demokratska procedura nipošto nije jamac nekome društvu da je demokratsko. O tome prvu i posljednju mogu reći oni koji ne pobjeđuju na izborima: opozicione političke stranke, manjinske zajednice svih vrsta, nevladine organizacije, udruge za ljudska prava. U demokraciji vlast ostvaruje većina, ali njezino postojanje ovjerava manjina. Tamo gdje se manjine osjećaju ugroženim ili gdje se ljudi zbog svoga apartnog mišljenja osjećaju progonjenim, tamo demokracije nema, bez obzira na proceduru. Takva su društva jedva bolja od diktatura. Ali su bolja. I tu usporedbe imaju smisla. Madžarska ili Rusija ugodnije su od Castrove Kube. Ne samo zato što se iz tih zemalja može otići.
Sad je, eto, umro Fidel Castro, i onaj slogan gubi smisao. Amerika će, prije ili kasnije – s Trumpom, vjerojatno, kasnije – rekolonizirati Kubu, bit će ukinuti besplatno zdravstvo i školstvo, nestat će imperativa jednakosti, hrane i doma za sve, a ljudi će moći odlaziti. Samo što više i neće imati kamo da idu, jer ih Amerika neće prihvaćati kao što je prihvaćala bjegunce pred komunističkom diktaturom. Ali razlika, opet, postoji: čak i kada nemaš kamo otići, važno je da znaš da smiješ otići. Naravno, Kubanci neće dobiti demokraciju u zamjenu za komunističku diktaturu. Iako će, vjerojatno, biti u prilici da izlaze na izbore i glasaju za različite stranke.
Ali to je samo procedura koja može, ali i ne mora, proizvesti sadržajnu društvenu promjenu. Demokracije nema bez demokratske procedure, ali demokratske procedure itekako ima bez demokracije. Tomu se ljudi u istočnoj Europi uče već četvrt stoljeća, a sve su prilike da će se njihova saznanja u budućemu vremenu širiti Europom i svijetom.
visoko.ba/jergovic.com
