Čovićeva Herceg – Bosna, svijeće hrvatskog naroda

Piše: Sead Omeragić

“Da HZHB tada nije osnovana, teško da bi mi danas govorili o ovome svemu i možda bi i nama neko palio svijeće. Mi smo ponosni na HZHB i HRHB”, rekao je lider HDZ-a Dragan Čović prilikom proslave 25. godišnjice osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Dvadeset pet godina kasnije može se pričati po željama i narudžbenicama, ali istina je bila sasvim drugačija. Herceg-Bosna u Čovićevim izjavama ne mora govoriti o ubijanjima i istrebljenju bošnjačkog naroda sa „stoljetnih hrvatskih prostora“, ali Tribunal u Hagu, svjetska javnost i međunarodna diplomatija odlično znaju šta je bilo ono što je jučer Čović obilježavao i slavio. Paradržavna tvorevina Herceg-Bosna je bila praktični uvod u podjelu BiH i secesiju od čijeg bi se teritorija skrojila „velika Hrvatska“. Kao što je poznato, takvi zahvati podrazumijevaju ljudske tragedije i fašističke zločine istrebljenja drugih naroda u stvaranju etničke čistoće.

Samo u jednom malom pasusu takva se činjenica priznaje u Travničkoj deklaraciji od 12. novembra 1991. godine, kojom se formirala Herceg – Bosna: „Hrvatski narod u BiH mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku koja treba dovesti do realizacije vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države“.

U dokumentima kasnije objavljenim u  Narodnom listu HZ  Herceg-Bosne nalaze se brojni elementi koji potvrđuju da je cilj bio osamostaljenje ove paradržave od BiH i priključenje Republici Hrvatskoj.

Sva ratna djelovanja i svi ratni strateški ciljevi Herceg-Bosne bili su neodvojivi od djelovanja i ratnih ciljeva Republike Srpske. Sve je rađeno planski i po dogovoru dvije strane. Većina vojnih operacija jedne i druge strane protiv Armije BiH bile su zajedničke operacije.

Ljudi kojima se mora vjerovati i koji su imali distancu prema radikalnoj i brutalnoj politici predratnog HDZ-a ostali su uglavnom omrznuti od svojih radikalnih sunarodnjaka. Profesor Ivo Komšić, danas gradonačelnik Sarajeva, opisao je svoj prijeratni susret sa Matom Bobanom, prijeratnim trgovcem osuđivanim za krađu šećera, liderom Herceg-Bosne i HDZ-a. Boban je Komšiću tada rekao da su se dogovorili sa Srbima da podijele Bosnu i Hercegovinu. Komšić je upitao: „Šta će biti sa bosanskim muslimanima“?

Boban je rekao da se moraju pohrvatiti ili posrbiti. ‘Šta ako neće?’, upitao je profesor.

„Onda ćemo ih sve pobiti“, rekao je Boban i pozvao Komšića da im se što prije pridruži u ovom projektu. Komšić je to odbio i rekao da će upravo Boban i takva politika biti poraženi od onih koje je namjeravao „sve pobiti“. Nije samo profesor Ivo Komšić otkrivao nevjerovatne ponude o katastrofi koju je Bobanova Herceg-Bosna pripremala Bošnjacima. Pred kraj rata su brojni gubitnici vlastitog doma i domovine postali upravo bosanski Hrvati.

I profesor Komšić i Krešimir Zubak, tada ugledni hrvatski političar u BiH, upoznali su pravu pozadinu Tuđmanove trgovačke politike tokom pregovora u Dejtonu, krajem 1995. godine. Kada je neko zatražio da se Posavina, većinom nastanjena Hrvatima, ne prepušta Srbima, reagirao je Milošević, rekavši da se on „oko Posavine davno dogovorio sa Franjom (Tuđmanom)“. U očajanju Zubak je zatražio sastanak sa Tuđmanom u četiri oka. Nakon uzaludnog razgovora u jednoj prostoriji, Zubak je izašao sa suzama u očima, jer ga hrvatski predsjednik nije želio pošteno ni saslušati, nego mu je odmah rekao da je predaja Posavine odavno dogovorena sa Miloševićem i da se tu ništa ne može promijeniti.

I Stjepan Kljujić, prvi predsjednik HDZ-a, jedva je preživio teško trovanje na skupu HDZ-a, u februaru 1992. godine u Širokom Brijegu. To ga je natjeralo da podnese neopozivu ostavku i da palicu vlasti nad bh. Hrvatima preuzme zapadnohercegovačka struja HDZ-a. Stjepan Kljujić nikada nije pristao da djeluje oportuno i kukavički u odnosu na politiku HDZ-a koja je sve radila na podjeli BiH.

U dokumentima CIA-e stoji da je u Bijeloj kući 2. augusta 1993. godine detaljno razmatrana mogućnost da SAD čak udare direktno i intenzivno na Hrvatsku zbog Tuđmanovog odnosa prema Bošnjacima. Tih dana su u javnost izbijali zločini nad Bošnjacima Hercegovine sa strašnim slikama konclogora od Dretelja do Heliodroma, što je zgrozilo svjetsku javnost.

Alija Izetbegović je na jednim razgovorima sa američkim zvaničnicima upitan da li je moguć mir sa Hrvatima.

„Službeni Zagreb jedino iskreno želi podijeliti BiH“, odgovorio je stari bosanski predsjednik i američke diplomate su se odmah složile. U potrazi za mirom, Amerikanci su saznavali suštinu rata protiv BiH. Krajem rata Vašington je od Slobodana Miloševića tražio da uvede sankcije protiv Srba u RS-u. Kada je Milošević zatvorio bosanskim Srbima sve svoje pipe sa siromašnim resursima i prekinuo sve odnose sa Palama, Tuđman se hitro približio Karadžiću i počeo sa Republikom Srpskom šverc naftom i drugim robama.

Niko ne zna kakvi su bili dogovori iznenadnih saveznika Tuđmana i Karadžića, ali dok je trajala bitka za Drvar i Bosansko Grahovo i dok je HVO opkoljavao Kninsku krajinu sa prostora BiH, Vojska Republike Srpske je sipala hiljade granata na koridor kod Orašja, bez ikakvog strateškog cilja ili bilo kojeg drugog razloga. Naime, niko nikoga tu nije ni napadao.

Nakon rata je nastavljena ta neiskrenost hrvatskog vrha prema BiH i Bošnjacima, pa je stranim diplomatama Krešimir Zubak, tada funkcioner tek oformljene Federacije samo potvrdio ono što su već znali:

„Zagreb Federaciju vidi samo kao sredstvo podjele BiH.“

Danas se ispostavlja da je to jedino tačno i potvrđeno u posljednjim potezima sadašnje hrvatske vlasti prema BiH.

Dakle, kada Čović kaže: ‘Da nije bilo Herceg Bosne, ne bi bilo ni Hrvata’, jasno je da se radi o pjesničkoj figuri, kojoj čak i političari pribjegavaju kad nemaju šta reći. I kad znaju, sve što kažu bilo bi samo obična i prizemna laž.