Jučer je održan još jedan historijski sastanak lidera vladajućih stranaka. I ponovo je dogovoreno da se što hitnije nešto mora početi raditi kako bi se zemlja izvukla iz kanala u koji smo strovaljeni već duže od godinu dana. U izjavama što su ih čelnici političkih partija podijelili s novinarima bilo je manje optimizma nego prigodničarskog humora za koji je ovaj put bio zadužen Fahrudin Radončić. On je svoje “dobre” odnose s Bakirom Izetbegovićem podveo pod šalu, provalu, vic, geg… “Smejem se, smejem se, smejem se, a plakao bih…”, pjevao je Oliver Mandić. Prošle su od tada tri pune decenije tokom kojih je Mandić grohn’o i moralno i kreativno, a kako radi ova vlast, puno će vode Neretvom proteći a izbori u Mostaru neće biti održani. Još ćemo se mi, kažem, truckati po gudurama dok se ne izgradi barem metar nove autoceste. Od onog ambiciozno najavljivanog “najvećeg gradilišta u Evropi” ostale su da zjape prazne ledine, a za takozvane kapitalne projekte, uz zujanje tv-kamera i sjaj političkih osmijeha od uha do uha, ispolagat će se još mnogo kamenja temeljaca što će ih s vremenom prekriti sitno i krupno rastinje, zapišati psi lutalice…
“Nema države kol’ko crnog ispod nokata. Ovdje se sve totalno raspalo”, govori mi neki dan vulkanizer Braco elaborirajući vlastita saznanja i procjene o onome što je već bilo i što bi tek trebalo da uslijedi u skorijoj budućnosti. I zaista, depresivna atmosfera s najviših nivoa dospjela je do zadnjeg hranidbenog lanca, do svakog stanovnika ove države u pokušaju. Uzalud nas lideri teroriziraju nadom da će biti bolje kad svi dobro znamo da to što obećavaju nema nikakve veze s realnošću.
Hajde da malo (zlo)upotrijebim ovaj sveti prostor i pomenem još jednog druga, Zlaja se zove, čovjek u najboljim godinama, duhovito ciničan. Ima on jednu zgodnu anegdotu. Izgovorena je na kritičnom prelazu između 6. i 7. Hajnekena kada Zlaja na konstataciju gosta u kafani “da narod sve otrpi” zaključuje: “Majstore, mi ovdje koji živimo nismo narod, mi smo ti, prijatelju moj, zbjeg.” Lucidno, šta da kažem… Zbjeg, nego šta!
A u tom zbjegu život ide običnim tempom. Pos’o (ko ga ima), kuća, i u zavisnosti od životne filozofije, džamija/crkva ili birtija. Mnogi od nas misle da je prije bilo bolje, uz više optimizma. “Bilo je to vrijeme ruža” u kojem smo smatrali da država koju želimo nije upitna. To je onaj naš zaboravljeni osjećaj “progresivnog napretka”. Nažalost, sad je došlo neko drugo vrijeme. Doba kad postajemo svjesni da ovako dalje ne može i da dejtonski okvir Bosne i Hercegovine više nikome ne koristi, pa čak, ako izuzmemo njihove finansijske benefite, ni onim likovima iz vladajućih koalicija. Nekad smo vjerovali da stvari guramo naprijed, mada su se i tada važni procesi, uz robusni angažman OHR-a i takozvane međunarodne zajednice, kretali (pre)sporo. Tada su se gradile institucije, danas se one temeljito razgrađuju.
Pjesma nas je održala i na tome „njojzi“ hvala. Valjda sam zato u ovom tekstu masovno koristio neke poznate citate. A za naslov ne brinite, posjedujem posebnu dozvolu Ede Maajke za parafrazirana autorska prava…
visoko.ba/novi.ba
