Tužna je ova naša svakodnevica. I naša zemlja. Kad nije komična. A najčešće je i jedno i drugo, pa se čovjek istim stvarima, najčešće i smije i plače. I, najčešće, istovremeno.
A potrefilo se tako da su u vrijeme relativno besmislenog skupa podrške Hillary Clinton, pred sve bistom Ivana Pavla Drugog kod sarajevske Katedrale, isprva objavili da se uIstočnom Sarajevu održava miting podrške Donaldu Trumpu. Oprezan, kakav sam s godinama postao, a ponuđen, nisam se ni na društvenim mrežama, ni u kameru kolegice s BHT-a, htio oglašavati.
Jer, valjalo bi smisliti kakav eufemizam za suštinu poređenja ta dva skupa, nešto što bi moglo reći da su od nas ovdje, veći kreteni samo oni u East Capajebu. Kad tamo, ono nije, nego se Srđan Mršić, pjesnik, dosjetio skoro savršene šale. U maniru najboljih skečeva Top liste nadrealista, “naložio” je preko Facebooka da pravi skup podrške Trumpu, pa se u parku na Dobrinji skupilo oko desetak penzionera, koji, eto, od svih problema na svijetu – a jedan sasvim realan bi mogao biti da im je penzija u prosjeku 347 maraka – trebaju svojom podrškom riješiti pitanje ko će biti 45. po redu američki predsjednik.
Neobičan dan
Kažem “skoro” savršene šale, jer se ipak našao jedan koji se požalio “da ovdje ništa ne uspijeva”, te da je došao “jer je čuo da Trump ima pozitivno mišljenje o Srbima”, a da je “Hillary lagala kad je rekla da se pucalo oko aerodroma u Tuzli”, kad je hanuma prvi i jedini put posjetila nigdistan. Sve u svemu, kvazipatriotski mediji naslađivali su se što je skup u najistočnijem od svih Sarajeva propao, i mentalno (za)ostali tamo gdje i oni koji su skupljali podršku za Hillary. Jedini koji je “profitirao” iz svega je pjesnik Mršić, koji je, ipak, pokazao koliko su ljudi u ovoj zemlji imbecilni: umjesto da mijenjaju svoju vlast i protestiraju protiv nje – a ako izašta, onda ima razloga za to – oni se kartaju u pitanje hiljadama svjetlosnih godina daleko od njih. Jer, sve i da zaboravimo da Hillary nije nikakva sreća, a nije, jer, kako piše, John Pilger, kultni novinar i filmski dokumentarist – među onima koji je najjače podržavaju su i izraelski lobi i kompanije za proizvodnju oružja koje rigaju vatru i siju silu po Bliskom Istoku, ostavljajući hiljade žrtava za sobom. Jer, Trump je prepoznat kao Gospodin Zlo (da ne bude kakve zabune, on to stoprocentno i jeste), ali nije, što se kaže sam kriv za to.
Amerika, jedina svjetska velesila i nekadašnja kolijevka slobode, u koju smo gledali “k’o u boga” od trenutka kad je čovjek kročio na Mjesec do početka 21. stoljeća, jednostavno, trenutno nije u poziciji da vrati povjerenje. Činjenica da to nije uspio ni prvi Afroamerikanac među predsjednicima – Obama, definitivno, baca sumnju da bi to mogla učiniti Hillary. U tom smislu, personalna promjena nije ona koja donosi bolji i sretniji svijet. Za to je potrebna atmosfera u kojoj bi Veliki Div koji po svijetu gazi sve pred sobom, dok se Zemlja trese – od Hondurasa, preko Ukrajine do Afganistana – bio spreman zastati pogledati dom svojih komšija, kojim se tako bahato kreće: razrušeni, raseljeni, preplašeni dom, u kojem gradovi stariji od svega u Sjedinjenim Državama nestaju u vatri, a ljudske se duše utapaju u nesrećama čamaca za spašavanje.
Da podari…
Dugo nisam bio u Americi, a sve što me veže za nju je kultura. Moja generacija odrasla je na dominantno američkim kulturnim obrascima – od jazza i Dukea Ellingtona, preko Louisa i Neila Armstronga do Raymonda Carvera i kantautora RobertaZimmermanna, odnedavno nosioca Nobelove nagrade za književnost. Osim što je samo posljednji sa spiska živ, mislite li da je s Hillary Clinton moguće graditi svijet za koji se on zalagao u svojim pjesmama, pjevajući u šezdesetim protiv ratova, o građanskoj hrabrosti i jednakosti?
Ja ne mislim.
Jer, mi smo skoro pa ništa. Neko mjesto u kojem je ona jednom dolazila i čega se baš i ne sjeća, ali zna da se pucalo. Što bi rekao moj uvaženi kolega Zija Dizdarević, “tad nije smio vjetar’ puhnut’, a kamoli da neko ništa ispali”. Zato je podrška Hillary prdimahovina, i zato nama neće biti drukčije. Ali, to u krajnjem nije ni bitno: jer, niti će kao u pjesmi koju pjeva drug Halid Miljacka odnijeti mostove, niti će podrška Hillary zbližiti Istočno i Zapadno Sarajevo.
Ko bi rek’o, ko bi li se nad’o? To se može desiti, jedino ako nam dođu obećani FBI istražitelji i krenu u raščešljavanje kriminala koji su počinili ovdašnji miševi, koji sebe zovu političarima. Jer, naše pravosuđe to niti može, niti hoće.
Ali, ni svi federalci ovog svijeta neće riješiti naše probleme. Jer, sve dok grupu starih ljudi koji nose antifašističke simbole razni majmuni koji su se ufurali da su čuvari nacionalnog bića – vidi slučaj vodopada Kravice, gdje je nekakav idiot maltretirao grupu ljudi iz Vogošće, ne dozvolivši im da vide jedan od najljepših dijelova svoje domovine – mi osim što nemamo razloga da držimo bilo kave skupove u centru Sarajeva, mi nemamo ni pravo na to.
Kao što se ni Hillary nema pravo predstavljati kao spasilac svijeta. Jer, u onome što je taj svijet danas, ona je itekako učestvovala. So, God bless America.
I, sačuvaj bože ovakvog političkog aktivizma.
(visoko.ba/radiosarajevo.ba)
