Ćurak: Trijumf političkih elita s feudalnim idejama

Republika Srpska je izašla iz Daytona onog trenutka kada je Narodna skupština tog bh. entiteta donijela doluku o referendumu, a koja se odnosila na rad državnog sudstva i tužilaštva, kaže dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i autor više knjiga i naučnih radova iz oblasti geopolitike, a u vezi novog feferenduma, kojeg vlasti u RS-u najavljuju za septembar.

Šta se sve krije iza pojma referendum, šta će se desiti nakon što bude održan, na koj način i zašto se zaustavljaju eurointegracijski procesi, ali i intergacijski procesi unutar same Bosne i Hercegovine, kakva je uloga bh. političkih elita, a kakva Srbije i drugih stranih sila u egzekuciji Bosne i Hercegovine. Ćurak govori u intervjuu za Al Jazeeru Balkans.

• Najava referenduma u RS-u, pa i kontrareferenduma, koji se najavljuje kako bi se Srebrenica izdvojila iz RS-a, posmatra se i tumači uglavnom na dva načina – ili kao prijetnja miru, ili kao politički marketing uoči predstojećih lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini. O čemu se tu, zaista, radi?

– Najjednostavniji odgovor smiješta ovu ujdurmu oko referenduma u sferu političkog marketinga uoči lokalnih oktobarskih izbora. Nema nikakve sumnje da će Milorad Dodik, Savez nezavisnih socijaldemokrata i koalicioni partneri eventualnom provedbom referenduma netom pred komunalne izbore profitirati i u značajnoj mjeri neutralizirati loše rezultate njihove aktualne vlasti u RS-u. Također, stranke okupljene oko ideje da Ćamil Duraković ponovo bude načelnik općine Srebrenica homogenizirat će biračko tijelo iznuđenom, reaktivnom idejom o lokalnom referendumu za izdvajanje Srebrenice iz RS-a. Ipak, ta očiglednost nije dovoljna za stvarno i suštinsko razumijevanje političkih namjera Dodika i njegovog anahronog nacionalističkog gremija.

Da je u pitanju samo i samo predizborno osnaživanje SNSD-a, ne bi srpska opozicija u RS-u unisono i jedinstveno podržala referendum i de facto, sa stanovišta političkog marketinga, sebi zabila nož u leđa, slabeći svoje izborne šanse na narednim lokalnim izborima. Zato najavljeni referendum u RS-u moramo motriti i u nekom drugom ključu, jer zašto bi neko ko pokušava već godinama oduzeti vlast Dodiku (opozicija predvođena Srpskom demokratskom strankom) unaprijed pristao na lošiji izborni rezultat od očekivanog, a to će se najvjerovatnije desiti ako dođe do referenduma, koji će ojačati poziciju aktualnih banjalučkih vlastodržaca pred oktobarsku provjeru narodne volje.

To implicira drugu narav referenduma i upućuje nas na stratešku dimenziju najavljenog srpskog plebiscita – kako za srpsku političku elitu u RS-u, tako i za vladajuću političku garnituru u Srbiji. Ako imamo u vidu taj strateški momenat, onda se ne smije nasjesti na lapidarnu retoriku kojom se sam referendum, u režiji onih koji ga organiziraju, minimizira i relativizira, svodeći ga na “praznik demokratije”, zbog kojega ne treba “dizati frku”, dževu, zvati u pomoć međunarodnu zajednicu i slično. Iako se ništa bitno neće promijeniti u životima ljudi dan poslije, benigna deskripcija antiustavnog referenduma upravo ima za cilj sakriti njegovu intencionalnu malignost – dugotrajni i nezaustavljivi rast kancera u ionako bolesnom tijelu Bosne i Hercegovine.

• Šta je, onda u pitanju? Kakva strategija stoji iza referenduma i koje ona implikacije nosi sa sobom?

– Sami čin referendumskog glasanja i eventualni izlazak velikog broja građana RS-a na taj nesupsidijarni referendum već označava novu klicu stare secesijske strategije, koja je ponovo izvađena iz ladica i poprima formu političke akcije. Naprosto, bez obzira na sva nastojanja međunarodne zajednice da se Dejtonski sporazum čita, interpretira i realizira u integracijskom ključu, strateška odluka Narodne skupštine RS-a, ispoljena kroz rezolucijske akte o antidejtonskim referendumima, je da se Dayton čita, interpretira i realizira u dezintegracijskom ključu. Ovaj referendum smjera ka stvaranju snažnog političkosimboličkog kapitala s ciljem da se zaustave integracijski procesi unutar Bosne i Hercegovine, a koji se doimaju nužnim u novoj fazi eurointegracijskih politika.

Dodikov cilj je da sa referendumom uspije kao što je uspio i s Mehanizmom koordinacije – prateći Srbiju, ići ka Evropskoj uniji, ali tako da Bosna i Hercegovina i dalje bude ispražnjena od bilo kakvog državnog sadržaja. Istovremeno, propadne li putovanje Srbije na Zapad, uvijek se može, i na krilima organiziranih i neorganiziranih antizapadnih referenduma, potražiti pomoć od majčice Rusije.

Ono o čemu možda sami organizatori referenduma ne vode računa je da bi mogli upasti u veliku grešku – Dodik je svu svoju političku egzistenciju zasnovao na tome da se treba držati Daytona i uspio se lukavstvom političkog uma svijetu “prodati” kao dejtonofiličar, iako svih ovih godina upravo on najviše krši Dayton. S najavljenim referendumom, Dodik gubi moć političke reprezentacije zasnovane na afirmaciji Dejtonskog sporazuma i u međunarodnim krugovima (američka administracija je to jasno prepoznala) biva markiran kao egzekutor Bosne i Hercegovine u dejtonskom periodu, najdosljedniji sljedbenik ratne politike SDS-a.

• Upravo je referendum antidejtonska kategorija…

– Antidejtonska, par excellence! Predsjednik RS-a, ustvari, referendumom gubi pokriće za višegodišnju mantru da ne smije nikad doći do bilo kakve promjene Dejtonskog sporazuma, izuzev one koja vodi raspadu zemlje. De facto, kada je Narodna skupština RS-a donijela odluku o referendumu, a koja se odnosila na rad državnog sudstva i tužilaštva, RS je izašao iz Daytona! Tim činom je Narodna skupština RS-a stvorila pretpostavke za jednu zbiljsku unutrašnju transformaciju Bosne i Hercegovine u korist svih njenih građana. Ali, to se nije desilo i neće se desiti, zato što međunarodna zajednica već dugo zbiljski ne učestvuje u izgradnji Bosne i Hercegovine kao ozbiljne političke jedinice, već je tretira kao anarhični prostor, koji nastanjuju etnička plemena. Kada pogledamo politički profil većine naših relevantnih stranaka, možda je i razumljiva ta izdajnička platforma sa koje djeluju internacionalni birokrati, mada bi baš to trebao biti razlog da međunarodna zajednica predano radi na ispunjavanju svog mandata.

Ovako, možda je Dodikov najveći trijumf – da je izgradio politički ambijent u kojem je svaka odluka međunarodne zajednice na neki način isprazna. Mogu uvaženi članovi PIC-a [Vijeće za provedbu mira u Bosni i Hercegovini] slati prijeteće poruke, mogu čak i privesti osumnjičenog, ali bez snažnog institucionalnog mandatskog djelovanja rezultat referenduma bit će nova politička činjenica koju će vlast u RS-u snažno kapitalizirati, ne vodeći računa o mogućoj provali nasilja. Volio bih da griješim, da nas sad OHR [Ured visokog predstavnika] iznenadi nekim nevjerovatnim pristupom u korist građana Bosne i Hercegovine i u korist države kao uspješnog servisa svojih građana, ali “daj Bože šćeri da te paša uzme”.

• U slučaju da se referendum održi, pa i bez obzira na činjenicu da je neprovediv, šta će se zaista desiti na terenu?

– Mi moramo prestati upadati u zamku nekih opetovanih političkih ideja – kao odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su obavezujuće, ne trebaju se propitivati, već provoditi…. Mi zaboravljamo da živimo unutar jednog dejtonskog skeletona, u kojemu nemamo vladavinu zakona, nego vladavinu ljudi. Zakon je obesmišljen i mi imamo jedan trajno neobavezujući Ustav, imamo Ustavni sud koji nema snage svoju svrhu prostrijeti po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer ovo nije prva odluka tog suda koja je ignorirana. Vjerovatno će se nastaviti jedna vrsta unutrašnje anarhije, neće se, naravno, ništa dramatično desiti u životima ljudi narednog jutra, ali ko zna… Pandorina kutija se zna otvoriti i bez internacionalnog subjekta. Nasilje zna poprimiti skrivalačke forme.

Mislim da je Dodik bio zatečen najavom bošnjačkih političara iz RS-a o organizaciji lokalnih referenduma i sad se, po sistemu spojenih posuda, može desiti da neki hrvatski politički faktor (potpuno je nevažno u smislu proizvođenja krize je li relevantan ili ne) odluči za, naprimjer, Posavinu, područje koje je bilo poljoprivredno razvijeno, gdje je živio vrijedni hrvatski narod, a koji je protjeran sa svojih ognjišta, zatražiti referendum, recimo o  izdvajanju Dervente iz RS-a… Mi ulazimo u fazu nestabilnosti, u fazu kada se stvarna pitanja javnih politika, koja bi se trebala rješavati na najbolji zakonski način, ponovno mogla biti gurnuta ustranu, a da kao glavna isplivaju simbolička pitanja koja su kod preddemokratskih naroda i njihovih nepristojnih uskogrudih kvazielita, pitanja života i smrti. U takvom ambijentu nestabilnost i nepovjerenje se povećavaju. Zato plediram da međunarodna zajednica, ako joj je stalo da se dostignuti stepen mira održi i poveća, osnaži mirovne snage u Bosni i Hercegovini.

• Može li se desiti da se odluke referenduma provedu, odnosno da takav jedan presedan postane pravilo, pa onda ovakav jedan ‘mali’ referendum postane legalna platforma za organiziranje nekog većeg, naprimjer onog za izdvajanje RS-a iz Bosne i Hercegovine?

– Sa stanovišta unutrašnjeg političkog života u RS-u, taj referendum generalno neće ništa promijeniti, jer se taj dan ionako slavi kao Dan RS-a. Ovo je samo jedna vrsta pokušaja premoćne političke verifikacije toga što već imamo, ali moramo razmišljati o implikacijama toga, da je to neminovno nova punktna tačka, od koje, na snažnoj homogenizirajućoj nacionalnoj osnovi, počinju slijedeći procesi umaranja Bosne i Hercegovine, s ciljem da se država ogadi dovoljnoj većini kako bi konačno iskliznula iz historije. Ja vjerujem da su sljedeće faze te politike, prije secesije, dugotrajno usmjerene na daljnje obesmišljavanje bilo kakve političke svrhe na državnom nivou. Znači da je ključna tendencija zbiljsko prodavanje ideje kako je Bosna i Hercegovina samo i samo mehanički zbir dva entiteta, da Bosna i Hercegovina nikad nije bila prije dejtonske Bosne i Hercegovine i da sada samo voljom dva asimetrična entiteta ona nastavlja živjeti.

Nažalost, Mehanizam koordinacije je potvrda tog entitetsko-kantonalnog ključa i ja se s punim prezirom odnosim prema svim onim politikama u Bosni i Hercegovini, ma kako one sebe nominalno zvale, a koje su pristale na ovakvu nedostojnu imaginaciju države kao što je Mehanizam koordinacije, koji je ispraznio državu od bilo kakve državne supstance, više nego što je to ovaj referendum koji je najavljen u RS-u.

Mehanizmom koordinacije svaki dio teritorije BiH proglašen je državom i sad imate situaciju u kojoj se Mehanizam koordinacije u potpunosti čita s idejama organiziranja raznih referenduma. Jer, zaboga, budimo ironični u svojoj nemoći, ako 194 čovjeka trebaju konsenzusom donijeti odluku o projektu evropske podrške sadnicama šljiva u Laktašima, kako to da drugačije tumače entiteti, općine i drugi nivoi vlasti  nego da su države, barem u dejtonskom smislu te riječi. Ono što se zaboravlja u analizi političkog prezenta je spora promjena ideje moći, trijumf regresivnih ideja, pa iako je teško to prihvatiti, mi smo svjedoci pobjede feudalnih političkih ideja uređenja države na svim našim stranama. U ovom trenutku vi imate na desetine lokalnih političara feudalaca koji kad kažu država misle na svoj travnički, zenički, banjalučki, zapadnohercegovački, sarajevski… feud. To su, također, raščaravajuće implikacije ovog referenduma.

• Ko je najveći krivac što se ideja o referendumu nije sasjekla u korijenu?

– Ja mislim da je krivo odsustvo integrirajućeg bh. političkog faktora. Dakle, da se ne lažemo, nema nikakve sumnje da je politički koncept stranaka koje se zovu probosanske, uglavnom etnonacionalni, redukcionističko-teritorijalni i da stvarna autentična ideja koja objedinjuje sve građane Bosne i Hercegovine ne postoji. I kada postoji, ona biva zgažena logikom dejtonske države, koja je porazila, primjera radi, bosanskohercegovačku ljevicu. To je glavni razlog što su svi politički akteri, zbog kalkulacija, unaprijed i stvarno (zanemarimo mimikriju), odustali od ideje da je moguć bilo kakav integrativni bh. koncept. Pa, ako unaprijed od toga odustanete, naravno da se ništa od integracija neće ni desiti.

Zamislite da ste već od 1995. godine imali stranku koja je bez ikakvih kalkulacija insistirala na ideji koja je s onu stranu bilo kakve dejtonske paradigme, koja je naprosto bazirana na drugačijem načinu političkog oblikovanja i da je 20 godina odbijala da uđe u vlast – tako bi stvorila neku kritičku antidejtonsku, građansku biračku volju da se stanje mijenja. Ali, to više nije moguće, jer se svaka takva ideja sada proglašava bošnjačkom i i unitarističkom, a takvoj atmosferi su doprinijele bošnjačke političke stranke, koje su od političkog građanstva udaljene baš onoliko koliko ga javno zagovaraju, dakle, ne mogu se sresti ni u putu. Tu prepoznajem jednu od ključnih remetilačkih tačaka našeg zajedničkog bh. neuspjeha. Druga je nacionalistička Srbija, koja je, ustvari, pravi remetilački faktor, trajna nemogućnost da Bosna i Hercegovina bude.

Znate, izaziva gađenje ova perverzna proizvodnja Aleksandra Vučića mirovnjakom, ova prodaja mirovne magle koju premijer Srbije pušta po regionu, pri čemu se zanemaruje očigledna nacionalistička strategija skovana u obavještajno-diplomatskoj mreži – hajdemo mi proglasiti sebe mirovnjacima tako što ćemo zaustaviti suočavanje s prošlošću, nastaviti kulturu poricanja, a od Aleksandra ćemo napraviti Ghandija. I vidimo da je svijet to popušio, da je Srbija to popušila, da zvanični Beograd vrvi od mirovne kulture koja ne priznaje genocid, masovne zločine, trice i kučine u nekoj tamo Bosni… Prema meni je Srbija i dalje glavni remetilački faktor, jer RS tretira kao ratni plijen. Treći faktor je međunarodna zajednica. Naravno, ima tu i drugih faktora, i Hrvatska ima svoju, uzročno-posljedično, inkriminirajuću ulogu, kao i regresivni i nazadni politički islam.

• Hoće li reagirati visoki predstavnik, odnosno PIC, kojem  je glavni zadatak provedba mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini?

– [Visoki predstabnik Valentin] Inzko je jedna onemoćala samo i samo retorička figura. Najviše što bi on mogao uraditi je da, budući da, kao kulturan čovjek, voli obilaziti izložbe, organizira i neku izložbu o ovom referendumu. Naprosto, to je neki njegov maksimum, politička instalacija. Naravno, za tu nemoć, prije svega, kriv je Zapad. Zašto? Rusija je u vremenu Jelcina [Borisa, bivšeg predsjednika Ruske Federacije] i Kozirjeva [Andreja, bivšeg ministra vanjskih poslova Ruske Federacije] naprosto bila odani dio međunarodne zajednice u smislu njene pozitivne uloge u Bosni i Hercegovini. Konsenzusom su prolazile sve ključne ideje. To je bilo vrijeme u kojem je međunarodna zajednica mogla uraditi sve ono što sada ne može, ali nije radila. Dakle, ono što joj je mandat – ojačavanje države, jasno tumačenje Daytona, ne kao slova, kako to kaže Dodik, nego duha, jer je intencija Daytona da on bude promijenjen radi izgradnje samoodržive političke zajednice… i ništa se po tom pitanju nije relevantno radilo. Donesene su mnoge bitne odluke, koje su bez ikakvog otpora usvojene, a to nam govori da su mnogo krupnije odluke mogle biti donesene. A sada godinama imamo situaciju da Rusija naprosto to blokira.

Sad, opet s malo ironije, imate situaciju da su brat [predsjednik Turske Recep Tayyip] Erdogan i brat [predsjednik Rusije Vladimir] Putin postali veliki ahbabi. Baš me čudi da se prijateljske relacije između zvaničnog Sarajeva i zvanične Ankare ne mogu iskoristiti da se Putinov utjecaj u RS-u iskoristi tako da ne dođe do referenduma. Objektivno, Inzko teško da može šta pametno uraditi. On je sada više glasnogovornik nego donositelj odluka. On hoće nekako reagirati, ali više kroz korištenje mreže osobnih veza, kako bi velike internacionalne ribe izvršile pritisak na Vučića i Dodika da eventualno ne dođe do referenduma. Ali, to je samo gašenje vatre. Ne može Bosna i Hercegovina tako funkcionirati do vječnosti, to nije ništa.

• Kako onda Bosna i Hercegovina može izaći iz ove krize?

– Smatram da, kao što sam već rekao, ponovo treba ojačati mirovne snage u Bosni i Hercegovini. To je za Evropsku uniju jedna vrsta dara s neba, da pokaže da može upravljati eventualnim krizama u Evropi, da pošalje poruku da joj je stalo do mira i stabilnosti, da neće dozvoliti obnovu nasilja, da shvata ovakve ideje poput referenduma, pa ma kako se one benigno predstavljale, kao prijetnju miru i stabilnosti. I, na kraju, to bi bilo ponovo jedna poruka političkim elitama – okanite se ćorava posla, mi nećemo dozvoliti da se Bosna i Hercegovina raspadne.

Ali, opet se bojim da od toga nema ništa. Problem s nasiljem je što on može izbiti kada vi i ne vidite da su se inducirali potrebni elementi za to. Nasilje može izbiti neočekivano i onda ga je vrlo teško zaustaviti. Sada, ako to međunarodna zajednica nema u vidu, onda ne smijemo odustati od one interpretacije da bi, zbog narasle protivrječnosti u Bosni i Hercegovini, nekim faktorima koji razmišljaju samo na nivou realističke politike, možda bilo najlakše da konačno neko pobijedi u Bosni i Hercegovini.

Ja se duboko grozim takvog razmišljanja, koje ima svoje suflere i u međunarodnoj zajednici i na domaćoj sceni, i da neće doći do stvaranja uvjeta koji će dovesti do izbijanja nasilja i zaustavljanja pionirskih procesa pomirenja i izgradnje povjerenja u Bosni i Hercegovini.

• Kada ste spomenuli neiskorištene prilike s Ankarom, i inače zbližavanje Turske i Rusije, kad se to desilo, u šali sam rekla: ‘E, sada će se i Bošnjaci pomiriti sa Srbima…’

– Vidite, to što ste rekli kao šalu, to u nekim geostrateškim tumačenjima uopće nije šala, jer mi prisustvujemo jednoj velikoj bici za duše – da li će region zapadnog Balkana postati dio zapadne civilizacije, ili dio pravoslavno-islamske civilizacije.

• Koliko je sve veći utjecaj Rusije na Balkanu prijetnja za proevropske i proatlantske tendencije Bosne i Hercegovine?

– To je ono što se potcjenjuje, to Zapad, sa svojim normativističkim, institucionalističkim pristupom krizi, ne vidi baš kao veliku opasnost. Nedavno je kineski predsjednik poslao poruku o kinesko-ruskom savezništvu, dakle, moguća je jedna nova geopolitička šahovska tabla, u kojoj mi, kao mali i nebitni, ali koji smo skloni proizvodnji kriza, možemo biti ta neka vrsta pijuna koji će se žrtvovati. Na koji način?

Ja mislim da je u interesu svih građana Bosne i Hercegovine da ona postane dio zapadnog transatlantskog svijeta, svijeta procedura i zakonitosti, a ne svijeta orijentalnih despotija… Ono što ja nisam siguran – nisam siguran u ketmensku poziciju bh. političara, čije javno zagovaranje eurointegracija ne mora značiti iskrenu favorizaciju, to me zabrinjava. Ako imate jednu politiku koja pravi potpuno iracionalnu ovisnost od Ankare, koja de facto nekim čudnim porukama denacionalizira bošnjačku nacionalnu vertikalu kroz historiju, nisam siguran, kada bi Moskva i Ankara donijele odluku o utemeljenju velikog, novog, snažnog savezništva, da tu ideju na mikroplanu ne bi prigrlili neki bošnjački i srpski političari. Znate, to je lakši svijet – nema baš teških procedura, nema zakonitosti, nema ispunjavanja tehničkih uvjeta, kao što insistira dosadni Brisel, čemu transparentnost i tako to. Nemojte potcjenjivati ovo što sam rekao, čak mislim da u pozadini mnogih otpora europeizaciji Bosne i Hercegovine stoji upravo ovo.

• Šta će se desiti nakon 25. septembra, kada je zakazan referendum u RS-u?

– Ja ne bih potcijenio ozbiljne negativne posljedice. Politički akteri u Bosni i Hercegovini su inducirali mržnju – ja hodam po cijeloj Bosni i Hercegovini i držim radionice o pomirenju, od Nevesinja do Krajine, i vidim koliko ima sjajnih malih ljudi kojima je puna kapa ove političke retorike koja samo zaziva nasilje, ali ogroman je broj ljudi kojima je u interesu obnova nasilja. Znate ko su najveći inicijatori nasilja? Pa ovi koji organiziraju referendum, a govore: “Pa što se digla tolika prašina, pa to je ništa, to je jedno izjašnjavanje građana kao izraz najšire demokratske volje…”

Upravo su ti ljudi, iza te svoje navodne benigne, pacifističke interpretacije referenduma, najopasniji. Ta jedna vrsta prikrivenog nasilja, to je najopasnije. Opasno je čak i u onoj mjeri u kojoj [premijerka RS-a] Željka Cvijanović vjeruje da je “dizanje frke” nepotrebno, da referendum ne može proizvesti ništa loše. Eto, takve izjave su generatori jednog nasilja koje čuči iza scene, to je nešto što naprosto treba razotkriti. Ako ti ljudi tako misle, ako nisu svjesni te opasnosti, onda se igraju vatrom. Ako misle da je to moguće da se završi na nivou da Dodik prevari opoziciju i na lokalnim izborima dobije puno više nego što je očekivao, da će to biti konačni doseg referenduma i ništa drugo, ja u to ne vjerujem.

• Kada govorite o radionicama o učenju demokratiji – nije li nonsens da mi, koji smo živjeli u bivšoj Jugoslaviji, a koja je bila primjer svijetu po pitanju suživota, sada o tome učimo na radionicama, dolaze nam strane organizacije da to propagiraju?

– Bivša Jugoslavija je bila ozbiljna mirovna zajednica. Jugoslavija je odmah nakon rata započela velike mirovne geste, kao što su, naprimjer, omladinske radne akcije. To je bila velika i dugotrajna mirovna gesta. Ovdje su izostale simboličke geste velikog pomirenja, jer nacionalnim strankama do toga uopće nije bilo stalo. Međunarodna zajednica je napravila veliku grešku zato što procese pomirenja nije postavila kao svoje ključne strategije odmah nakon rata. Ne, ključno je bilo modernizirati glavne aktere rata, napraviti od njih pristojne političke strukture i evo šta imamo – vječito vraćanje istog. Negativno istog.

Zato što je izostala autentična podrška zbijskom pomirenju, mi smo sada u situaciji da snagom, umijećem i voljom pojedinaca, civilnog društva, nevladinih organizacija, teologa i vjerskih službenika odanih izgradnji povjerenja i pomirenju, ali opet uz podršku nekih međunarodnih faktora, radimo na procesu pomirenja. Gdje je najveća greška? Najveća greška je što ljudi ne shvataju da je proces pomirenja najteži mirovni poduhvat – vi ljude morate motivirati na odgovornu kulturu sjećanja i da zaborave na kulturu poricanja. A mi 20 godina gradimo navodno mir na kulturi poricanja. Pa ne može se tako graditi mir. Recimo, to radi Vučić. Znači, stvarna izgradnja pomirenja zahtijeva da se ljudi suoče sa svojim demonima, da se suoče s tim šta se desilo, da pokušate ljudima koji poriču genocid i ratne zločine, koji poriču ubistva naroda, odgovorno posredovati istinu, ali na način da ti ljudi to prihvataju, a ne da proizvodite još veći jaz među ljudima. A uglavnom u pričama o pomirenju koji tobože preferiraju političari, samo se prave novi jazovi.

Evo primjera: prije nešto više od dvije godine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je s Ujedinjenim narodima usvojilo deklaraciju Dijalog za budućnost. To je neočekivana mirovna gesta Predsjedništva, kojom ono ohrabruje procese pomirenja, da mladi, obrazovanje, kultura… postanu platforme putem kojih će se ljudi bolje upoznavati, putem kojih će uspostavljati dijalog, zbiljski razgovor i raditi na iskrenom pomirenju. To je gesta koju treba podržati.

Novinari su pokazali apsolutnu nezainteresiranost za to, čak i mnogi ne znaju za tu deklaraciju, ali zato su potpune marginalije (naprimjer politički iftari, večere i slično) udarne vijesti. Dalje, sami akteri te deklaracije, članovi Predsjedništva, u svom javnom djelovanju ne rade ono što bi trebali – oni nisu “spustili” tu deklaraciju u svoje stranke, pa tako neki načelnici općina, a koji dolaze iz stranaka članova Predsjedništva države, nisu htjeli svoje općine uključiti u procese pomirenja. Ne može se pomirenje tako graditi, niti upirati prstom uvijek na drugog, da je odgovornost na drugoj strani, a vi razvijati, primjera radi, jednu opaku retradicionalizaciju u Bosni i Hercegovini koja nas želi vratiti u neko vrijeme u kojem, Snježana, imajući u vidu vaš spol, mi ne bismo mogli uopće voditi ovaj razgovor.