Vildana Selimbegović: Federalni burek

Možda, kažem možda, Wigemark ima potrebu da opravda svoju plaću u BiH, no to nikako ne amnestira domaću odgovornost za odnos spram koalicijskih partnera.

Možda i zato što je Bakir Izetbegović, predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, pozvao novinare da pojedu burek koji je njegov kolega iz tročlanog državnog vrha i koalicioni partner Dragan Čović propustio, da se ne baci, a možda i zato što više nikom nije bilo jasno zašto je uopće u Orahovici spreman doček lidera HDZ-a BiH kada je on javno rekao da ništa nije ni dogovoreno, u zapećku, na margini, ma ako hoćete u jufkama su ostali i nedorečeni i nedopečeni federalni problemi. Koji se mjesecima slažu i gomilaju.

Najveći, najbolniji i svakako najsloženiji je Mostar. Od izbora u ovom gradu su i Čović i Izetbegović ašićare odustali i mada je upravo tog burek-utorka curio rok CIK-a za eventualno dogovaranje, sam je Izetbegović, između dva zalogaja, priznao da to i nije trebalo biti na meniju. On i ne krije da se ne miješa u jalov politički posao izvjesnog Salema Marića, koji u gradu na Neretvi predstavlja stavove SDA o kojima se nema šta reći osim da su utemeljeni kontra HDZ-u, koji je u ovoj priči u dovoljnoj prednosti samim tim što Ljubo Bešlić jednako vlada. Da su združeno pročitani, svjedoči i zajednički nastup američke ambasadorice u našoj zemlji Maureen Cormack i njezinog britanskog kolege Edwarda Fergusona: samo u Mostaru, kažu ambasadori, političari bi da biraju birače, na (demokratskom) ostatku planete birači dobijaju priliku da izaberu svoje političare.

Izetbegović je, nakon 40 minuta čekanja, Čovića optužio za nekoliko važnih stvari: ustvrdio je da svjesno blokira Federaciju zbog ambicija Vlade FBiH da (konačno) oporezuje kladionice, ali i za neutemeljenu žurbu sa aplikacijom BiH zbog koje je – kako je rekao – on predano i mnogo radio da bi popravio Čovićeve propuste. Što se tiče kladionica, s liderom SDA slaže se i zagrebački Jutarnji list, što će reći da se može govoriti o regionalno razotkrivenoj javnoj tajni, odnosno da nije baš nikakva novost da kladioničari hrane HDZ bolje i konkretnije od koalicionih partnera. No, ipak je ključna riječ koalicija i nema uopće nikakve sumnje da se unutar vladajućih stranaka u Federaciji treba tražiti rješenje. Europsko, recimo: ako su u Federaciji kladionice u prošloj godini napravile promet od 296 miliona eura, a samo 15 miliona je završilo u budžetu, zašto se ne ugledamo na Hrvatsku, članicu EU, u kojoj je – piše jučer Jutarnji – više od polovine kladioničarskog prometa redovna stavka proračuna? Slično je i u Austriji i u Njemačkoj, zemljama koje Dragan Čović voli istaći kao uzor-modele.

Baš zato koalicioni dogovor i jeste rješenje, ali taj se dogovor već poodavno izjalovio. Na to upozorava i HDZBiH koji u prošlosedmičnom stranačkom saopćenju, u kome žestoko zamjera Izetbegoviću susret s Miloradom Dodikom i kafanske potpise, podsjeća i na čitav niz federalnih parlamentarnih odluka koje su izglasane bez poslanika ove stranke. HDZBiH ne prijeti otvoreno blokadom Doma naroda, ali se ona može naslutiti između redova, pa stoga ostaje prilično nejasno šta je to na europskom putu BiH Izetbegović popravio nakon što je Čović neutemeljeno požurio s aplikacijom? U tom istom saopćenju HDZBiH mudro savjetuje Izetbegovića da ne pravi dogovor o putu u EU sa glavnim kočničarom ove zemlje. Dodik se prepoznao pa je odmah poslao novo pismo Izetbegoviću ne krijući ljubav i odanost HDZ-u BiH. Što sve skupa – htio to ko priznati ili ne – na političku scenu BiH baca i novo svjetlo raskola koalicije na državnom nivou.

Nije zapravo nikakvo opravdanje druženja s Dodikom popravljanje Čovićevih pogreški. Zapravo, nema tog Čovića kojim se može pravdati bacanje političkog pojasa za spašavanje Dodiku. Upravo taj odnos danas se Izetbegoviću vraća kao bumerang: HDZ u ovom času jednako govori o krizi parlamentarne većine u Federaciji i na nivou države, SNSD i Dodik ne prestaju jurišati sa svojim referendumima na ustavni poredak BiH, a SDA spas traži u SBB-u i povratku Fahrudina Radončića s odmora.

Što je sve skupa političarenje umjesto politike. I pritom – a nije nimalo nevažno – bukti rat glavnog državnog tužitelja Gorana Salihovića sa državnim ministrom sigurnosti Draganom Mektićem. Mektić je nesumnjivo kriv: javno traži rezultate Tužiteljstva BiH. Pita Salihovića – kao najodgovornijeg – kako je moguće da sve velike istrage, kojim se Tužiteljstvo hvali, nikako ne završavaju u sudnicama? Šta se dogodilo s Pandorom? Nakon dvije godine od spektakularnog hapšenja Kemala Čauševića (koje je on proglasio najsretnijim danom u svome životu) svi osumnjičeni su na slobodi, a dvije milijarde – koliko se spominjalo u slučaju – su zaboravljene? Šta se događa s velikim propadanjima banaka u Republici Srpskoj? Ko je kriv? Jedini odgovor koji za sada stiže iz Tužiteljstva BiH jeste jalova rasprava o ministrovoj diplomi, dobijenoj u Hrvatskoj?!

Tužiteljstvo BiH je – valja se sjetiti – istraživalo (ne)provođenje odluka Ustavnog suda BiH, nedavno se bavilo i popisom stanovništva, toliko je angažirano visokim političkim temama da je i Salihović rahat mogao biti pozvan na burek. Bez mesa. Ionako se u medijima pojavljuju navodni transkripti njegovih razgovora s novinarima bliskim Dodiku i ma koliko ih demantirao ostaje bljutav okus. Ne zbog poruka, koliko zbog činjenice da istraga naprosto nema. I to je ta papazjanija koju nam zajedničkim snagama guraju u grlo i očekuju da je progutamo. Po cijenu europskog puta BiH, sve zaklinjući se u njega.