U susret Sarajevo Film Festivalu: Bh. umjetnici zaslužuju više

Program 22. Sarajevo Film Festivala, nedavno objavljen, privukao je veliku pažnju ljubitelja filmske umjetnosti, a organizatori s razlogom mogu biti ponosni na napravljenu selekciju filmova koji će biti predstavljeni sarajevskoj publici i mnogobrojnim gostima Festivala. Kao i svake godine, i ove Festival izaziva značajnu pažnju filmskih umjetnika, kritičara, novinara, gledalaca iz, slobodno možemo reći, cijelog svijeta, kojima su augustovski datumi održavanja filmske smotre u Sarajevu odavno upisani u kalendar.

No, šta je sa filmskim ostvarenjima iz Bosne i Hercegovine? Koliko će bosanskohercegovačkih reditelja, glumaca, scenarista na sceni Sarajevo Film Festivala ove godine predstaviti svoje projekte, a koliko će ih iz publike pratiti filmove nastale u produkciji ili koprodukciji zemalja koje puno više ulažu u sedmu umjetnost, odnosno koji više razumiju njen značaj i ulogu u društvu i važnost za predstavljanje kulture neke zemlje svijetu?

Rasadnik talenata

I ove godine publika na Festivalu imat će priliku pratiti ostvarenja nekih od filmskih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, ali treba reći da su ta ostvarenja puno više rezultat individualnih napora, traganja za izvorima finansiranja i domišljatosti i kreativnosti producenata u pronalaženju modela zatvaranja finansijske konstrukcije i pokrivanja osnovnih troškova, nego što su rezultat ulaganja nadležnih institucija i podrške kulturnoj industriji. Iznosi koji se ulažu u filmsku produkciju u Bosni i Hercegovini toliko su mali da se ozbiljniji producenti iz BiH stide uopće ih pomenuti kolegama iz ozbiljnih produkcija, a posao producenta, čiji je zadatak osigurati sredstva za ostvarenje neke filmske ideje, čini se jednim od najnezahvalnijih u ovoj zemlji. Razlog za to ogleda se u činjenici da se filmska umjetnost, ali i cjelokupna kulturna produkcija i kultura uopće ovdje vide kao bespotreban trošak, a ne kao smislena investicija. U javnom prostoru često se čuje kako je za neki kulturni projekat „dat“ novac, što implicira da su javna sredstva potrošena, a ne uložena u nešto što će ih opravdati i mnogostruko vratiti. Također, gotovo se uvriježio naziv „filmadžije“ za sve one koji se filmom bave, koji često dobiva negativne konotacije, što im ni na koji način ne olakšava posao, naprotiv.

Bosna i Hercegovina oduvijek je bila rasadnik talenata kad je riječ o filmskoj umjetnosti. Ne odnosi se to samo na glumačke zvijezde sa ovih prostora, nego i na reditelje, scenariste, kostimografe, koji već tradicionalno ostvaruju zapažene uspjehe izvan granica naše zemlje. Te smo uspjehe lako spremni prisvojiti kao vlastite (sjetimo se samo dočeka Danisa Tanovića u glavnom gradu BiH nakon osvojenog Oscara i euforičnih naslova „Oskar za Bosnu i Hercegovinu“), ali smo puno manje spremni podržati posebno one koji su na početku svoje umjetničke karijere. Dok se ne dokažu ili dok ih ne prepoznaju negdje vani, ti mladi ljudi uglavnom ostaju na margini društvenog interesa. Vrhunski mladi glumci suočeni su, recimo, s izborom: umjetnički kriteriji ili egzistencija, te se nerijetko, birajući ovo drugo, pojavljuju u neumjetničkim formama, poput reklama, sapunica itd. Za to nisu, naravno, krivi (isključivo) oni, već ponovo sistem koji ne podržava produkciju u kojoj bi oni mogli ostvariti svoje umjetničke potencijale i osigurati sebi pristojan život. Neki od glumaca nove generacije, naprimjer, kojima je na Sarajevo Film Festivalu oduševljeno čestitala Angelina Jolie prije pet godina, i danas su bez stalnog zaposlenja.

Još jedan aspekt o kojem bismo trebali razmisliti kao zajednica, a koji je dio priče o filmskoj umjetnosti, jeste dokumentarni film. Sarajevo Film Festival svake godine ima izvanrednu selekciju dokumentarnog programa, u kojoj se nađu i značajni dokumentarni filmovi iz Bosne i Hercegovine. Tako će ove godine, naprimjer, biti prikazani filmovi „Fata“ Vedrana Drljevića i „Srce od drveta“ Namika Kabila, koji će upravo na SFF doživjeti svjetsku premijeru. Dokumentarni film način je na koji se društvo senzibilizira za određene teme, kojim se ukazuje na neke manje vidljive aspekte savremene stvarnosti i na koji se progovara o specifičnim zbivanjima u društvu. Upravo iz tog razloga on ne bi smio biti zanemaren i ostati u sjeni red carpet tema i događaja koji se često predstavljaju kao jedini aspekt filmske umjetnosti.

Javna diplomatija

Nadalje, film je, baš kao i pozorišna umjetnost, likovna umjetnost, književnost, jedan od značajnih segmenata javne diplomatije svake zemlje, a „kulturnjaci“, kako ih žargonski nazivamo, svojevrsni su ambasadori koji na poseban način predstavljaju sve ono što jedna zemlja ima za ponuditi u domenu duhovnosti i nematerijalnih vrijednosti. To je još jedan od razloga zašto kultura nikada nije trošak, odnosno uvijek je investicija. Na najbolji to način pokazuje upravo Sarajevo Film Festival, koji svake godine izazove interesovanje za bosanskohercegovačku umjetnost, ali i BiH općenito.

Sve navedeno dovoljni su razlozi da ususret 22. Sarajevo Film Festivalu bez sumnje ustvrdimo da bosanskohercegovački filmski umjetnici zaslužuju više. I pažnje nas kao javnosti, ali i podrške nadležnih institucija i društva.