Sarajevo kakvog više nema: Uspomena na Karima

Karim je vjerovao da umjetnost može mijenjati i svijet. Za mnoge od nas koji smo ga slušali tako je i bilo, njegove riječi mijenjale su ratnu stvarnost.

Sarajevo dobija mural posvećen Karimu Zaimoviću. Inicijatori ideje o muralu u ulici Musala, Boris Stapić i Aleksandar Saša Brezar poklonit će gradu umjetničko djelo kao trajno podsjećanje na genijalnog mladog čovjeka, umjetnika čiji je život prekinut gelerom granate 1995. godine, pred sami kraj rata, kada je Karimu bilo tek 24. Bio je novinar, pisac, zaljubljenik u strip i umjetnost, objavljivao od svoje četrnaeste, a danas fondacija, koja nosi njegovo ime i koja uspijeva opstati zahvaljujući ogromnom entuzijazmu i naporima njegove porodice i nekolicine prijatelja, podržava talentovane mlade ljude koji pokušavaju doprinijeti razvoju nauke, kulture, umjetnosti i u kojima se prepoznaje nešto od Karimova naslijeđa.

Karim Zaimović volio je strip i već kao učenik sarajevske Prve gimnazije objavljivao je svoje tekstove o ovoj umjetnosti. Oni koji su ga poznavali reći će da je Karim bio jedan od vodećih poznavatelja stripa na našim prostorima. Pričat će vam o zanosu s kojim je Karim pričao o stripu, o tome koliko su ga stripovi inspirisali za priče koje je u ratnom Sarajevu čitao na talasima Radija Zid u emisiji Josif i njegova braća.

Volio je Sarajevo

Karm je volio i radio. A ljudi su voljeli da slušaju njegove čudesne priče, kasnije objavljene u knjizi Tajna džema od malina (po kojoj je nastala i jedna od najčudesnijih poslijeratnih predstava koju je na pozornicu SARTR-a postavila Selma Spahić i u kojoj Karima tako sjajno dočarava glumac Ermin Bravo svojim glasom i pojavom na kraju predstave). Te priče su, naime, kombinacijom maštovitosti koja je pokazivala svu raskoš Karimovog talenta, i britkim opservacijama o Sarajevu, koje su pokazivale njegovu oštroumnost i dubinu promišljanja, vodile slušaoce radijskih emisija, a kasnije čitaoce knjige, kroz jedan poseban svijet u kojem se prepoznavalo kako i koliko umjetnost i stvarnost imaju međusobne veze, smisla i svrhe. Karim je vjerovao da umjetnost može mijenjati svijet. Za mnoge od nas koji smo ga slušali tako je i bilo, njegove riječi mijenjale su ratnu sarajevsku stvarnost.

Karim Zaimović volio je Sarajevo. Ali kako to sjajno primjećuje Nihad Kreševljaković u svom omažu Karimu, on nikad nije obolio od sarajevske patetike. Neskrivena ljubav prema gradu nije ga sprečavala da precizno detektira sve njegove slabosti, da ukaže na potencijalne opasnosti uljuljkivanja u ono što tako često patetično nazivamo “sarajevski duh”, a što tako često upravo sprečava Sarajevo da postane važan i veliki grad. U magazinu Dani 27. oktobra 1993 napisao je: „Sutrašnje Sarajevo će biti rezultat onoga što mu mi danas ponudimo i svako iduće Sarajevo bit će slično ogromnoj slagalici čiji će se raspršeni dijelovi slagati možda godinama i decenijama prije nego što počne ličiti na nešto“.

Volio je Karim jedno Sarajevo kojeg više nema. Bez njega, bez nekih sjajnih ljudi koji su trebali činiti Sarajevo onim što ono danas nije, ovaj grad više nije isti. Ovaj svijet nije isti. “Kad ga danas, kao četrdesetogodišnjaka, pokušavam zamisliti, vidim ga ispred tog zida od stripova. Ne mogu da zamislim kako bi Karim stario”, pisao je prije pet godina Miljenko Jergović o Karimu, povodom njegovog nedočekanog četrdesetog rođendana.

Nada u bolje sutra

Oni koji su ga poznavali, za Karima će reći da on ne bi volio da ga se smatra simbolom, ali ako je ičeg simbol ovaj sjajni dječak raskošnoga dara, čiji je život tako naprasno ugašen, onda je to jedna cijela generacija ljudi koji su mogli biti umjetnici, znanstvenici, koji su trebali oplemenjivati ovo društvo svojim djelima i svojim postojanjem. „Sad bi bili očevi, sad ih više nema,“ rekao bi Izet Sarajlić.

No, da izbjegnemo patetiku kojoj Karim nije bio sklon, treba reći da postoji, ipak, dio jedne nove generacije mladih ljudi koji nose u sebi nešto od Karimovog duha i koji se, iako rođeni nakon njegovog odlaska, mogu poistovjetiti s onim što je Karim bio i s onim što je bila njegova ideja života i svijeta.

Oni danas slažu tu Karimovu nedovršenu slagalicu nekog budućeg Sarajeva i daju nadu da je ono moguće. Motiv umjetnika Brezara i Stapića, koji Sarajevu poklanjaju mural Karima Zaimovića, jeste, kako kažu, da prikažu osobu koja je u ratnim danima bila ono najbolje što je Sarajevo moglo ponuditi i koja je pružala nadu u neko bolje sutra, te da mural bude podstrek budućim generacijama koje žele da se bave umjetnošću. Zato je ovaj mural dar Sarajevu, ne Karimu.

On je ogledalo pred kojim se, prolazeći Musalom, trebamo svaki put zapitati šta i koliko činimo da ovaj grad, ova država i ovaj svijet budu bliži estetičkim i etičkim vrijednostima kojima nas je, sa svoje 24, ratnih devedestih učio Karim Zaimović.